Damir Pešorda: Što bismo mi bez EU
Vrijeme:3 min, 47 sec
Pročitao sam ovih dana, pripremajući se pisati o njima, dva netom objavljena povijesna romana Hrvoja Hitreca. U jednom se tematizira hrvatsko osamnaesto stoljeće i barun Franjo Trenk, a u drugom sedamnaesto stoljeće i hrvatski ban Nikola VII. Zrinski, autor prvog spjeva na mađarskom jeziku “Szigeti veszedelem”. Stoljeća su to tijekom kojih je Hrvatska bila dijelom Habsburške Monarhije ili, kako bismo danas rekli, ujedinjene Europe. Dobro sad, nećemo cjepidlačiti, znatnog dijela Europe. Međutim, nismo stajali baš najbolje. Smrt dvojice spomenutih junaka nisu skrivili Turci koji su Europu napadali nego Nijemci koji su je, skupa s Hrvatima, navodno branili. Trenk je umro u habsburškoj tamnici, a Zrinski je pod sumnjivim okolnostima stradao u lovu. Po svemu sudeći, bio je ubijen po nalogu Dvora.
Danas u Večernjem listu čitam kolumnu Davora Ivankovića ”Kako bi Hrvatska izgledala danas da 2013. nismo ušli u EU?”. Ne mogu se načuditi Ivankoviću, koji je inače jedan od čitljivijih kolumniste u mainstream medijima. Ali ovdje se, bogme, nije proslavio . Kao da mu je tekst pisao Krešimir Macan po Plenkovićevim naputcima. Ivanković, između ostalog, piše: ”Kako RH ne bi bila članica EU, iselilo bi se vjerojatno upola manje stanovnika zbog problema s dobivanjem radnih dozvola, no to bi značilo da bi nezaposlenost u zemlji bila znatno veća, a socijalni pritisak na državu i Vladu još veći. Poslodavci bi bili puno manje izloženi egzodusu najkvalitetnije radne snage, pa bi izostalo i podizanje plaća zaposlenicima, što se sada događa u svim sektorima gospodarstva.” Dakle, iseljavanje iz ionako demografski devastirane Hrvatske je dobro jer smanjuje broj nezaposlenih i socijalna davanja! Pa onda je najbolje da svi isele osim mukteždera u državnoj administraciji i iz inozemstva šalju lovu kako bi si ti isti muktežderi mogli isplaćivati plaće. Ponekad se čini da Hrvatska postoji samo zato da bi Andrej Plenković, Dubravka Šuica, Neven Mimica ili Jozo Radoš bili neki čimbenici u Europi.
Ivankovićevi su argumenti besramno plitki i zrcale svu bijedu hrvatske državne i političke samosvijesti. On tako govori o tomu kako je i za kakav-takav oporavak Hrvatske u odnosu na godine depresije tijekom vladavine Jadranke Kosor i Zorana Milanovića zaslužna Europska unija, odnosno hrvatsko članstvo u EU. Međutim, hrvatski slabašni rast nije ništa bolji od rasta okolnih zemalja koje nisu u EU, dapače! Tako npr. MMF procjenjuje da će rast BDP-a u Srbiji u 2018. biti 3, 5 %, dok Europska komisija procjenjuje da će hrvatski rast biti tek 2, 8%. Doduše, riječ je o dvjema različitim institucijama, ali razlika je dovoljno velika da je ne možemo zanemariti. Osim toga, Ivanković uglavnom zaobilazi i tako tanašnu argumentaciju i pribjegava izmišljajima i nedokazivim pretpostavkama.
Tako on lukavo konstruira: ”Ulazak 2013. u punopravno članstvo EU, a znali smo da će se to dogoditi, ostavilo je i pozitivne i negativne posljedice. U filozofiranju oko toga ima li za nas u tom postupku prilagođavanja više pluseva ili minusa, dovoljno je zamisliti kakva bi danas bila Hrvatska da nije 2013. ušla u EU. Politička bi scena bila vrela i trajali bi politički obračuni oko toga koja je politička stranka krivac što RH nije uspjela ući u EU i svi bi vodili ideološke bitke još intenzivnije nego danas. Taj bi unutrašnjopolitički rat učinio državu nestabilnijom i izloženijom pritiscima izvana, pa bi to prva iskoristila Slovenija da posije nove ucjene zbog neriješenog graničnog pitanja. Za razliku od Hrvatske iz 2018. koja je članica EU, ona fiktivna koja 2018. nije u EU bila bi još intenzivnije pritiskana i iz Vučićeve Srbije i iz Izetbegovićeva Sarajeva.” Uglavnom, Ivanković nas tješi da bi u Hrvatskoj bilo još gore da nismo ušli u EU. To je kao kad bi se čovjek u lošem braku tješio kako bi njegov brak mogao biti još lošiji da je oženio neku drugu još goru ženu.
Ivanković i ostali slavitelji EU podsjećaju na Voltaireva Panglossa koji mladom Candidu utuvljuje u glavu kako živi u svijetu najboljem od svih mogućih svjetova, te na tomu ustraje i nakon cijeloga niza nevolja. Junački je to napor, međutim i najoptimističnije Hrvate već pomalo boli glava od udaranja glavom u zid. Stoga rezignirano moram zaključiti da više o suvremenom položaju Hrvatske u Europi čitatelj sa zrnom soli u glavi može saznati čitajući povijesne romane Hrvoja Hitreca Špilberk i Samo sreća, ništa drugo nego naručenu kolumnu Davora Ivankovića povodom petogodišnjice hrvatskog članstva u EU u Večernjem listu. Spletke, zakulisne igre, podcjenjivanje, podmetanje, ignoriranje, neutemeljene optužbe, gaženje hrvatske državnosti, hrvatskih interesa i hrvatskih prava – sve je to i danas prisutno u hrvatsko-europskim odnosima kao i nekih davno minulih stoljeća.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
