Teško je vjerovati da je ministrica Dalić sav taj posao oko lex Agrokora vodila bez znanja premijera Plenkovića

Potpredsjednica Vlade Martina Dalić morala je u ponedjeljak podnijeti ostavku jer predsjednik Vlade Andrej Plenković više nije mogao ili nije htio trpjeti pritisak medija nakon što je otkrivena mail-komunikacija između nje i konzultanata, odvjetnika i partnera u pisanju tzv. lex Agrokora, nakon čega je postalo jasno da su zakon pripremali,pisali i provodili jedni te isti ljudi i da se iz kompanije ciljano izvuklo navodnih pola milijarde kuna za razne usluge. Sama ministrica Dalić izjavila je da nije učinila ništa nezakonito ni nemoralno, a predsjednik Vlade Andrej Plenković na izvanrednoj konferenciji za novinare izrazio je čak i zahvalnost ministrici Dalić na projektu spašavanja Agrokora. Istaknuo je da Vlada nije imala vremena kada se suočila sa slučajem, da je trebalo spriječiti kolaps Agrokora, beznađe 56 000 zaposlenih, a onda valjda i slom mnogih povezanih tvrtki pa i čitavoga nacionalnoga gospodarstva. Dakle ako je sve tako kako kažu Plenković i Dalić, ako nema ničega spornoga i ako je Martina Dalić zaslužna, a ne odgovorna za bilo što, logično je pitati se zašto onda odlazi, odnosno zašto je se odriče premijer Plenković.

Poznavajući psihopolitički profil Andreja Plenkovića, on će vrlo brzo zaboraviti Martinu Dalić. Prigodno kurtoazno žalovanje zbog njezina odlaska, na koji ju je on, nema dvojbe, primorao, više je njegova uobičajena isprazna retorika. Plenković se odriče svih ljudi koje je u početku sam odabrao i uz koje neko vrijeme stoji zaštitnički, sve do trenutka dok pritisak nekih važnijih mu partnera i medija ne postaje prijeteći i za sam njegov položaj. Tako je i sada Plenković odlučio žrtvovati Martinu Dalić da ne bi njegova pozicija došla u pitanje. I kao što je u ovome slučaju u početku afere bio uz Martinu Dalić, tako je svojedobno bio uz ministra Barišića, zatim uz dr. Dijanu Vican u projektu kurikulne reforme, pa uz dr. Matka Glunčića, Antu Ramljaka… Svih ih se odrekao i to ne jedan vrlo podao i beskrupulozan način.

Idejno rasulo i izopačenost Plenkovićeva HDZ-a

Odlazeći, Martina Dalić zahvalila je premijeru na potpori, ali vrlo brzo će doznati što znači imati pa izgubiti njegovu .potporu. Što se, zapravo, sve događalo u pripremi i primjeni lex Agrokora, tek će se vidjeti ako istražna tijela budu neovisno obavljala svoj posao, u što odavno nitko u Hrvatskoj ne vjeruje. Teško je vjerovati da je ministrica Dalić sav taj posao oko lex Agrokora vodila bez znanja premijera Plenkovića. Uostalom, u jednome od mailova mu i napominje da bez njegova znanja ničega nije bilo.

Naravno, za ministricom Dalić nitko ne će plakati. Plenković ju je prije godinu i pol doveo u Vladu iako ona nije imala apsolutno nikakav izborni legitimitet, što nije neobično, ali skandalozna je pritom bila činjenica da je ona prije toga napustila stranku, da je financijski poduprla patuljastu stranku Pametno koja je svjetonazorski nespojiva s HDZ-om, a vrhunac političke groteske bio je kada se ona, sada već kao povraćena HDZ-ovka i ministrica, zajedno s još jednom Plenkovićevom figurom, ministricom kulture Ninom Obuljen, našla na skupu potpore kandidatkinji Sandri Švaljek za gradonačelnicu Zagreba, što znači da čak nije podržala ni Plenkovićeva, HDZ-ova kandidata dr. Dragu Prgometa. Sve to govori o idejnome rasulu i izopačenosti Plenkovićeva HDZ-a nakon što ga je preuzeo Plenković.

Similis simili gaudet

Martina Dalić je po političkome ponašanju dijelom slična Plenkoviću pa je moguće da ju je, ravnajući se po načelu simili similis gaudet i pozvao u Vladu. Bila je oduvijek percipirana kao predstavnica krupnoga, bankarskoga kapitala, i ne kao odveć ingeniozna osoba. Most, koji je u početku bio koalicijski partner HDZ-a, rušio je Tomislava Karamarka zato što mu je davnašnja djevojka, aktualna supruga, radila za jednoga od direktora Ine koji je trgovao s Rusima, znakovito u slučaju Martine Dalić nije vidio odjednom nikakvoga sukoba interesa premda joj je suprug jedan od ključnih direktora Ine. Baš u različitim reakcijama na te dvije situacije Most je prokockao sav politički i moralni kredibilitet.

U Hrvatskoj je, dakle, sve relativno, nema nevinih i rijetki su oni koji ne igraju nekakve zakulisne igre. Daljnji razvoj situacije s Agrokorom pokazat će prirodu ove afere i je li joj svrha sprječavanje nagodbe s vjerovnicima, onako kako je zamislila Martina Dalić i Plenkovićeva Vlada, odnosno je li sve posljedica nesmiljene borbe vidljivih i nevidljivih klanova. Ona sada inzistira na otkrivanju onoga tko je otkrio njezinu elektroničku prepisku s odvjetnicima, konzultantima i premijerom jer je to, kako kaže, kazneno djelo, no nije to presudno u cijeloj priči. Presudna je očito korupcija jer ona u jednome mailu poručuje da potencijalnim investitorima kaže da se u Hrvatskoj ništa ne može bez vlade. Ako se oko Agrokora vode još neke geopolitičke igre, nema dvojbe da su u tim igrama Todorić, Dalić, Plenković i mnogi drugi sporedni likovi koji nastoje ugrabiti za sebe što se može.

Američko-ruska nadmetanja

U nemogućnosti da dalje posluje, nakon što je kompaniju prezadužio i doveo pred zid, Ivica Todorić je prije godinu dana u svečanome napadu pseudopatriotskoga altruizma rekao kako sve što je gradio i stekao u 40-ak godina daruje svojoj državi. Sada vidimo da se iz Londona rukama i zubima bori za svoju imovinu. Kad mu više nitko nije htio dati kredite, obratio se Rusima i oni su mu ih dali znajući da ih ne će moći vraćati jer im je bio primaran geopolitički interes. Kad ni nakon toga Todorić nije mogao dalje, ‘darovao je’ sve majci Domovini, a kompaniju dužnu oko šest milijarda kuna država je morala spašavati od stečaja novim zaduženjem američkim kapitalom.

Počele su američko-rusko nadmetanja. U početku su Amerikanci, po našim informacijama, odbijali pristati da Rusi dug pretvore u vlasnički udjel i postanu pretežiti i odlučni vlasnici te je navodno čak zbog toga zapriječeno Plenkoviću da će morati otići poput svojih prethodnika – Sanadera i Karamarka – ali ipak rasplet je bio takav da su Amerikanci prihvatili da Rusi potraživanja pretvore u vlasnički udjel i postanu najveći vlasnici Agrokora. Jesu li Rusi za tu privolu morali žrtvovati svoj interes u nekoj drugoj priči, pitanje je.

Oporba je nanjušila krv i traži ostavku i Plenkovića i čitave Vlade te nove izbore na valu iluzije da razočaranost HDZ-om automatski znači potporu SDP-u. U čitavoj dosadašnjoj kritici HDZ-ova modela spašavanja Agrokora čini se da je ta oporba nudila raspad, odnosno stečaj i uništenje kao alternativu, dakle još gori scenarij.

Kako god bilo, afera Agrokor samo potvrđuje je bruxelleski otpravnik poslova, kako je duhovito i istinito Plenkovića nazvao naš novinar Joško Čelan, samo obična marioneta u nečijim igrama. On je neprikosnoveni autoritet samo kada ponižava i vrijeđa desnicu i konzervativnu većinu u Hrvatskoj, ali je poltronski psić u odnosu na Bruxelles, pa ga Juncker pred kamerama može štipati za guzicu, nego i u odnosu na koalicijske partnere u Hrvatskoj. Čim je, naime, Pupovac svome suhome zlatu Plenkoviću zaprijetio s Petrove gore da on, Plenković, doduše ima njegovu potporu, ali da ni jedna Vlada ne može biti žrtva pojedinca, bio je to znak da se žurno mora rješavati Martine Dalić. Ista Pupovčeva ucjena prati Plenkovića od početka njegove Vlade pa je Pupovac suradnju uvjetovao odlaskom Hasanbegovića, zatim micanjem ploče poginulim braniteljima, zapošljavanjem velikoga broja Srba na utjecajne dužnosti u ministarstvima, financijskim sredstvima, imunitetom od istrage…

Sluga Milorada Pupovca

Kada bi u nekoj inačici bruxelleski otpravnik poslova otkazao poslušnost Pupovcu, izložio bi se odmazdi novinara čije društvo kontrolira Pupovčeva draga, ljubavnica, partnerica, žena ili što mu već jest, Slavica Lukić zbog koje je čak i notorni Saša Leković morao podnijeti ostavku na čelu HND-a. Leković je, naime, mogao preživjeti dodjelu nagrade hrvatski orijentiranoj novinarki Ivani Petrović, ali Slavica Lukić i njezin čoek očito nisu. Eto, višestranačka demokracija u Hrvatskoj je za 28 godina dogurala dotle da Pupovac i njegova žena imaju veću stvarnu vlast od predsjednika HDZ-a.

Plenkovićeva je Vlada stabilna i sam Plenković je nedodirljiv samo dotle dok daje beskrajne koncesije svojoj ljevičarskoj braći i sestrama u politici i medijima i dok ‘istjeruje ekstremizam’ iz HDZ-a i Hrvatske. On nije samo bruxelleski otpravnik poslova, nego i sluga Milorada Pupovca. Bitno je političko pitanje zašto se Plenković učinio ovisnim o Pupovcu. Naravno, Pupovac mu osigurava tanku saborsku većinu, ali ta matematička koalicija sporedna je u odnosu na ideološku koja ih čvrsto drži u zagrljaju. Plenković je, naime, i bez Pupovca mogao osigurati u Hrvatskome saboru većinu, ali u duhu svoje anacionalne politike i misije istjerivanja ekstremizma i nacionalizma on je odabrao jugoslavenstvo i velikosrpstvo Milorada Pupovca kao bliskije mu političke opcije koje korespondiraju s njegovim nadnacionalnim europejstvom.

Dakle, Plenković bi se još i mogao odreći Pupovca kao dijela saborske većine, ali se ne želi i ne može odreći Pupovca kao ideološki bliskoga partnera jer ih vezuje zajednička borba protiv navodnih ustaša, ekstremista i nacionalista iz HDZ-a, Vlade i hrvatskoga društva. Hrvatska je tako postala talac bolesne misije navedenoga dvojca.

Ivica Marijačić/Hrvatki tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo