Marc Gjidara: Žalosno je što se Pierre-Louis Basse upisao u protuhrvatsku falangu ljudi

Vrijeme:16 min, 7 sec

 

 

Donosimo pismo koje je Marc Gjidara, profesor emeritus Sveučilišta Panthéon-Assas – Pariz, uputio glavnom uredniku izdanja L’Equipe Jean-Louis Peleu povodom protuhrvatske propagande u francuskim medijima.

Pismo Marca Gjidare glavnom uredniku izdanja L’Equipe Jean-Louis Peleu

Prima:
Gospodin Jean-Louis PELE,
direktor izdanja
L’Equipe

4 Cours de L’ile Seguin
92100 BOULOGNE-BILLANCOURT

Combs-la-Ville (Fr), 17. srpnja 2018.

Preporučeno pismo s potvrđenim prijemom

Gospodine glavni uredniče,

u francuskoj športskoj emisiji „L’Equipe de Thomas“ (na kanalu športskih novina „L’Equipe“), koju vodi Thomas Hugues, razgovor o hrvatskoj nacionalnoj izabranoj vrsti u vezi sa Svjetskim nogometnim prvenstvom u Rusiji, 4. srpnja 2018., dan prije utakmice četvrtfinala protiv Rusije, nosio je naslov „Hrvatska, u vrijeme preporoda?“. Tim je povodom gospodin Pierre-Louis Basse, jedan od gostiju emisije, održao govor u vezi s hrvatskom zastavom i Marc Gjidaranjezinim grbom, koji ne samo što je bio pogrješan i uvrjedljiv, nego i pogrdan prema hrvatskoj nacionalnoj izabranoj vrsti i svim Hrvatima, a tako i prema samoj hrvatskoj državi kao pripadnici Europske unije, koja zapaženo i uspješno sudjeluje na tom svjetskom natjecanju koje mobilizira francusku i svjetsku javnost.

Taj novinar, prepuštajući se digresijama izvan športske teme, u obliku polemičkoga verbalnog napada i bez ikakve stručnosti u tim temama, pripisao je te nacionalne simbole [zastavu i grb] režimu i vladi koji su zapravo bili nametnuti Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata (travanj 1941. – svibanj 1945.). Na pitanje Thomasa Huguesa: „Pierre-Louis, moramo nešto reći o hrvatskoj majici koju vidimo iza nas na ekranima… Ta crveno-bijela šahovnica nosi povijesni teret. A koji?“ Gospodin Pierre-Louis Basse odgovorio je kategorički: „To je ustaška zastava … To se odnosi, naravno, na fašizam.“

Ta dvojica novinara prepustila su se nevješto povijesnom razmatranju, bez ikakve sposobnosti, titula i osnovnog znanja u tom području.

Bilo bi svakako bolje i nadahnutije, kad je riječ o komentarima namijenjenim francuskim gledateljima, da su L Equipepodsjetili – u skladu s tradicijom „poštene igre“ (fair-play) i sa športskim konsenzualnim duhom koji mora prevladati u takvom svjetskom miroljubivom i okupljajućem natjecanju – kako su predci tih hrvatskih igrača na primjer donijeli kravatu u Francusku dok su bili u službi te države i kralja Ljudevita XIII. i XIV. i njihovih nasljednika (pukovnija „Royale Cravate“). Moglo se prisjetiti i hrvatskih vojnih pukovnija koje su dolazile iz Ilirskih pokrajina udružene s francuskim carstvom te bile priključene vojsci Napoleona I., kojima je Napoleon iskazao poštovanje, osobito u povlačenju iz Rusije; moglo se progovoriti o njihovoj hrabrosti. Jedan njihov vođa bio je i general Marko Slivarić, koji je postao guverner francuskoga grada Antibesa, a danas počiva na groblju grada Gignaca.

No gospodin Pierre-Louis Basse odlučio se na ogovaranje i digresije koje su isto toliko lažne koliko i uvrjedljive prema športašima i njihovim navijačima, a preko njih i prema cijelom narodu i državi. Taj „športski” novinar napustio je, dakle, svoj teren kako bi se upustio u stigmatizaciju, obeščašćujući cijeli narod, a da se prije toga nije udostojao informirati i provjeriti izvore, te je tako teško uvrijedio čast cijele hrvatske zajednice prisutne u Francuskoj, čija su većina članova francuski i europski državljani, ali ipak ostaju osjećajima povezani sa svojom izvornom domovinom i stalo im je do njezina ugleda i poštovanja.

Pierre-Louis Basse prepustio se neprihvatljivim izjavama s konotacijom mržnje govoreći o hrvatskoj zastavi s grbom i majicama reprezentativaca i navijača. Da je bio bolje obaviješten i oprezniji u svojem nastupu, mogao je znati da hrvatska zastava postoji od godine 1848., te da je uostalom u to doba bila nadahnuta i francuskom revolucijom, čiji EHsu proglašeni republikanski principi bili popularni u Hrvatskoj. Trobojna zastava simbolizira slobodu i emancipaciju, za čime je Hrvatska oduvijek težila. Pored toga su te tri boje u skladu sa zemljopisom i poviješću naseljavanja Hrvata u dalekoj prošlosti, osobito na jadranskoj obali, koja svake godine privlači sve brojnije francuske turiste. Ali taj novinar sve to ne uzima u obzir, više voli stigmatizaciju nego poštenu informaciju, stare i otrcane tračeve i približnost nego povijesnu istinu.

Što se tiče hrvatskoga grba (crveno-bijela šahovnica s grbovima hrvatskih regija), on postoji od 1527. godine i nalazi se isto tako na nekim austrougarskim carskim grbovima. Dakle, na tim dvjema točkama (hrvatska zastava i grb) gospodin Pierre-Louis Basse se zabunio i svjesno zbunio gledatelje svraćajući im pozornost isključivo na mračnu prošlost, koje ni jedna europska država nije bila pošteđena, pa čak ni Francuska. Doista, bi li ikomu palo na pamet kritizirati zastavu francuske nogometne reprezentacije i dovoditi u pitanje legitimnost toga nacionalnog simbola i njegovo isticanje među navijačima samo zato što je takva zastava bila i zastava sramotnog režima Vichyja u istom razdoblju (1940. – 1945.), koje predstavlja mračnu stranicu francuske povijesti? Bi li se športaši, navijači, narod i francuska država trebali osjećati uvrijeđenima? Postaviti pitanje znači dobiti odgovor. Dakle, zašto je ta neravnopravnost i taj nepravedan i diskriminacijski postupak dodijeljen samo hrvatskim simbolima i onima kojima oni pripadaju? Uostalom, treba istaknuti da je, u skladu s lijepim športskim duhom, hrvatska reprezentacija bila jedina koja je na svakoj utakmici osim svojih nacionalnih simbola nosila i zastavu svake ekipe koju je susretala. Nosila je i francusku zastavu. To je zaslužilo biti istaknuto ali nije bilo dovoljno, jer je taj znak pažnje posebno pokazao u kojem je lijepom duhu Hrvatska sudjelovala na Svjetskom nogometnom prvenstvu.

Unatoč gledateljskim uvrijeđenim i iznenađenim reakcijama izazvanim sablažnjivom izjavom Pierre-Louisa Bassea, te usprkos protestu i službenim mjerama hrvatskog veleposlanstva i Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i hrvatske zajednice Francuske (CRICCF), udruge povezane s Hrvatskim svjetskim kongresom i predstavljene pri UN-u, čovjek je ponovio svoje mišljenje, potvrđujući tako latinsku poslovicu „Errare humanum est, sed in errare perseverare diabolicum” (Ljudski je griješiti, a đavolski ustrajati u tome.). Thomas Hugues zamolio ga je da se ispravi u tome što je rekao o hrvatskoj zastavi, no Pierre-Louis Basse, hoteći se praviti učeniji nego što jest i okolišajući, probao se opravdati banalizirajući provokacije i minimizirajući domet svojega neprihvatljivog govora.

On se zapravo okovao i zakopao još dublje u svoje lažljivo, uvrjedljivo i klevetničko propovijedanje za vrijeme emisije 9. srpnja 2018., potvrđujući ideju o „vezi grba s fašizmom“. Tvrdeći da su njegovi prijašnji komentari bili „iskrivljeni” od strane „društvenih mreža”, htio je donijeti „važno objašnjenje”, a to „važno objašnjenje” bilo je ustrajanje u izjednačavanju hrvatskog grba s ustaškim simbolom, podsjećajući na „prvi bijeli kvadratić tog grba pod ustašama”. Tu se ponovo nalazi u zabludi i krivotvorenju povijesti. Čini se da je Pierre-Louis Basse dopustio (nesvjesno?) da ga manipuliraju iz Hrvatske (koji izvori?) oni koji se nostalgičarski prisjećaju totalitarističkog režima propalog pred više od četvrtine stoljeća. To je upravo njihov najdraži argument, premda neprihvatljiv, nevjerodostojan i obezvrijeđen u samoj Hrvatskoj, ali još sklon obmanuti izvan granica i zabludjeti općenito strano javno mnijenje, a osobito francusko. Ako je Pierre-Louis Basse stručnjak i specijalist hrvatske heraldike, trebao bi znati i „precizirati” da ta šahovnica koja počinje s bijelim kvadratom uopće nije izum ustaškog režima. Ovdje je potreban kratak povijesni podsjetnik. Šahovnica s bijelim i crvenim kvadratima bila je službeni grb za vrijeme Austro-Ugarske do 1918. (odluka Hrvatskog sabora 1883., ali vrijedila je znatno prije toga) i ponovo prikazana od 1918. u službenom grbu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (državna odluka od 22. prosinca 1918). Početni bijeli kvadrat tradicionalni je oblik grba koji se bez prekida nalazi (čak pod komunizmom) na krovu crkve svetog Marka u Zagrebu. Konačno, grb s crvenim i bijelim kvadratima okružen snopovima pšenice i natkriven crvenom zvijezdom bio je uveden od Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (6. član) od godine 1947., a grb „s prvim bijelim kvadratom” okružen snopovima pšenice i natkriven crvenom zvijezdom stupio je na snagu pod ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1974. (vidi Ustav SFRJ, francuski tekst Sekretarijat za informacije federativnog sabora, Beograd 1974., izdavač Borba-Beograd, tisak Prosveta-Novi Sad, reprodukcija grbova u boji svake federativne republike od kojih i Hrvatske na kraju djela). Tako je Pierre-Louis Basse drugi put propustio priliku da ne ocrnjuje i ispao je još smješniji ponovno potvrđujući ono što zna da je neispravno, pokazavši tako savršenu dvoličnost. Otežavajući dalje svoj slučaj osvrtom na reakcije koje je izazvao njegov pristrani govor (radi se o mnogim službenim reakcijama, a ne nekim anonimnim), stavio je sve na račun „društvenih mreža”, gdje se, po njegovu mišljenju, „sve otelo kontroli“. Tako je pokazao totalni prijezir prema gledateljima koji su ponovno ostali dezinformirani o toj temi. Tu se radi o svjesnom i besramnom prikrivanju te očitom krivotvorenju, posebice s obzirom na titule i reprezentativnost autora protestnih pisama koja su mu poslana uz zamolbu da se objave javne isprike ili barem da im se priušti pravo na odgovor u idućoj emisiji jer se radi o diskriminacijskom govoru punom mržnje koji cilja bez razlikovanja i u cijelosti na jednu grupu ljudi i zajednicu prepoznatljivu zbog svojega podrijetla.

Nije više moguće tolerirati što se tiče hrvatske države, naroda i simbola da netko zloupotrebljava medije kako bi širio, izvan svojeg područja djelatnosti i znanja, uvrjedljive i klevetničke izjave, ne mareći za etiku svojeg zanimanja. Ignorirajući tu etiku, gospodin Pierre-Louis Basse pretvorio se u promicatelja onoga što zovemo „fake news“ te je ustrajao u „ustašiziranju” svega što je hrvatsko, uključujući tradicionalne i višestoljetne simbole. Krajnje je vrijeme da se prestane lagati o povijesti hrvatske države i njezina naroda. Jednako kao što se ne može po razdoblju Vichyja zaključiti što danas predstavlja francuska zastava i kakva je Francuska danas, tako se ne može svesti 13 stoljeća hrvatske povijesti samo na razdoblje 1941. – 1945., inače površno opisano, prikrivajući hrvatski otpor koji je bio nacionalni i patriotski, a ne samo ideološki.

Da bi razumjeli ozlojeđenu reakciju hrvatske zajednice povrijeđene u suštini svojih osjećaja i svoga bića, treba napomenuti da baš šport, a posebno nogomet ujedinjuje sve Hrvate oko njihove nacionalne izabrane vrste, koja je najviše pridonijela promoviranju mlade države i njezine stare europske nacije. S pravom je Vincent Duluc, veliki novinar novina „L’Equipe”, opisan kao „doktor plavih” („doktor“ francuske ekipe), ispitivan u tjedniku „Le Point” uoči odlaska u Rusiju (14. lipnja 2018. str. 70-71), rekao: „Patriotski se osjećaj preporodio, 90 % Francuza je uz francusku ekipu”. Tako je i s Hrvatima, gdje god se nalazili u Europi i u svijetu (više od 3 milijuna iseljenika).

Bolje ćemo razumjeti smisao i domet mahnitoga govora Pierre-Louisa Bassea ako znamo da u samoj Hrvatskoj (ali i izvan nje) neke sredine nostalgične prema Titu i jugoslavenskoj diktaturi umnožavaju provokacije u državi i na internacionalnoj razini. Čak se programiranim ponašanjem nekih pseudonavijača nastoji politički manipulirati i naštetiti hrvatskom nogometu, kao što se moglo vidjeti na Europskom prvenstvu u Francuskoj 2016., gdje hrvatska nacionalna skupina nije mogla pobijediti (iako je vodila) jer je utakmica prekinuta zbog incidenta pojedinca, člana manjinske grupe dobro poznate u Splitu, čije su političke veze javne. Takvih je primjera u posljednjem desetljeću mnogo, a sve na financijsku štetu hrvatske nogometne federacije, ne spominjući korupcijske „afere” u tom športu, gdje „korumpiranima” sudi pravosuđe koje i samo nije pošteđeno od korupcije, ne samo iz gledišta naroda nego se to može pročitati u izvještajima bruxelleske komisije. Sve to uzrokuje „obračune” koji su očigledno politički obojeni. Za neke ljude sve što hrani prikladan nacionalni ponos (kao i u Francuskoj) mora biti ocrnjeno i napadnuto. Treba se sjetiti u vezi Francuske kako je poznati boksač Marcel Cerdan vratio državi ponos, prestiž i sjaj postavši svjetski prvak, nakon Vichyja i kolaboracije. Ista pojava vidljiva je i u Hrvatskoj i ima isti blagotvorni utjecaj, hrvatski športaši imaju istu časnu i opravdanu svrhu. Hrvatska ekipa – kao i u Francuskoj – pridonosi najviše jedinstvu naroda i ujedinjenju nacije, pa je postala omiljena meta onih koji preziru hrvatsku nezavisnost i državu koja je konačno nanovo demokratska i europska. Ali ta država ostaje suočena – poslije obrambenoga Domovinskog rata – i na športskom planu s nekim „hibridnim ratom”, posebice u raznim medijima. Govoreći o njoj, neki ustraju tvrdoglavo i nasuprot zdravom razumu u upotrebljavanju zatvorenog i zastarjelog jezika, posebice spominjući „revival” crnih legenda. No nema više razloga diskvalificirati sam pojam hrvatske države napadajući njezine simbole zbog ispada uvezene vlade kojoj su nekad bili podvrgnuti nego diskvalificirati pojam francuske države zbog maršala Pétaina postavljenog na vrh države od zabludjelog sabora, čija je vlada izabrala kolaboraciju. Isto tako nema razloga diskvalificirati pojam njemačke države zbog nacizma i Adolfa Hitlera koji je nosio titulu „kancelara”, koja je u tijeku i danas; ili diskvalificirati pojam talijanske države zbog Mussolinija; ili diskvalificirati pojam ruske države koja je zamijenila SSSR zbog gulaga, Staljina i njegovih djela; ili diskvalificirati pojam srpske države zbog njezine prošle kolaboracionističke vlade (one generala Nedića, međutim u tijeku rehabilitacije) ili zbog njezine stranke (pokret Zbor generala Ljotića). Toliko je primjera država (kojima bi mogli dodati i Japan) čije su nacionalne izabrane vrste (osim talijanske) bile prisutne na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2018., a nisu bile izložene kategoričnim „povijesnim lekcijama” improviziranih učenjaka. Svaka je država, pa i one danas demokratske, imala u svojoj povijesti neslavnih razdoblja, čak dramatičnih i zločinačkih. Ni jedna država, a kamoli ako se radi o velesili, ne može proći nepovrijeđena od poštenog pregleda svoje prošlosti.

Konačno, Svjetsko nogometno prvenstvo 2018. u Rusiji (nedavno „povećanoj” Krimom) nije bilo ni mjesto ni vrijeme pokretanja nove zlonamjerne i diskriminacijske spletke, i ponajviše ništa ne opravdava klevetničko postupanje određeno jedino prema hrvatskoj reprezentaciji i njezinim simbolima kada desetci drugih prisutnih ekipa u tom natjecanju dolaze iz država koje su doživjele, ili još žive, neslavna razdoblja, obilježene posebice fašizmom ili krvavom diktaturom (kao Njemačka, Japan, Argentina, Rusija, Srbija, Španjolska, Portugal, Iran, Saudijska Arabija, čak i Egipat, pa i Belgija, da se više ne bi citiralo Francusku). Bilo je i tu sadržaja koji su se onda mogli spomenuti izvan športskih digresija, posebice stoga što je mnogo tih država sačuvalo prethodne simbole, pa tako istodobno i one iz crnih razdoblja svoje povijesti. Gospodin Pierre-Louis Basse izabrao je „ciljati” Hrvatsku i njezinu ekipu, čiji simboli nemaju veze s ustaštvom, i nitko ih ne bi smio s tim povezivati. No on je upravo to promišljeno napravio, upotrebljavajući televiziju i emisiju koja raspolaže širokom publikom za širenje uvrjedljive izjave izvan svojega područja djelatnosti, prezirući etiku svojega zanimanja, koja bi trebala upravljati njegovim radom, određujući jednoj jedinoj državi – od sviju najmanjoj – dvojbene i odvratne komentare, procjenjujući da bi bilo neumjesno i zasigurno rizičnije napasti neku drugu. Dakle, mogao je isto tako, upotrijebivši u školi naučene povijesne lekcije, iskoristiti to što je Rusija izabrana za prvenstvo 2018. i njezinu geografsku blizinu, spomenuti ruski pohod Napoleona I. ili francusku nazočnost u diviziji „Charlemagne”, koja se borila na strani Trećeg Reicha u Staljingradskoj bitci, ali ta bi tema bila previše neugodna, provocirala bi strogi napad športske uprave i televizijskih cenzora. Stoga je izabrao malu Hrvatsku, bez ikakvih redovitih branitelja, pokazujući svoje u najmanju ruku sporno i manjkavo znanje.

Nažalost, nije prvi put u Francuskoj da neki novinari i politički označeni krugovi dobivaju podatke preko „informatora” iz same Hrvatske (ili iz susjedstva), koji upotrebljavaju internacionalne mreže i iskorištavaju svaku priliku da ocrne sliku jedne države i jedne nacije. Imali smo za to nedavni primjer tijekom (već spomenutog) Europskog prvenstva 2016. u Francuskoj, kada su ti isti krugovi (anonimni, ali lako prepoznatljivi) htjeli zabraniti, preko francuskih posrednika, himnu hrvatskih navijača iz varljivog razloga da pjesma potiče na nasilje i zato što je autor teksta „ultra”, ili još „super” ili „ekstremni” nacionalist, a zapravo okarakteriziran tako samo zbog svojega dobrovoljnog angažmana u službi i obrani svoje domovine suočene s ratnim napadom usmjerenim najviše na civilno stanovništvo, kao što su to napravili angažirani pjevači i u drugim zaraćenim zemljama i posebno u okupiranoj Francuskoj. Na čitanju francuskog prijevoda izjavljeno je da je lažna osuda te arije, prije bukoličke i provincijalističke, jer je ona kao brojne francuske pjesme koje slave naše lijepe regije i njezino stanovništvo koje živi u Normandiji („Posjetit ću ponovo svoju Normandiju”), u Korzici („O, Korzika, otok ljubavi”), u Pirenejima („Brda pirenejska”), u francuskoj Kanadi („Moja koliba u Kanadi.).

No podcjenjivači svega što ima predznak „hrvatsko“ nisu se zaustavili na tom neuspjehu. Kao što se može primijetiti čitajući neki tisak u samoj Hrvatskoj, čak i za vrijeme Svjetskoga nogometnog prvenstva 2018., lokalni omalovažitelji i njihovi sljedbenici, posebice u Francuskoj, ne odustaju od svojih poduzimanja, svojih spletki i izricanja otrovnih mišljenja, koji ciljaju na hrvatski šport, posebno nogomet, da bi kroz njega pogodili hrvatsku državu, priznatu 1991. – 1992., autentičnu demokraciju sa svim atributima, kao što to svjedoči njezina pripadnost Europskoj uniji. Ti podcjenjivači nastoje ju destabilizirati svim sredstvima, pogotovo lažima koje se neprestano ponavljaju, dezinformacijama organiziranim po pravilima „fake news”, za što su ti protuhrvatski propagandisti stručnjaci. Napadaju vrijednosti te države, ujedinjene uz svoje športaše kao što je to i u svim drugim državama, a da to nitko ne kori, k tomu upotrebljavajući klišeje, tobožnje povijesne argumente. U ime čega ono što je posvud prihvaćeno ne bi moglo biti u hrvatskom slučaju? To je samo pokazatelj opakih namjera i neprestane želje da se šteti i ocrnjuje drugoga! Istinita je misao Michela Onfrayja: „Kad smo u ideologiji, nije više potrebno raditi.” Ako je netko primijetio odsutnost „ideološkog vrenja” oko Svjetskog prvenstva 2018., Pierre-Louis Basse odlučio ga je stvoriti u vezi s hrvatskom ekipom.

Izgleda da je već predugo u „bontonu” u nekim sredinama sustavno ponižavati, u svakoj prilici i u cjelini, cijelu državu, njezin narod, njegove športaše i navijače. Istina je da su se poslije pola stoljeća širenja stereotipa i protuhrvatskih klišeja, kojima ugušena Hrvatska nije mogla uzvratiti nemajući posrednika u inozemstvu, takve navike nekima usidrile u pamćenje. No takvo klevetanje nije na pohvalu autorima, posebice kad im je posao obavještavati širu javnost.

Žalosno je što se Pierre-Louis Basse upisao u tu protuhrvatsku falangu ljudi. Poslije protušportskih pohoda i manevara prije citiranih u Europskom prvenstvu 2016., za vrijeme utakmice Hrvatska-Češka, i poslije afere himne hrvatskih navijača, Svjetsko nogometno prvenstvo 2018. učinilo se nekima prigodno da „nadodaju” ponešto protiv nacionalne hrvatske ekipe i onoga što ona predstavlja, i napadali su ovoga puta njezinu zastavu i grb, simbole naslijeđene iz daleke prošlosti koji isto toliko zaslužuju poštovanje kao i mnogi drugi nacionalni simboli izloženi od drugih nacionalnih ekipa, ali koji nisu dobili isti tretman. To ne ide na čast športskom novinarstvu. Gospodin Pierre-Louis Basse trebao bi se nadahnuti nekim svojim starijim kolegama, skrupuloznijim i opreznijim športskim novinarima, kao što je bio Jacques Vendroux, koji je komentirajući svoje 14. i posljednje svjetsko nogometno prvenstvo izjavio: „…Nisam nikoga uvrijedio… Sve što sam radio, radio sam s radošću, s veseljem i dobrom namjerom…” (intervju koji je dao novinama „Sud-Ouest“ 13. srpnja 2018., str 5., uoči finala između Francuske i Hrvatske). Pierre-Louis Basse izabrao je kukavički i nimalo rizičan napad na jednu odvažnu finalističku ekipu, nenadvladanu, ali ipak pobijeđenu od francuske ekipe podržane s relativno ratno naglašenim patriotskim pjesmama svojih navijača i uvijek ponosne na svoje nacionalne zastave. Možemo poželjeti tom novinaru da mu ova nezgoda ne oduzme ništa niti ništa ne pridonese njegovu glasu nogometnog komentatora i radu u kojem bi ubuduće ipak trebao biti razboritiji.

Kad se promisli, Pierre-Louis Basse sigurno nije ni sretan ni veseo nakon svojih ispada, koliko zlonamjernih toliko i ponavljanih i nekontroliranih. Možemo se samo nadati da je to konačna manifestacija te vrste protuhrvatske mržnje, uzdržavane tu i tamo, iako je mašta njezinih pristalica plodna manipulacijama i svakakvim krivotvorenjima. Lopta je sada kod komentatora idućih športskih internacionalnih manifestacija u kojim će sudjelovati hrvatske nacionalne ekipe… Naravno, sa svojim simbolima.

Marc Gjidara
profesor emeritus Sveučilišta Panthéon-Assas – Pariz,
zadužen za sveučilišna francusko-hrvatska partnerstva,
odgovoran za „Hrvatsko-francuske upravnopravne dane u Splitu”

prijevod s francuskog: Tereza Martinac

 

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)