Ilija Vincetić: Bože, smijem li Te moliti,  vodi Ti moju ruku!!

Zar baš pasti moraš?

Moram li te,
iz samilosti,
dokrajčiti?

Muke ti…
skratiti!

Zašto ja?

Teška mi je,
ruka!

Lakšu potraži!

A tako bih te rado,
u naručje uzeo!

Zagrlio!

Jer,
još sam ti,
prijatelj…
brat!

Kada prijateljstvo umre,
kamo odlazi čovjek?

Ako ga je u njemu…
bilo?

Ti mene ubiti ne možeš,
a svim silama se trudiš;
ja tebe,
bez napora mogu,
a opet…!!

Ako ti treba ruka potpore,
uz tebe sam,
kao i prije.

No,
ako ruku,
osvetnicu tražiš,
moja to ne želi,
biti.

Još posrnulih anđela ima.

Poštedi mene!

Da,
kamo iz nekih ljudi,
nestane čovjek?

Kada?

Zašto?

Ti bar čitati znaš.

Nađi još malo snage u sebi.

Podigni glavu.

Otvori oči.

Iznad vrata na koja kucaš,
piše:-“vi koji ulazite,
ostavite vani svaku nadu”!

Želiš li,
doista,
ući?!

Može li te,
pehar taj,
mimoići?

Poštovane prijateljice i prijatelji!

Što učiniti kad prijatelj isuče mač, kad dohvati sulicu, kad obnevidjelo juriša?

A ti ga još… voliš!!

I možeš ga,
bez napora,
ubiti.

Raniti.

Teško.

Je li to kršćanski?

Smiješ li to učiniti?

Smiješ li ga pustiti da on to učini tebi?

Bože, smijem li Te moliti,
vodi Ti moju ruku!!