ŽENA HRABROST Sedam agonija prve ratne medicinske sestre u BiH

Upravo je zato ovaj trenutak, došao tek nekoliko dana nakon povijesnog uspjeha u Moskvi i spektakularnog dočeka u Zagrebu, pravo vrijeme za podsjetiti na neke od nepravdi s kojima se čovjek – Hrvat susreće. Možda nekoga motivira da mu se i pomogne, tko zna.

Anika Obradović, medicinska je sestra iz neumskog zaleđa. Svaki dan iz svog sela, dvadesetak kilometara udaljenog od Neuma, putuje na posao u neumskom Domu Zdravlja. Mladolikog izgleda, iako već u priličnim srednjim godinama, ne žali se ni najmanje. Ako se nije žalila devedesetih kada je na najsuroviji mogući način pekla svoj zanat, zašto bi kukala zbog relativno mirnog života medicinara u Neumu novog milenija?

Prva ratna medicinska sestra u BiH

Sa prvim ispaljenim metkom 1991. u selu Ravno, Aniki je stigao poziv za mobilizaciju u Teritorijalnu obranu. Mlada i željna dokazivanja, nije se kolebala. Odazvala se bez razmišljanja i ne sluteći da time piše malu, nikom bitnu, ali ipak povijest. Postala je prva medicinska sestra sa područja BiH mobilizirana u rat.

Uključila se u rat koji nije bio „naš rat“ kako je govorio najveći sin Domovine a danas junak turske telenovele. Ipak, do temelja spaljeno selo, sve učestalija granatiranja u neumskom zaleđu demantirala su Aliju gelerima, strahom, izbjegličkom krizom i smrću. No ni to mu nije bilo dovoljno da čuje.

„Da sam bila pametnija…“ započinje Anika između dva dima cigarete, dok razgovaramo na terasi prije početka njezine jutarnje smjene, pa onda odjednom prebaca kao da je misao zbunila.

„Bit će gužva danas, ludilo, vikend je, al’ navikle smo mi“ – govori aludirajući na svoje kolegice i onda se osviještena gutljajem tople kave vraća na misao. Na trenutak zamišljena a onda opet sasvim sigurna u svoju odluku.

„Da sam bila pametnija, otišla bi u Njemačku odmah na početku. Tamo bih izgradila dostojanstven život, ovako…“ gledamo je, sluteći što će reći. „Ma šta, ovako, opet bi postupila isto, opet bi se isto odazvala…budala…“ Smijemo se zajedno dok se u njezinim očima istodobno miješaju i nostalgija i čežnja, i ukradena mladost, strast i razočarenje.

Zamislite slučajnost. U TO uključila se kao prva žena. I to 50.-a, nakon 49 muškaraca. Onda kad su i jači od nje bježali glavom bez obzira, a onda se nakon svega na sve moguće načine nastojali okoristiti tuđim zaslugama.

Na terenu je bila od 1991.-1994. dijeleći bez pogovora i dobro i zlo, život i smrt sa svojim suborcima, ratnicima, svim postrojbama hrvatske vojske koje su se smijenile na području ovog južnog bojišta.

„Nisam pitala što je moj posao; u jednom bi trenu kupila dijelove tijela unesrećenih, a već u drugom pekla kruh i meso za vojsku koja je izmučena pristizala sa terena.“ Ne pokušava se ovime hvaliti naša sugovornica, dapače, svaku rečenicu o ratu izvlačimo iz nje na slamku. Ne voli pričati o tome, no svjesna kako je došlo vrijeme ne da govori, nego da vrišti iz petnih žila. Zato u vlastitom nemiru, progovara, tiho ali sigurno u sebe.

Ranjavanje u Gornjem Hrasnu

„Nagledala sam se svega tamo na terenu, ali najviše me i danas progone scene poginulih, od duše napuštenih, ucrvanih tijela – kao onda kada je u jednom danu u Hutovu, od jedne granate na mjestu poginulo troje, a ranjeno 18 ljudi. Taj dan neću zaboraviti.“ – priznaje nam žena koju na prvi mah, onako uređenu, njegovanu i lijepu nikada ne biste  povezali sa kalvarijom i traumom. A eto, one su sastavni dio Anikina bića. Ona sama.

Prisjeća se kroz naš ne toliko dug koliko intenzivan razgovor i situacije kada su blizu njezine rodne kuće u Hutovu smrtno stradala dva mlada vojnika, protuavionci Mladen Martić i Damir Puškarić. Doktora koji je tek došao u sanitet, bilo je strah otići do poginulih jer su avioni još uvijek nadlijetali. Aniku nije bilo strah. Ni sama ne zna kako. Bez razmišljanja je ugrabila liječničku torbu i otrčala do unesrećenih kojima više nije bilo pomoći. Mučan prizor mrtvih tijela koje je zatekla, zauvijek će poput fotografije ostati pred njezinim očima.

Prestrašeni doktor, ubrzo je prema Anikinim saznanjima, postao Načelnik šeste operativne zone te je dobio mnoga odličja.

Anike nema nigdje.

Vidajući rane drugima, i sama biva ranjena. U Gornjem Hrasnu gdje su se vodile oštre borbe sa srpskim vojnim i paravojnim formacijama koje su se  preko neumskog zaleđa željele spojiti sa snagama u Dolini Neretve

18. lipnja 1993.

Od gelera granate zadobila je teže posjekotine u predjelu desne šake i ozljede po čitavom tijelu nakon čega je sprovedena u ratnu bolnicu Metković.  Nakon oporavka i zbrinjavanja rana koje samo Božjom providnošću nisu bile životno ugrožavajuće, Anika se odmah vraća na teren. Opet ne koristi šupljine u sustavu kako bi pobjegla put mirne Zapadne Europe, koja bi medicinarku njezinog iskustva sigurno dočekala raširenih ruku.

No ubrzo po povratku na sebi počinje primjećivati promjene koje dosad nisu postojale ni u naznaci. Počinje patiti od noćnih mora, neobjašnjivih i paralizirajućih strahova, crnih misli te obilnog znojenja od kojega bi se litri vode cijedili sa nje i u vrijeme najvećih zimskih hladnoća.

Sve ovo uspijeva potiskivati poslom i obvezama. Tu i tamo bi popila koju tabletu, umirila se i nastavila s radom. U ratnom vihoru nitko nije davao na važnosti njezinim tegobama niti se Anika iz obzira prema suborcima jadala, nadajući da će joj s vremenom postati bolje. No, prevarila se, s vremenom su se osjećaji gomilali, lijepili jedan na drugoga, gušili je, obuzimali i preuzimali. Sve do trenutka kada su je potpuno pritisnuli uza zid i uzeli svaki drugi izbor osim hospitalizacije.

PTSP

U dubrovačkoj je bolnici provela tjedan dana nakon čega je otpuštena uz obvezu redovnog korištenja lijekova i konzultiranja psihijatra. Dijagnoza : PTSP.

Anika je sve liječničke upute ispoštovala zbog obzira prema vlastitom poslu. Do 2005.-e nije ni pomišljala na traženje bilo kakve naknade zbog invalidnosti niti je sebe smatrala oštećenom.

No, vidjevši kako neki drugi, izazivajući sama Nebesa lažiraju svoj ratni put i ranjavanja na temelju čega traže basnoslovne naknade kako bi kasnije lagodno živjeli, Anika se po savjetu najbližih odlučuje na procjenu.

Odlazi u Mostar gdje joj odobravaju 70 postotnu invalidnost uz napomenu da se radi o privremenoj procjeni zbog PTSP-a te da će isto testiranje morati ponoviti za tri godine.

Anika to i čini te joj ovaj put invalidnost drastično smanjuju, na 30 %. Predosjećajući da nešto nije uredu, odlučuje se žaliti te traži ponovnu procjenu na Institutu za medicinska vještačenja u Sarajevu. Došavši na Institut nailazi na samosvjesnu liječnicu, dr Nermanu Šalagu koja nakon iscrpnog razgovora i proučavanja medicinske dokumentacije, Aniki utvrđuje 50 postotnu invalidnost.  Sa osjećajem zahvale liječnici koja joj je prije svega pristupila kao čovjeku,  našoj se sugovornici vraća vjera u sustav.

Ali tek nakratko jer ubrzo dobiva ponovni poziv za procjenu iz Sarajeva gdje joj dr Šalaga nelagodno pojašnjava kako je nažalost imala posjet predstavnika inspektorata nadležnog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida kojim je tada predsjedavao ministar Zukan Helez. Povod posjeta bilo je prenošenje instrukcije da se Anikina invalidnost odmah spusti ispod 20 %.

Bez zamjerke doktorici koja je samo čuvala svoj posao, Anika tu kreće u intenzivniju pravnu borbu. Ne zbog naknade koja je i ovako sramotna i mizerna, nego zbog inata koji ju je i u ratu održao.

Uz angažman predanog odvjetnika, koji je prije svega Aniki posvjedočio kako nikada nije vidio „čišću medicinsku dokumentaciju“, Sud presuđuje u njezinu korist. Anika 1 : Helez i Federacija 0.

Sedam vještačenja

Nakon prve presude, našoj junakinji nastavljaju stizati pozivi za medicinska vještačenja. Svaki put se uredno odazove iako prema vlastitom svjedočanstvu pred Komisijom Instituta uvijek dobiva samo ponižavanja, izrugivanja i omalovažavanja.

Svaku procjenu, sudski redovno obara, nakon čega stižu novi pozivi. Tragikomedija BiH.

Bitno je napomenuti da je svaki put, u svakoj od sedam komisija uz liječnika Bošnjaka dočekuje i liječnik Hrvat. Na stranu liječnička procjena, kolega/e uvijek šuti kada krenu omalovažavanja. Onako kao što to znaju činiti politički instruirani i podobni, profesionalni Hrvati. Nema veze što pred njim ocrnjuju ne samo pripadnicu njegova naroda, nego i ženu, damu, medicinsku sestru. On (kukavac) šuti iz straha za svoju bijednu plaću. Onako kako je naučen u akademijama političke podobnosti.

„Objektivni“ Institut u Sarajevu Aniku nastavlja procjenjivati svaki put na drugačiji način. Jednom prema ranjavanju, drugi put prema oboljenju, a rezultati procjene svaki put bivaju različiti. U međuvremenu i „po potrebi“ počinju nestajati i pojedini papiri iz njezine medicinske i ratne dokumentacije. „Gubi se“ i nalaz prvog vještačenja dr. Šalage. No Anikin odvjetnik uspijeva doći do njega sudskim putem čime dokazuje kako ovaj komad papira nikad i nije bio zagubljen već pomno sakriven.

Vjerujući da je i sa ovom dobivenom bitkom pravda konačno na njezinoj strani, Anika ponovo sakuplja mrve vlastite hrabrosti i odaziva se sedmi put pozivu  Komisije Instituta za medicinska vještačenja. No umjesto kakve takve zadovoljštine, Komisija joj ovaj put uzima sve.  Ministarstvo na čijem je čelu sada novo lice, Salko Bukvarević, nastavlja tamo gdje je stao Helez. Uzimaju joj rane iz Gornjeg Hrasna, uzimaju joj boli i suze nad mrtvim licima suboraca, rugaju se njezinim noćnim morama, gaze po uspomenama na unakažena tijela prijatelja, hihoću nad njezinim traumama, a sa medicinskom dokumentacijom koju je kao rijetko tko, kao žena iz zdravstva uredno prikupila i čuvala, brišu…da oprostite…

Razočarana, ljuta, izrevoltirana, nakon sedam vještačenja, nakon godina ganjanja pravde, nakon milijun pristojnih pokušaja, Anika Obradović sada okreće stranicu. Odlučila je alarmirati Parlament Federacije, Ombudsmana za ljudska prava, Vijeće Ministara, medije, sve koji je žele saslušati. Odlučila je izaći iz balona vlastite sjene i vrištati. Na uho savjesti sunarodnjaka, bez obzira na njihovu nacionalnost i vjeru. Odlučila je apelirati na njihovu dušu koja je i sama toliko krvarila. Ne tražeći za sebe nikakvu naknadu i novac. Samo pravdu.

Ponizite se sada vi svi koji ste je ponižavali. Počev od svakog člana komisija pred koje je izlazila, počev od onih beskičmenih Hrvata iz Komisija. Počev od svakog predstavnika našeg naroda u Parlamentu i Vladi Federacije koji se nije zauzeo iz vlastite samodopadnosti i sljepoće za drugoga. Počev od Zukana Heleza i Salke Bukvarevića koji su, kako Anika kaže, dok je ona sakupljala leševe po terenu u ratu koji očito nije bio njihov rat, bacali cvijeće na tenkove, slušali đerdane i ispijali kahve.

Salko Bukvarević, ministar u Vladi Federacije, ministar za pitanja boraca i invalida Odbrambeno oslobodilačkog rata, ministar rođen u, ironično, mjestu općine Kalesija koje nosi ime mjesta Anikinog ranjavanja. Gornje Hrasno.

Igra ironije ili znak života. Na Ministru je da pokaže. Ionako ga svi zajedno plaćamo. I Srbi, i Bošnjaci Hrvati. Vrijeme je da nam opravda račun. Neka slobodno počne od Anike.

Ali pošteno, jer medicinska sestra iz neumskog Doma zdravlja ne namjerava stati. Sve dok joj se ne vrati oduzeto.

Dostojanstvo žene, prve ratne medicinske sestre.

Nikolina Lovrić/Dnevnik.ba/Hrvatsko nebo