Uz njemačko obilježavanje 200. godišnjice rođenja Karla Marxa

Po ustaljenom običaju velike obljetnice u Njemačkoj slave se na različite i često atraktivne načine kako bi privukle što veću publiku i postigle širok odjek u medijima, da bi uskoro bile zaboravljene jer stvarni život teče mimo njih. Tako je bilo i s dvjestotim rođendanom Karla Marxa, kojega u ovdašnjim znanstvenim krugovima jedni, dakako šaljivo, smatraju najboljim stručnjakom za ekonomiju među filozofima, a drugi najboljim filozofom među gospodarstvenicima. Marx je rođen u povijesnom gradu Trieru 5. svibnja 1818, a umro u Londonu 14. ožujka 1883. Bio je podrijetlom Židov, formalno protestant, stvarno ateist prema onoj njegovoj kako je „vjera opijum za narod“. Njegov životni put nije bio lagan, da nije bilo novčane pomoći prijatelja Friedricha Engelsa, sina bogatoga industrijalca, vjerojatno bi gladovao. Izgubio je njemačko državljanstvo, bio je politički emigrant i pri kraju života apolit u Londonu.

Za razliku od „pravih“ filozofa kojima je cilj bio tumačiti povijest, Marx je govorio da je aktivnim sudjelovanjem u revoluciji trebaju mijenjati. Skupa s Engelsom objavio je bibliju radničkog pokreta, Komunistički manifest. Marxovo je glavno djelo opsežna knjiga u tri sveska Kapital. Ta je knjiga često citirana, ali malokad dokraja pročitana. Britanski laburistički premijer Harold Wilson govorio je da Kapital nije ni prolistao, naš Vladimir Bakarić hvalisao se kako tu knjižurinu nosi na čitanje tijekom ljetnog plandovanja (?), dok je vođa njemačke socijaldemokracije Ferdinand Lassalle rekao da je Marxovo glavno djelo shvatio tek u francuskom, mnogo jasnijem prijevodu. Međutim, unatoč rečenome malo je koji mislilac izvršio tako snažan utjecaj na povijest 20. stoljeća kao Karl Marx.

Danas više nitko ne govori o proletarijatu, izrazu koji je bio u svakodnevnoj uporabi u Marxovu ranom kapitalizmu, nova je riječ prekarijat kojom se obilježavaju „ovisnici o plaćama“ (njemački: Lohnabhängige) što strahuju za svoja radna mjesta na dulji rok i s time povezane mršave zarade potrebne za sadašnji svakodnevni život i kasniju mirovinu. Marxov i Engelsov povik „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ pripada prošlosti jer su sindikati i radničke partije tijekom 19. i 20. stoljeća postali suradnici vlasnika sredstava za proizvodnju, kapitalista. Globalizacija i prilagodljivost tržišta rada stvaraju spomenuti prekarijat, ali i znatno manju nezaposlenost nego u Marxovo doba. Unatoč tomu, nekima se Marx danas čini ponovno aktualnim.

Marx kao turistička atrakcija

Marxov Trier grad je od oko 110.000 stanovnika, čiji povijesni korijeni sežu u rimsko doba. Turističke atrakcije Triera obogaćene su odnedavno pet i pol metara visokim spomenikom najpoznatijega gradskoga sina. Spomenik Karlu Marxu dar je Narodne Republike Kine; autorstvo pripada jednom od najpoznatijih kineskih kipara, gorljivu komunistu. Gradski oci Triera dugo su se premišljali hoće li primiti taj dar, no popustili su jer nije se lako zamjeriti velikoj i moćnoj Kini. Spomenik su ipak postavili na ne baš atraktivan trg. Rodna kuća Karla Marxa odavno je mjesto hodočašća ne samo rijetkih europskih „marksista“ nego sve većega broja Marxovih kineskih obožavatelja, koje se čude njezinoj skromnosti. U dvama lokalnim muzejima otvorena je izložba Karl Marx 1818–1883: život, djelo, doba. Čak je i konzervativni Franfurter Allgemeine Zeitung objavio opsežan osvrt na izložbu nastojeći obesnažiti Marx–Engelsov opaki pojam diktatura proletarijata, jer da oni nisu mislili na „nasilnu vladavinu samo jedne klase, nego na privremeno preuzimanje vlasti prema rimskome uzoru dok se ne nađe nešto bolje: status besklasnoga društva“. Ipak, primjena marksizma u Lenjinovoj dopuni otišla je dalje u zlu od namjera očeva „znanstvenoga socijalizma“, koji su bili skromni, odnosno privatno drukčiji od svojih nasljednika. Marx nije dopuštao „ovjekovječenje“ u obliku kipova, fotografija i umjetničkih slika kao njegovi rastrošni ideološki nasljednici u komunističkim zemljama, primjerice „naš“ Tito.

Sto milijuna ubijenih u ime komunizma

Prema mišljenju feljtonista spomenutih njemačkih novina postoji valjan razlog za bavljenje Marxom ako „njegovo djelo danas čitamo ne toliko tražeći objašnjenja jednoga sustava koliko tražeći poticaje za nove misli“. A kakve su te misli? Autori se pitaju što možemo reći o idejama u ime kojih je u 20. stoljeću ubijeno sto milijuna ljudi i onda navode milijun po milijun likvidiranih u pojedinim zemljama. Hrvatska je smještena u skupinu „istočna Europa“ s jednim milijunom ubijenih u ime marksizma, što nije točno: bilo je mnogo više naših žrtava komunističke diktature, koju danas neki u nas opisuju kao „bolju prošlost“.

Njemački kritičari Marxa posebice se obaraju na neke intelektualce ljevičare koji su opravdavali zločine u ime marksističkih ideja. Spominju dva Francuza, Henrija Barbussea, koji je pisao hvalospjeve u čast Staljina, i Jean-Paula Sartrea, koji je nijekao postojanje gulaga. Sartre je u ime borbe protiv kapitalizma hvalio i kineskoga vođu Mao Zedonga, kao i kambodžanskog diktatora Pola Pota. Pota je opravdavao i američki lingvist Noam Chomsky, koji je nedavno potpisao deklaraciju o zajedničkom „srpskohrvatskom“ jeziku i naši ga ljevičari zbog toga hvale na sva usta. Potom se nastavljaju tvrdnje nekih branitelja marksizma-lenjinizma da su te „ideje bile dobre, ali loša njihova provedba u djelo“. Na temelju rečenoga autori Franfurter Allgemeine Zeitunga pitaju se zašto takve ideje ipak nigdje nisu urodile pozitivnim plodovima iako se stalno ponavljaju, pa citiraju Alberta Einsteina: „Ništa više ne svjedoči o gluposti nego stalno ponavljati iste stvari i očekivati drukčije rezultate.“ U članku se navode zabrinjavajući podaci da danas 42 posto zapadnih i 59 istočnih Nijemaca vjeruje tezi kako je socijalizam/komunizam bio dobra ideja, ali je dosad loše izvedena. To uspoređuje s ispitivanjem javnog mnijenja poslije rata u zapadnoj Njemačkoj, kad je 55 posto upitanih bilo mišljenja kako je „nacionalsocijalizam bio dobra ideja koja je samo loše izvedena“. Očito su mnogi ljudi skloni vjerovati i najbesmislenijim idejama ako se u njima obećava ostvarivanje „zemaljskoga raja“.

Marksističko kritiziranje kapitalizma postalo je moda

Odličan poznavatelj Marxova djela Thomas Mayer ustvrdio je kako je Marx stvarno „opipao bilo kapitalizma“, ali da „nije ispunio svoja velika obećanja“. Prema njegovu mišljenju Marxa bi trebalo čitati i suvremenije shvaćati svakih 40 do 50 godina. Zaključuje da je sadašnja renesansa Marxove teorije površna i da neće ostaviti veće tragove. I pokušaj kineskih komunista da uz pomoć Marxove teorije discipliniraju članstvo Partije neće, smatra Mayer, biti uspješan jer taj svjetonazor pripada prošlosti.

Sličnu misao zastupa suradnik novina Handelsblatt Norbert Häring, čija je izjava da se „kapitalizam pokazao neobično snažnim“ jer se iz „stroja za osiromašenje“ pretvorio u sustav industrijskih zemalja u kojima se „bolje materijalno živi i ljudi su zadovoljniji nego oni u navodnom radničkom raju“, pri čemu misli na bivše socijalističke zemlje. Pritom citira riječi Craiga Calhouna da kapitalizam „dominira već 400 godina i kako bi mogao još vrlo dugo preživjeti“. S druge pak strane Thomas Piketty, koji je objavio svjetski uspješnu studiju Kapital u 21. stoljeću, ustvrđuje da postoji „povezanost između sve veće nejednakosti među ljudima i sve većeg opadanja predstavljanja donjih slojeva putem političkih stranaka“, čime aludira na egzistencijalno propadanje ljevičarskih partija u Europi. On smatra da država mora biti korektiv kapitalizma s njegovom globalizacijom i drugim izazovima na koje obični ljudi još nemaju adekvatne odgovore. No očito, nastavlja, ne može se očekivati svjetska revolucija u marksističkom smislu jer je „kapitalizam u posljednjem stoljeću pokazao golemu sposobnost prilagođavanja pa će nadživjeti tvrdnje današnjih i budućih prognozera o svome odumiranju“.

Prema mišljenju brojnih njemačkih analitičara, današnjem globaliziranom gospodarstvu nije potreban jučerašnji Marx, nego okvir koji je u Njemačkoj poznat po nazivu „socijalno tržišno gospodarstvo“, onako kako ga je formulirao prvi njemački ministar ekonomije Ludwig Erhard, na temelju kojega je nastalo glasovito njemačko „privredno čudo“. I Katolička crkva u Njemačkoj ponovno je otkrila Marxa, piše Andreas Öhler u tjedniku Die Zeit, posebice nakon enciklike pape Franje Evangelii gaudium u kojoj pontifeks tvrdi da ekonomija ubija, ali za to postoji lijek: siromašna Crkva za siromašne ljude. Predsjednik Njemačke biskupske konferencije, kardinal Reinhard Marx, u javnim nastupima zastupa misao da bi se katolici trebali više pozabaviti Marxovom kritikom kapitalizma, ali ne preuzimati njegove ideje kako kapitalizam svladati.

Njemačka kao „nemarkistički“ model društva i države

Nijemci su imali tu sreću u nesreći da su na licu mjesta mogli doživjeti pretvaranje Marxove teorije u praksu, naime u Njemačkoj Demokratskoj Republici. S druge pak strane i toliko hvaljeno zapadnonjemačko privredno čudo posjeduje svoje tamne strane, primjerice da bogati bivaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Tjednik Der Spiegel objavio je o tome opsežan prilog s izjavama poznatih autora o (ne)mogućnosti reformiranja kapitalizma. Hans-Werner Sinn, jedan od najpoznatijih njemačkih ekonomista (koji je neko vrijeme savjetovao i hrvatsku vladu), bio je kao student ljevičar, a danas je zagovornik tržišnoga gospodarstva, koje ipak nigdje nije posve „čisto“ nego „mješovito“ jer se u nj upleće i država, pa preporučuje da ljudi stječu novac ne samo radom nego i posjedovanjem dionica i nekretnina.

Sociolog Harald Welzer krivnju za sadašnju krizu kapitalizma nalazi u djelovanju političkih stranaka, koje ne razvijaju „slike budućnosti“, nego teže samo popravljanju postojećega stanja, što nas itekako podsjeća na sadašnju hrvatsku zbilju. Welzer smatra da je prekomjerno konzumiranje štetno, ali za popravljanje sadašnjosti nije potreban novi marksizam, nego stalno iznalaženje novih odnosa u postojećoj ekonomiji i kulturi svagdašnjice, pa pritom citira Marxa: „Mi moramo okamenjene odnose prisiliti na ples tako da im sviramo njihove vlastite melodije.“ Drugim riječima: pronaći skrivene niše u postojećim društvenim odnosima, preispitati njihovu valjanost i onda ih koristiti za sveopće dobro. A to već postoji u sadašnjem njemačkom društvu. Konkretno, kad se industrija bila tako „zagrijala“ da je naveliko onečistila ljudski okoliš, pojavili su se „zeleni“, koji su svojim prijedlozima u parlamentu prisilili gospodarstvo na poštivanje ekoloških zakona. Siromaštvo pak bilo je poticaj za stvaranje stranke Die Linke (Ljevica), koja će kad-tad ući u neku vladajuću koaliciju i pogurati zakone za poboljšanje položaja prekarijata.

Njemačko društvo, dakle, prisiljava političke snage da se organiziraju i na parlamentarnim izborima dođu na vlast kako bi zakonskim sredstvima poboljšali gospodarsko i uopće društveno stanje nacije. Demokracija funkcionira i bez revolucionarnih zahvata. Možemo zamisliti da bi danas Karl Marx bio član neke ljevičarske njemačke stranke, vjerojatno njezin zastupnik u Bundestagu i možda čak ministar, recimo za socijalnu skrb. A tada bi njegov i Engelsov Komunistički manifest bio zanimljiv samo rijetkim povjesničarima, a ne sociolozima današnjice.

Gojko Borić/Vijenac/Hrvatsko nebo