D.Pešorda: Ljudi s lažnim obrvama
Vrijeme:3 min, 5 sec
S godinama čovjek postaje sve skloniji ustaljenim obrascima ponašanja, navikama. Tako već godinama idem na šišanje u istu frizersku radnjicu. Dvije gospođe mojih godina, što već samo po sebi ulijeva stanovito povjerenje, svakoj glavi prilaze temeljito i studiozno, tako da šišanje zna potrajati. Primijetio sam da me u posljednje vrijeme obvezno pitaju hoću li da mi srede i obrve. To me uvijek nanovo iznenadi. U svijetu u kojem sam se formirao samo su žene sređivale obrve, i to ne baš sve. Moje frizerke valjda nastoje pratiti trendove, naime još prije nekoliko godina nisu mi predlagale šišanje obrva.
Nedavno se između članaka u kojima se histerično napadao Trump zbog ponašanja na summitu G7 u Kanadi, sramežljivo provukla i vijest o tomu kako su se kanadskom premijeru Justinu Trudeauu odlijepile lažne obrve. Ubrzo nakon toga mediji su, očito po zadatku, počeli vaditi nevoljnog ljepotana kako nije riječ o lažnim obrvama nego igri svjetla i sjene. Zapravo nije ni važno jesu li u pitanju bile lažne obrve ili igra svjetla i sjene, važno je da Trideau djeluje kao čovjek kojemu pristaju lažne obrve. Nikakva igra svjetla i sjene, na primjer, ne bi mogla dovesti u sumnju status, recimo, Trumpovih obrva.
Trideau je Trumpov antipod, on u svjetskoj javnosti reprezentira sve one poželjne osobine modernog političara: ljepuškast, politički korektan, njegovan i prazan. Sve što se može čuti od takvih političara unaprijed je definirano i propisano ljudskopravaškim ideološkim dogmama. Ako se stvarnost s time ne poklapa, tim gore po stvarnost. Stoga je pošto-poto potrebno sačuvati Trudeauov dobar glas da bi se priča o dobrim i lošim dečkima svjetske politike mogla nastaviti.
Inače, znakovito je za naše vrijeme da se sve više drži do izgleda političara, a sve manje do sadržaja njegove politike. Kod nas je to počelo s Ivom Sanaderom, te naočit, te govori strane jezike… S Plenkovićem je taj trend došao do vrhunca. Njemu se, doduše, obrve još ne miču, ali sve drugo je tu: hvaljen izgled, tečan i prazan govor na više jezika, averzija prema populizmu, to jest prema populos-u. Ovaj pomak sa sadržaja politike na izgled političara, gdje briljiraju likovi poput spomenutog Trudeaua, Plenkovića i francuskog predsjednika Macrona, svjedoči o tomu da političari sve više postaju puki manekeni određenih politika, a da je prava moć negdje drugdje. Zato se ljudi instinktivno okreću takozvanim populistima, zapravo samoniklim glasnogovornicima narodnog nezadovoljstva. To u mnogim slučajevima možda jesu demagozi, ali barem nisu lutke na koncu. Što, na žalost, ne znači da to neće postati kada se na mjestima gdje se odluke donose prepoznaju njihov potencijal.
Suočen s najezdom tih manekena čovjek gotovo osjeti žal za naprednjacima staroga kova, sporim Račanom ili vickastim Stipom Mesićem. Taj je zaobilazio istinu čim zine, ali, što jest – jest, obrve mu nisu bile lažne. S manekenima politika klizi niže, među zabavljačke djelatnosti, tamo gdje se za pažnju sve nezaintereseranije javnosti bore glumci, pjevači, sportaši, klaunovi, gutači vatre i ostali cirkusanti. Nije isključeno da će u budućnosti zanimanje političar jednostavno nestati. Upravljači će se postavljati na neki drugi način, a narod će biti isključen iz te procedure. Koliko god to danas nevjerojatno zvučalo, demokratski sustav prilično je iscrpljen, istrošen. Što Europska unija više postajala imperij, to će demokratski način izbora upravljača biti manje zastupljen. Nikada ne treba zaboraviti da je demokracija cvala u grčkim polisima, a u Rimskom Carstvu za nju nije bilo mjesta. Tako velikim carstvom jednostavno nije bilo praktično upravljati na demokratski način čak da se to i željelo.
Dok viđenija mjesta zauzimaju ”ljudi s lažnim obrvama”, politički manekeni, demokracija uzmiče, a nacionalne države, kao što su klasici marksizma-lenjinizma predvidjeli, odumiru. Osim takozvanih populista ne vidim nikoga drugoga da se tomu suprotstavlja.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
