Novi geostrateški odnosi

Pad Berlinskog zida 1989. označio je kraj Hladnog rata i početak razdoblja unipolarnosti sa Sjedinjenim Američkim Državama kao „jedinom supersilom“ (George Bush stariji). Istodobno već tada razmatraju se mogući neprijatelji američke „dominacije punog spektra“, pa će američki geostrateg Zbigniew Brzezinski u knjizi Velika šahovska ploča istaknuti kako je imperativ da se ne pojavi nijedan euroazijski konkurent sposoban dominirati Euroazijom i tako baciti rukavicu u lice SAD-u. Brzezinski je tada i precizirao moguće neprijatelje, a to je „antihegemonistička“ koalicija, ujedinjena „zajedničkom nevoljom“ između „Kine, Rusije, a možda i Irana“. Paradoksalno ili ne, američki intervencionizam nakon 11. .rujna 2001. doveo je upravo do scenarija koji je Brzezinski označio opasnim za američku dominaciju: došlo je, unatoč razlikama i nepovjerenjima, do suradnje Rusije, Kine i Irana i do obnavljanja hladnoratovske politike i retorike. Od unilateralnoga američkog povlačenja 2002. iz Sporazuma o ograničenju protubalističkih sustava (ABM, 1972) sve je više prisutan narativ o „novome Hladnom ratu“, a dvadeset godina nakon objave Velike šahovske ploče Trumpova strategija nacionalne sigurnosti iz prosinca prošle godine u skladu s postulatima „principijelnog realizma“ kao najveću sigurnosnu prijetnju SAD-u označava Rusiju i Kinu, kao „revizionističke sile“ nezadovoljne sadašnjim poretkom, koje žele promijeniti i urediti svijet na način protivan američkim vrijednostima i interesima. Kao protivnici SAD-a u strategiji se navode i Iran i Sjeverna Koreja.

Zaokret u odnosima SAD-a i Sjeverne Koreje?

Devedesetih se činilo da će Sjeverna Koreja prestati razvijati nuklearni program u zamjenu za američku (južnokorejsku) financijsku pomoć i energente, no nakon što je u govoru o stanju nacije Bush mlađi u siječnju 2002. tu državu detektirao kao članicu „osovine zla“ stvoren je problem koji traje sve do danas. Nakon dolaska Trumpa na vlast i prvobitne verbalne rafalne paljbe u obama smjerovima, posljednjih mjeseci stvari su se počele micati s mrtve točke i možda smo na pragu početka rješavanja sjevernokorejskog pitanja. I s jedne i s druge strane vidljiva je promjena retorike i barem na simboličkoj razini otvorenost za određene kompromise i ustupke. Dvanaestoga lipnja, nakon prethodnih posjeta američkoga državnog tajnika Mikea Pompea Sjevernoj Koreji, na samitu u Singapuru održan je povijesni susret američkog i sjevernokorejskog čelnika, na kojemu je potpisan dokument u kojemu je usuglašena potpuna denuklearizacija Korejskog poluotoka u zamjenu za sigurnosna jamstva Sjevernoj Koreji, a dogovoren je i razvoj novih međudržavnih odnosa te gradnja stabilnog i trajnog mira. Kritičari američke vanjske politike ističu da u daljnjim pregovorima Kim Jong-un ima velikih razloga za oprez jer pred sobom ima primjer Gadaffija, ali i nedavno američko otkazivanje nuklearnog sporazuma s Iranom. Nedavno je Pjongjang posjetio i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, što znači da ni Rusija u ovim pregovorima neće sjediti skrštenih ruku, kao ni Kina.

Nakon što je SAD jednostrano izišao iz nuklearnog sporazuma s Iranom, preostale tri zapadne zemlje – Njemačka, Velika Britanija i Francuska – unatoč pritiscima Trumpa i izraelskog premijera Netanyahua, žele očuvati sporazum. Kao odgovor na američki potez i nove nametnute sankcije Iran je obavijestio Međunarodnu agenciju za atomsku energiju o uvođenju plana za povećanje kapaciteta obogaćivanja uranija tako što će povećati broj centrifuga. Iran ističe kako je taj potez u skladu sa sporazumom i otklanja mogućnost razvoja nuklearnog naoružanja. Nakon potpisivanja nuklearnoga sporazuma Iran je ciljano sklapao velike poslove s europskim, posebno njemačkim tvrtkama (njemački su interesi u posljednje vrijeme sve više divergentni američkima, što vidimo na primjeru Irana, ali još više na primjeru odnosa prema Sjevernom toku II) znajući da u slučaju propasti sporazuma europske zemlje, zbog svojih ekonomskih interesa, neće imati stav identičan američkom. Pred EU sada je izazov vođenja autonomne politike prema Iranu u odnosu na SAD, a to znači pronalaženje načina kako Iranu kompenzirati štete koje trpi zbog američkih sankcija (Iranu je bitna trgovina, posebno naftom s Europom). Nismo pritom sigurni da će se EU oduprijeti američkim pritiscima, o čemu svjedoči i činjenica da europske tvrtke posljednjih dana, prema pisanju Reutersa, postupno obustavljaju uvoz iranske nafte.

O „novome Hladnom ratu“ SAD-a i Rusije kao i sukobu atlantizma i euroazijanizma u posljednjih je desetak godina objavljen poveći broj geopolitičkih analiza. Iako je Obama svojedobno govorio o Rusiji kao „regionalnoj sili“, jasno je, posebno nakon rata u Siriji, kako je Rusija pod Putinovim vodstvom ponovno postala svjetska sila i uz SAD, Kinu i EU pripada među glavne čimbenike svjetske geopolitičke arhitekture.

U pozadini geopolitike novoga Hladnog rata, koji kulminira nakon rata u Ukrajini (kojemu je prethodilo strateško okruživanje Rusije proturaketnim štitom), aneksije Krima i uvođenja ekonomskih sankcija Rusiji, nije više ideološka razdjelnica kapitalizma i komunizma, nego je riječ o geopolitičkoj borbi za vojnu nadmoć i o borbi za kontrolu energenata i kontrolu teritorija (upravo je Sirija posljednjih godina školski primjer borbe za primat između Rusije, SAD-a, Izraela, Kine, Saudijske Arabije i Turske i mjesto gdje se upostavlja nova ravnoteža velikih sila). Postoje dvojbe o tome jesu li ruske krstareće rakete neograničena dometa na nuklearni pogon još operabilne, a ne postoje dvojbe da je američka vojska i dalje snažnija od ruske, no Putinovo spominjanje tih raketa izazvalo je paniku u dijelovima američkoga vojno-političkog establišmenta.

SAD i Rusija u plinskom ratu

Između SAD-a i Rusije vodi se bitka i na planu energetike. Poznato je da je Rusija zainteresirana za izgradnju Sjevernog toka II, što snažno podupire Njemačka, i Turskog toka, ali Amerika se tomu protivi. Razlog je američkoga protivljenja dvostruk: SAD smatra da izvozom plina Rusija politički utječe na europske države, dok su Sjedinjene Države i same zainteresirane za prodaju ukapljenoga plina europskim državama (upravo bi LNG na Krku, koji bi Hrvatsku pretvorio u važno energetsko čvorište, trebao postati terminal za prihvat ukapljenoga prirodnog plina pa je jasno zašto uživa potporu SAD-a). Podsjetimo i na to da su prije desetak godina u istočnom Mediteranu u teritorijalnim vodama Izraela i Cipra pronađena bogata nalazišta prirodnog plina u kojima i američke tvrtke imaju visoke udjele i da su prošle godine Italija, Izrael, Grčka i Cipar objavili da su spremni graditi najveći podmorski plinovod u svijetu koji bi uz potporu EU povezao istočni Mediteran i južnu Europu. Taj plinovod u izravnoj je koliziji s najavljenim ruskim plinovodima i to je razlog što se trenutno u Europi sve otvorenije vodi pravi plinski „rat“. Antagoniziranju odnosa Rusije i europskih zemalja pridonijela je afera Skripal, no čini se da posljednjih tjedana dolazi do otopljavanja odnosa (susreti Putina s Macronom, Angelom Merkel i Van der Bellenom, ali i izjava šefe Europske komisije Jean-Claudea Junckera da se prestane s udaranjem po Rusiji).

Zapadni političari često optužuju Rusiju za podupiranje desnih, populističkih i antiestablišmentskih pokreta u Europi, no istu je ideju nedavno podupro i američki veleposlanik u Njemačkoj Richard Grenell, koji je u razgovoru za američki desničarski portal Breitbart izjavio da želi ojačati konzervativne snage u Europi, koje se protive establišmentu. Jaka ujedinjena Europa, očito, ne odgovara ni Rusiji ni SAD-u, a čelnici EU unatoč najavljenim reformskim inicijativama Angele Merkel i Macrona (koje se odnose na reformu zone eura, zasićenost novim proširenjima, migraciju i obranu (vojska EU) nemaju viziju kako od EU napraviti samostalan i snažan geopolitički čimbenik. Izlazak Velike Britanije iz EU snažan je udarac projektu europskog ujedinjenja, a govor o mogućem raspadu EU više nije heretička misao, čak ni među istaknutim europskim političarima.

Kina – glavni trgovinski igrač

I dok se ruska ekonomija zasniva na gospodarstvu i oružju, te – kao što ističe Branimir Vidmarović – od goleme količine novca koji dobiva od energenata nije dosad bila sposobna stvoriti proizvode koji nose nove emocije, zasnovane na novim tehnologijama, u spomenutoj strategiji američke nacionalne sigurnosti ističe da „Kina dobiva strateška uporišta u Europi i svijetu širenjem svoje nepravedne prakse i ulaganjem u ključne industrije, tehnologije i infrastrukturu“. Zbog velike robne razmjene i povezanosti ekonomija Sjedinjene Države i Kina zasad nisu pokrenule otvoreni trgovinski rat, no jasno je da Trump (koji carine na uvoz aluminija i čelika želi nametnuti i Kanadi, Meksiku i EU, što SAD zaista može dugoročno odvesti u izolacionizam) dugoročno Kinu smatra najvećim konkurentom američke globalne dominacije. Inicijativa Pojas i put (Belt and Road) kineskog predsjednika Xi Jinpinga iz 2013. projekt je koji Kini želi osigurati snažan, ako ne i presudan utjecaj na globalnoj razini. Riječ je o jednom od najambicioznijih projekata svih vremena koji želi povezati infrastrukture, ekonomije i ljude Azije, Europe i Afrike na kopnu (brze željeznice i mreža autocesta) i moru (pomorski Put svile). Pitanje je, međutim, u kojoj je mjeri ta vizija globalizacije na kineski način ostvariva. Washington Kinu stalno optužuje za nepoštenu praksu i krađu intelektualnoga vlasništva, a da namjerava Kinu usporiti u postizanju statusa vodećega proizvođača visokih tehnologija svjedoči tretman vodećih kineskih telekomunikacijskih firmi ZTE i Huawei, koje su od travnja pod sankcijama zbog navodne prodaje telekomunikacijske opreme Iranu. Kina u perspektivi želi nametnuti juan kao svjetsku valutu broj jedan (kontra sustavu petrodolara), a ta se sila i vojno modernizira velikom brzinom.

Ipak, bivši pomoćnik američkog ministra obrane Joseph Nye ističe da će SAD u budućnosti imati određene prednosti pred Kinom. Riječ je o energetici, visokim tehnologijama (SAD ima prednost u biotehnologiji, nanotehnologiji i umjetnoj inteligenciji kad je u pitanju istraživanje i razvoj), obrazovanju (od dvadeset vodećih svjetskih sveučilišta, šesnaest su američka, a nijedno kinesko), dolaru (64% svih svjetskih deviznih rezervi koje vlade drže diljem svijeta je u dolaru, a tek 1,1% u kineskoj valuti) i geografskim prednostima (okruženost oceanima i manje neprijateljsko okruženje).

U godinama i desetljećima koji slijede očekuje nas i jačanje Indije (do 2050. najmnogoljudnija zemlja) i Brazila, a i islamske zemlje nedvojbeno će osnažiti svoje geopolitičke ambicije s obzirom na to da muslimanski svijet broji više od milijardu i pol ljudi te ima središnju geopolitičku i prometnu poziciju (na prostoru sjeverne Afrike i Bliskog istoka nalazi se većina zaliha nafte i plina, a tim prostorima prolaze ključni morski kanali i prolazi).

Zaključno govoreći, svijet se od unipolarizma neupitno kreće prema stanju multipolarnosti i heterogenosti (to na stanovit način priznaje i američka nova strategija nacionalne sigurnosti), što donosi velike neizvjesnosti, no tko zna, možda i veće prilike za male države koje upravo u laviranju između velikih sila mogu bolje ostvarivati i štititi svoje interese u geopolitičkim, geostrateškim i geoekonomskim igrama na „velikoj šahovskoj ploči“.

Davor Dijanović/Vijenac/http://www.matica.hr /Hrvatsko nebo