Blaženko Strižić: “Uspomeni Viktora Vide – pjesnika, slavi Domagoja Vide – nogometaša”.

0

 

 

Uspomeni Viktora Vide* – pjesnika, slavi Domagoja Vide – nogometaša

 

U Argentini zemlji srebra morao sam tražiti dom.

Državu, pa i nacionalnu, možeš zamijeniti državom, bilo kojom.

Dom je samo jedan i jedinstven, on je domovina,

Kuća u kojoj smo se rodili, dom u kome smo se odgojili.,

Društvo u kome smo se socijalizirali,

Kultura u kojoj smo se nacionalno identificirali.

Domovina je počelo, jezik, kultura, kuća bitka, smisao života.

Argentina je velika zemlja, kultura; narod gostoljubiv, čuvstven, topao,

Ako u njoj tražiš i dom, sva je presvučena ledom poput Patagonije.

Dom je samo jedan, zavičaj samo jedan, domovina samo jedna.

Dom u tuđoj zemlji nije moguće naći, tamo te čeka samo – smrt!

Blaženko Strižić

 

 

 

*Viktor Vida, hrvatski pjesnik; Kotor, 2. listopada 1913. – Buenos Aires, 25. rujna 1960.

Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput ostalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuju stvari…

Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao,poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti. Od sveg gorkog mora najljepša je pjesma. Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke. Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike….. Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu!

Prije 101 godinu, točnije 2. listopada 1913. godine, u Kotoru je  rođen jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji. Gimnaziju je završio u Podgorici i već tada je počeo objavljivati prve pjesme. Studije je završio u Zagrebu, gdje je diplomirao povijest južnoslavenskih književnosti i talijanski jezik i književnost, koji je uz dobivenu stipendiju završio u Rimu.  Nakon povratka u domovinu postaje knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu. 1941. godine predavao je na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Godinu dana kasnije, Vida definitivno odlazi u Italiju, a padom Italije 1943. ostaje bez posla u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Za svojeg boravka u Rimu, Vida je često zalazio u poznatu boemsku kavanu Greco, gdje su se sastajali rimski umjetnici, pa je on među svoje dobre znance ubrajao mnoge talijanske književnike i slaviste.

Kao i mnogi hrvatski književnici, i Vida je bio primoran napustiti svoju domovinu, i živjeti daleko od svoje zemlje i svoga jezika, ali se tematikom svoje poezije uvijek često okretao svojoj Boki.

Tako Vida 1948. godine, sa svojom ženom i malodobnim sinom odlazi  u Buenos Aires gdje je u početku životario na razne načine, osjetivši pritom svu gorčinu emigrantskog života, i upravo tu će 25. rujna 1960. godine na tragičan način završiti njegov život.

U prokislo jesensko jutro, u nedjelju 25. rujna 1960., u 9.15, krenuo je pjesnik u susret Smrti, s kojom se suočio pod užasnom krinkom zasopljene, užarene lokomotive, i golemo svijetlo oko zauvijek je ugasilo mudre oči vidovnjaka divnih pjesničkih svjetova, i bila je po svijetlim tračnicama prolivena nesmirena krv jednog nesretnog hrvatskog boema, daleko od dragog zavičaja… Okrutno je bio pogažen još jedan ispaćeni hrvatski život… U dalekom Buenos Airesu.

Pjesničko djelo Viktora Vide, iako homegeno, dijeli se na dva dijela: poetske početke (tridesetak pjesama ispjevanih u domovini do 1942. godine i njegova odlaska u emigraciju) i na mnogo veći i zreliji opus objavljen uglavnom u Argentini.

Njegova djela sabrana su u četiri zbirke: “Svemir osobe”, “Sužanj vremena”, “Otrovane lokve” i “Otključana škrinjica”.

 

Blaženko Strizić/Hrvatsko nebo

 

                                                                                                          

Facebook komentari

komentara