Dossier “Trusina”: Kako su Zuka i Gušić počnili pa prikrli zločin u Trusini (Foto, audio, video, dokumenti)

Nakon dva mjeseca, komandant 1.korpusa ARBiH, Hajrulahović zatražio je, a načelnik ŠVK ARBiH, Sefer Halilović naređenjm odobrio, da jednica “Specijalni odred za posebne namjene” pređe u organski sastav 1.korpusa, OG “Igman” ARBiH. Bio je to mjesec april 1993.godine,, tačnije 12.4.1993.godine, kada su Hajrulahović i Gušić pod svoju komandu dobili Specijalni odred za posebne namjene, često nazivan “Zulfikar”. Bilo je to četiri dana prije nego će jedinica “Zulfikar” biti poslata u Konjic – Trusinu, naređenjm Gušića. (Prilog 1. i 2. – prijedlog Hajrulahovića i naređenje Halilovića da jedinica “Zulfikar” postane dio OG “Igman” 1.korpusa ARBiH).

Nakon što je jedinica “Zulfikar” postala sastavni dio OG “Igman” 1.korpusa ARBiH, komandant OG “Igman”, Salko Gušić počinje aktivno komandovati ovom jedinicom i izvještavati o njoj kao o njegovim snagama, što čini i komandant 1.korpusa ARBiH Mustafa Hajrulahović s obzirom da je OG Igman u sastavu 1.korpusa ARBiH.

Dana 16.4.1993.godine naređenjm Salka Gušića jedinica “Zulfikar” upućena je put Konjica i sela Trusine zbog iznenadne agresije HVO-a na ta područija. (Prilog 3, 4, i 5, 6,7 – prisluškivani razgovor Gušić – Hajrulahoović – Youtube, izvještaj Gušića od 16. i 17.4.1993godine i dva izvještaja Hajrulahovića o slanju jedinice “Zulfikar” u područije Konjica).

Cijeli set borbenih izvještaja sa terena Konjica, koji su pisali OG “Igman” i komanda 1.korpusa, a potpisivali Salko Gušić, Mustafa Hajrulahović i Asim Džambasović, nedvojbeno su potvrđivali da je jednica “Zulfikar” iz sastava OG “Igman”, naređenjem Gušića upućena u rejon Konjica i sela Trusine.

Važno je dodati da su Gušić i Hajrulahović jedinicu “Zulfikar” u rejon Konjica poslali na osnovu zahtijeva u kojima se od Gušića direktno traži pomoić i on je, potom, upućuje u vidu slanja jednice “Zulfikar” i “Crni labudovi”. (Prilozi 8. i 9.) – zahtijevi Salku Gušiću da izdvoji dio snaga i pošalje ih na Bradinu i u rejon Konjica)

Gušić odmah nakon toga, a nakon prethodnog dogovora telefonskog sa Hajrulahovićem, šalje jedinicu “Zulfikar” i “CRne Labudove” u rejon Konjica o čemu svjedoči razgovor Hajrulahovića su kojem on, 17.4.1993.godine, izvještava Halilovića da je poslao jedinice u rejon Konjica.

Nakon što su iz rejona Konjic – Jablanica, tražili pomoć, nakon što im je OG “Igman” i ko,manda 1.korpusa uputila pomoć u vidu jedinica Crni Labudovi i zulfikar, dana 16.4.1993.godine, kada Gušić i 1.korpus, izvještavaju o dejstvima njihovih jedinica “Zulfikar” i “Crni Labudovi” u rejonu Konjica, dogodio se i zločin u selu Trusina o kojem komanda 1.koprusa ni OG “Igman”, nisu nikoga izvjestili, nit su poslali bilo kakav akt u vezi sa istim.

Zanimljivo ni Uprava bezbjednosti, iako postoji naređenje Fikreta Muslimovića od dva dana prije zločina u Trusini, da se jedinica “Zulfikar” drži pod bezbjedonosnim nadzorom, ništa ne obaviještava u vezi zločina u Trusini ali, zato, pišu o sitnim incidentima, svađama i tučama u Konjicu i Jablanici što se, očtio, može smatrati svjesnim prikrivanjem zločina.

Istog dana kada se zločin u Trusini dogodio, pojavile su se glasine da se zločin u Trusini, možda, dogodio. Glasine su stigle do Alije Izetbegovića i Sefera Halilovića. Halilović je, odmah i istog dana, u namjeri da provjeri da li su glasine tačne ili lažne, pozvao komandanta odreda “Zulfikar” i direktno ga pitao da li se zločin dogodio. Komandant odreda “Zulfikar” je negirao da se bilo kakav zločin i bilo kakvo stradanje civila u selu Trusina dogodilo. (Prilog br.11 – prisluškivani razgovor u kojem general Halilović poziva komandanta odreda “Zulfikar” da provjeri glasine o Trusini a komandant odreda negira da se bilo kakav zločin dogodio).

Dva dana nakon ovog razgovora, Halilović je još jednom pozvati komandanta odreda “Zulfikar” i ponovo ga pitati da li se bilo kakav zločin dogodio, na šta će mu komandant odreda “Zulfikar” eksplicitno kazati da njegova jedinica nijednog civila nije ubila i pozvao za svjedoke dr.Safeta Ćibu i člana komande 4.korpusa Esada Ramića koji su sjedili sa njim, a Ćibo je poslije uzeo vezu i, također, nije rekao niti riječ o zločinu. (Prilog br.12. prisluškivani razgovor u kojem general Halilović 18.4.1993.godine, ponovo provjerava da li se ikakavo ubistvo civila dogodilo te naređuje komandantu odreda “Zulfikar” da sve civile moraju zaštititi, čak i Mladićevu ženu, a ne nečiju drugu)

Iako su svi telefonski razgovori snimani od strane Službe državne bezbjednosti i proslijeđavni kabinetu Alije Izetbegoivća sa jedne, odnosno Upravi vojne bezbjednosti sa druge strane, što znači da su svi istog dana čuli za glasine da se ratni zločin u Trusini, možda, dogodio, nijedna služba, voijna i državna, nije reagovala po sluižbenoj dužnosti da glasine istraži i provjeri, niti su o istome napisali makar službenu zabilješku. Očito su tajne sluižbe svjesno radile na prikrivanju istog zločina.

Svi izvještaji OG “Igman”, postavljenja unutar OG “Igman”, koje potpisuje Salko Gušić, kao i izvještaji 1.korpusa ARBiH, jasno ukazuju da je jedinica “Zulfikar” bila pod direktnom komandom OG Igman, 1.korpusa ARBiiH od 12.4.1993.godine pa sve do kraja juna mjeseca 1993.godine. (Prilog 13, 14, 15, 16, 17 – izvještaji Gušića, Hajrulahovića i Džambasovića iz kojih je nedvosmisleno da OG Igman i Salko Gušić komanduju jedinicom “Zulfikar” koja se nalazi u sastavu 1.korpusa ARBiH.

S obzirom da nakon dvadesetak dana teških ratnih dejstava na područiju MOstara, Jablanice, Konjica i srednje Bosne, dolazi do pregovora između Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana i Mate Bobana, odmah potom dolazi i do brojnih vojnih pregovora koji krajem aprila 1993.godine i nastavljaju se sve do, gotovo kraja maja 1993.godine. Komandanti ARBiH i HVO, generali Halilović i Milivoj Petković svaki dan gotovo su zajedno i pokušavaju smiriti situaciju, zaustaviti rat i riješiti brojne probleme. O ovom periodu general Petković svjedočio je u svojoj završnoj riječi pred Tribunalom u Den Haagu kada je kazao:

“Samo bih htio pomenuti da u našem aneksu 8 možete vidjeti moje kretanje tokom cijelog tog perioda. Recimo, uzmimo 18. april i maj. Proveo sam tih mjeseci, najmanje deset ili 15 dana svakog od tih mjeseci, sa Seferom Halilovićem, obilazeći sva mjesta na kojima je bilo sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine. Tako sam tokom dva mjeseca proveo više vremena sa Halilovićem nego sa mojim komandantima i pokušali smo doći do svake lokacije.”

Upravo na jednom od sastanaka, kojima su pokušali zaustaviti rat, general Halilović je pred Petkovićem, naredio komandantu 4.korpusa ARBiH, Arifu Pašaliću da istraži indicije da li se dogodio ratni zločin u Trusini i ako jeste, da sve počinioce treba streljati. Halilovićevom naređenju prisustvovali su Unprofor, predstavnici HVO i brojni komandanti ARBiH. (Prilog 18 – snimak Youtube kada Halilović naređuje Pašaliću da provjeri indicije da li se dogodio ratni zločin u selu Trusina)

https://www.youtube.com/watch?v=Hxwg-CwmcNY

Već nekoliko dana poslije general Halilović na prosor Konjica šalje svog zamjenika Stjepana Šibera i Rasima Delića koji u svom izvještaju, sa obilaska prostora Konjica i Jablanice, nisu napisali da se ikakav zločin u selu Trusina dogodio. Zaniumljivo, Šiber piše da komanda Salka Gušića potpuno ignoriše Štab vrhovne komande ARBiH i govore im da im “ŠVK radi o glavi” te odbijaju doći na sastanak na delegacijom koju je poslao general Halilović (Prilog br 19 Šiberov izvještaj)

Nakon ovih događaja general Halilović potpisuje sporazum sa generalom Petkovićem u kojem dozvoljava Unproforu da uđe u rejon Kostajnice i Klisa, posebno apostrofirajući u sporazumu i da Unprofor uđe i u selo Trusina, što se vidi iz samog sporazuma koji je potpisan 12.5.1993.godine (Prllog 20 i 21.)

Ono što se dogodilo poslije Halilovićevog i Petkovićevog sporazuma jeste činjenica da komandant OG Igman nije dozvolio Unproforu da uđe u rejon Klisa, gdje se nalazi selo Trusina. To se vidi iz Gušićevog izvještaja upućenog 1.korpusu ARBiH 13.5.1993.godine, samo dan nakon potpisivanja sporazuma Halilović – Petković. U svom izvještaju Gušić piše komandi 1.korpusa da je Unprofor, na osnovu naređenja Halilovića, tražio da uđe u Klis. Umjesto da ispoštuje naređenje i sporazum, Gušić izvještava da je Unprofor tražio da uđu u Klis što im Gušić nije omogućio. (Prilog 22)

Istog dana kada je napisao da je, praktično, zabranio ulazak UN-a u Kostajnicu-Klis-Trusinu, Gušić je komandu 1.korpusa izvjestio da on ne želi pisati nikakve izvještaju ŠVK (vrhovnoj komandi ARBiH) i da ih ne piše, već samo 1.korpusu što jasno pokazuje da je Gušić bio pod komandom 1.korpiusa a da su i 1.korpus i OG IGman, jedinicu “Zulfikar” imali pod svojom komandom. Gušić kao komandant OG Igman odbija da pusti UN po naređenju ŠVK, odbija da se sastane sa delegacijom koju je poslao načelnik ŠVK, general Halilović i, također, odbija izvještavati ŠVK već to čini samo komandi 1.korpusa ARBiH (Prilog izvještaj)

Gušić tek 11 dana nakon Halilovićevg naređenja da Unprofor propusti u rejon Klis-Kostajnica-Trusina, pušta Unprofor u ovo područije ali UN tada tamo nije našao nikakve tragove ratnog zločina. Očito je da su Gušić i Zulfikar ALišpago djelovalo koordinirano da bi prikrili tragove ratnog zločina čemu svjedoči i naredni dokument (Prilog 23) u kojem se vidi da Gušić izvještava 2.korpus da je tek 23.5.1993.godine pustio Unprofor da uđe u rejon Kostajnica-Klis-Trusina, odnosno da je svjesno odbijao naređenje generala Halilovića i sporazum Halilović-Petković.

Nakon svih dokumenata, rpsluškivanih razgovora, izvještaja, naređenja, video dokumenata, jasno je da je jedinica “Zulfikar”, koja je počinila zločin u selu Trusina, u trenutku počinjenja ovog ratnog zločina bila pod potpunom komandom i kontrolom OG “Igman” iz sastava 1.korpusa ARBiH, odnosno pod direktnom komandnom nadležnošću Salka Gušića.

Nedvojbeno je i da je Gušić bio direktno na terenu gdje su se vodile borbe i gdje je počinjen ratni zločin, te i da je komandovao sa desetak brigada sa kojima je itekako imao mogućnost da istraži zločin i provjeri da li se dogodio. Gušić ništa od navedenog nije učinio ali je i pored toga pstruirano ulazak Unprofora u Trusinu gotovo pola mjeseca. Također Gušić je odbijao da izađe u susret ekipi ŠVK (Delić Šiber) koji su na licu mjesta došli da provjere stanje na terenu, provjere glasine o zločinima i sl.

Danas su Gušić i Zulfikar Ališpago “Zuka” prijatelji, skupa sa Fikretom Muslimovićem. Gušić je bio komandno nadređen jedinici “Zulfikar” prije, u trenutku i poslije počinjenja ratnog zločina u Trusini čemu sjvedoči na desetine naređenja, zaposvjesti za napad, izvještaja. Zulfikar Ališpago bio je direktni komanant koja je počinila ratni zločin u Trusini i Ališpago je višestruko izvjestio da se nikakav zločin nije dogodio već ga je prikrio. Fikret Muslimović bio je dužan da istraži ratni zločin u Trusini, imao je više organa bezbjednosti od OG Igman, preko 44.brigade Jablanica, pa sve do konjičkih brigada i držao je pod bezbjedonosnom konstrolom jedinicu “Zulfikar”. Ali Muslimović se napravio da “nije čuo” za ratni zločin u Trusini iako je, kao načelnik bezbjednosti, obaviješten iz prisluškivanih razgovora da ostoje indicije da se ratni zločin dogodio.

Danas Guišić, Muslimović i Ališpago svoj zločin, svoje prikrivanje i neistraživanje zločina pokušavaju podvaliti drugima. Ovaj trojac nalazi se pod direktnom zaštitom SDA i Bakira Izetbegovića jer kako je moguće da su jedinice Salka Gušića počinile ratne zločine u: Trusini, Donjoj Jablanici, Muzeju Jablanica, Uzdolu, Doljanima a da je on i dalje na slobodi i pored desetina dokumenata koji ga direktno povezuju sa jedinicama koje su počinile zločin.

Također Ališpago je samo za Sud BiH “bolestan” dok je samo redakcija BNN-a objavila više puta, iz različitih intervala, različite fotografije Ališpage iz grada na kojima se vidi da je zdrav i da šeta Sarajevom ali ne može da odšeta u Sud BiH jer ga štiti SDA.

Savjetnik Bakira Izetbegovića, Fikret Muslimović, četnički špijun, sve zločine za koje je lično odgovoran jer ih nije istražio i procesuirano, od Cacinih zločina na Kazanima, preko Trusine, Dobrovoljačke ulice i slično, godinama pokušava podvlaiti drugima jer je to politika SDA – da svoje zločine podvale drugima kao što su to učinili u slučajevima generala Rasima Delića, Envera Hadžihasanovića, Sakiba Mahmuljina.

Dossier priredila redakcija BNN-a