PRIČE IZ DIJASPORE KATICE KIŠ: Ljubica iz Berliener Siedlunga

Vrijeme:3 min, 3 sec

 

 

Ljubica je bila malena, tiha i šutljiva Hrvatica iz Slavonije koja je  dijelila istu sudbinu s mnogim Hrvaticama i Hrvatima koji su odlazili iz rodne domovine „trbuhom za kruhom“. U tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji Hrvati su mogli samo „kupiti“ radno mjesto, jer je vladala nepravda i korupcija na svakom koraku.

Ljubica  je došla sama u Njemačku i  zaposlila se kao spremačica i čistačica na Uni-klinici u Mainzu.  Nije baš poznavala njemački jezik, ali se snalazila sa svojim zemljakinjama koje su također tu radile. Stanovala je u tzv. „sestrinskoj kući“  u visokom neboderu na Berliner-Siedlungu. Prvi dani u tuđini bili su Ljubici veoma teški, jer je u domovini ostavila svu rodbinu, a ovdje morala živjeti sama i teško raditi,  bez obiteljske topline i ljubavi. Dani su se redali pa tako mjeseci, godine… Ljubica se nije nikad mogla naviknuti na život u tuđini, jer je bila mlada, sama i neiskusna. Najteže joj je bilo ići na godišnji odmor u domovinu. Suze radosnice oblile bi joj lice kad  je došla svojima i osjetila miris doma i domovine. Suze žalosnice i bolni uzdisaji pratili bi svaki rastanak od voljene rodbine, kada bi se vraćala u Njemačku. Jednom je bila toliko tužna te je priopćila bratu da se više ne želi vratiti u Njemačku, jer je tamo sama i nesretna. Brat joj je objasnio da je to samo „privremeno“  rješenje za nju, te da im dobro dođe njezina financijska pomoć. Ljubica je uvidjela da opet mora ići nazad u Njemačku, kako bi pomogla svoju rodbinu.

Fra Stjepan, hrvatski franjevac-svećenik, svake nedjelje i blagdana držao je sv. Misu na hrvatskom jeziku. Obično je započimao riječima:

„Draga braćo i sestre u Kristu, dragi Hrvati i Hrvatice“.

Kako se fra Stjepan uvijek borio za ono „hrvatsko“ svojim djelima i riječima, bio je nekoliko puta preslušavan od tadašnje Udbe u bivšoj komunističkoj i ateističkoj Jugoslaviji.

Ljubica je često dolazila sa svojim radnim kolegicama na sv. Misu. To joj je bila jedina utjeha i radost u njezinom samačkom životu. Kako nije mnogo komunicirala, nitko nije poznavao njezine duševne patnje u tuđini. Nedostajala joj je ljubav i pažnja rodbine i prijatelja iz domovine. Nikom se ovdje nije povjeravala, samo je tiho trpjela do iznemoglosti. Radila je teško, a čežnja i životni problemi su se gomilali.

Jednog kobnog jutra  Ljubica više nije imala snage, niti volje da ovako dalje živi, bez oslonca, bez radosti, bez sreće i topline doma i domovine. Njezina nesretna duša vapila je za mirom, za utjehom, za srećom…Nekakva zla sila tjerala ju je naprijed, tjerala ju je u ništavilo, u smrt. Popela se na najviši 24 kat nebodera u Berliner-Siedlungu  i skočila dolje u smrt. Jedan mladi hrvatski život bio je nasilno uništen. No, prije nego li je otišla u smrt, skinula je s vrata zlatni lančić sa Kristovim raspelom, križićem, znakom Spasitelja Isusa Krista. Ostat će vječna tajna zašto je to učinila. Možda nije htjela svojom krvlju „ukaljati“ lik Spasitelja, a možda se u tom trenutku, nedaj Bože, odrekla snage Kristova križa;  a trebala Ga je samo usrdno zamoliti za pomoć i On bi joj pomogao u njezinoj teškoj životnoj borbi.

Pater Stjepan je na sv. Misi oglasio ovu strašnu i tužnu vijest, o Ljubičinoj smrti,  na koju smo se svi sledili. Ljubičini posmrtni ostaci su preveženi u voljenu joj domovinu, gdje je konačno našla svoj vječni mir i spokoj.

Stoga dobro motrimo oko sebe svoju  hrvatsku braću i sestre koji duševno i tjelesno pate i budimo im pomoć i oslonac u svakodnevnim iskušenjima i borbama. Ponekad je čak dovoljno patnika samo strpljivo saslušati. Već je to znak zajedništva, pažnje i ljubavi prema bližnjemu.

 

Katica Kiš/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori