Mi Hrvati:  Sve za domovinu, za Hrvatsku!

U osvit Prvog svjetskog rata Vjekoslav Klaić je napisao članak “Deset zapovijedi majke Hrvatske”. Posvećen svim vjernim hrvatskim sinovima i kćerima, članak je objavljen u časopisu “Hrvatska njiva”, 1917. godine.

I unatoč činjenici da je pisan u sasvim drugim okolnostima i potpuno drugačijem političkom ozračju, članak je i dan danas iznimno politički aktualan.

Spomenuti rad objavljen je sklopu rada sveučilišne profesorice u mirovini Mire Kolar-Dimitrijević “HRVATSKI POVJESNIČAR VJEKOSLAV KLAIĆ I NJEGOV DOPRINOS U ODGOJU HRVATA”,  pisanog povodom 80 godina Klaićeve smrti.

Izdvojili smo desetu

Pročitajte

X. Sve za domovinu, za Hrvatsku!

Slatko i dično je za domovinu živjeti, za nju disati, raditi, za nju svaku žrtvu prinositi.

Španjolcu je domovina Španjolska, Talijanu Talijanska, Nijemcu Njemačka, Poljaku Poljska, Čehu Češka, a Bugarinu Bugarska. A Hrvatu? Hrvatu je domovina Hrvatska, samo i jedino Hrvatska.

Domovina je čovjeku kao i rodjena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu! U srednjem vijeku u doba plemićke i staleške prevlasti, moglo se je naći hrvatske gospode, koja su se razmetala, da su sinovi dviju domovina; ali u današnje doba, u vijeku pučkoga vladanja i narodnosti, toga više nema. Kaže doduše narodna poslovica: “Umiljato janje dvije majke sisa”; ali da ih i ljubi i za njih živi, toga poslovica ne kaže. Tko danas tvrdi, da ima dvije domovine, taj naprosto laže: taki dvoživac nema nijedne domovine, već mu je domovina svagdje, gdje dobro i lagodno živi.

Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna, slavna i srećna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za sve, što ti je milo i drago.

Bože sačuvaj, da bi toj domovini Hrvatskoj ikada zaprijetila pogibija od kakova silnika. Ali ako zaprijeti, ne žacaj se za spas domovine žrtvovati sve, pače i dragocjeni život svoj. Jer bolje je pasti u grob, nego biti rob. Narod, koji ljubi ruke svome krvniku, koji i krv svoju lijeva za ropstvo svoje, nije zapravo ni narod, jer gazi čovječje dostojanstvo svoje. On je izmet naroda. Slatko je i dično za domovinu živjeti, ali još je sladje i dičnije, ako ustreba, za nju umrijeti.

Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima. Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu križa! I prvi su kršćani, sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: “Zdravstvuj, care, umirući te pozdravljaju!”⁷ 

I umirali su bez straha i jadikovanja, tisuće i tisuće. Ali što je više ginulo mučenika, sve je više kao iz zemlje nicalo oduševljenih kršćana, tako te je već Tertulijan⁸ mogao doviknuti caru Septimiju Severu⁹: “Krv mučenika sjeme je za kršćane.” Mučenička smrt tvoja, hrvatski sine i hrvatska kćeri, rodit će također tisuće hrabrih osvetnika! “Pleme naše izginuti ne će”.

⁷ Ave caesar, morituri te salutant!

⁸ Tertulijan (lat. Quintus Septimius Florens Tertullianus), latinski ranokršćanski pisac (o. 160. – o. 220). Bio je rodom iz Kartage. Prije prijelaza na kršćanstvo bio je odvjetnik, a kasnije borbeni branitelj kršćanstva. Pisao je i o problemima praktičnog morala. ⁹ Car Lucius Septimius Sever carevao je u Rimu od 193. do 211. godine i dao je pogubiti mnoštvo kršćana.

Hrvatsko nebo