J. Buljan: Milorad Pupovac – prava persona non grata

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:8 min, 28 sec

 

Pupovčevo ponašanje može se svesti na načelo: „Samo da je na štetu Hrvatske“

Predsjednik Srpskoga narodnog vijeća Milorad Pupovac rekao je, gostujući u Dnevniku srbijanske televizije (RTS), koji se obično koristi za srpsku propagandu, kako se u Hrvatskoj prema stradanjima u Drugome svjetskom ratu primjenjuje politika nijekanja i zaborava, a samo nekoliko pupovacdana kasnije svoje obraćanje sudionicima komemoracije u Jasenovcu Pupovac je završio riječima: “Dokle god se taj odnos ne promijeni, ne ćemo šutjeti, a oslobodiocima ove zemlje i njihovim saveznicima neka je vječna hvala, a žrtvama neka je vječni pomen.” Dakle za Milorada Pupovca i one koje on zastupa od te 1945. do danas ništa se značajno nije dogodilo, stoga nije jasno od koga su to „oslobodioci“ oslobađali Jasenovac 1991? I ove godine on uporno ponavlja: „Nismo na službenoj ceremoniji jer ustaška ploča nije uklonjena“, nastavljajući kako su o tim pitanjima vođeni razgovori s predsjednikom Vlade Plenkovićem i kako mu je na tome zahvalan, ali da još uvijek nisu došli do željenoga rezultata! Željeni rezultat za Pupovca je cementiranje krivotvorina u novijoj hrvatskoj povijesti, nepriznavanje zločinačke agresije Srbije i Srba. Politički cilj takva odnosa prema prošlosti – i to i onoj od 1941. do 1945. i od 1991. do 1995. – jest redefiniranje hrvatske države i postizanje nekakve suverenosti srpskoga naroda, što ustvari znači da se za svaku odluku mora pitati Pupovca, Srbe ili Beograd.

Zašto uopće Pupovac, kao lider Srba u Hrvatskoj, može bez ikakvih sankcija godinama poricati i umanjivati kazneno djelo zločina agresije i govorom mržnje nazivati spomen-ploču na poginule branitelje „pločom s ustaškim pozdravom“? Pupovčeva je glavna namjera stvoriti iluziju da je hrvatski političar koji se bavi hrvatskim interesima, a to se danas u Hrvatskoj svodi na opstanak baš ove vlade. Naravno, za takvu je vladu, koja je prešla sve moralne i političke granice pristojnosti nastojeći pod svaku cijenu ostati na vlasti, takav suradnik idealan, za razliku od npr. Mosta koji se koliko-toliko drži bar nekih načela pa je morao otpasti.

Višedimenzionalna dvoličnost

U svojemu političkom djelovanju Pupovac je neiskren, licemjeran, podao, prevrtljiv, perfidan, podmukao i besraman, a svojom se domišljatosti isključivo koristi za ulagivanje i lažljivost iz kojih govori zloba. Rekli bi, možda, psihijatri da ga kao čovjeka i profesora karakterizira višedimenzionalna dvoličnost. Evo nekoliko primjera po kojima se može vidjeti da je Pupovac dvoličan. Sudjelovao je u prikrivanju ratnoga zločina u slučaju otmice, mučenja i ubojstva dr. Šretera kojega su srpski teroristi oteli 18. kolovoza 1991. i odmah okrutno ubili, lažući zamjeniku ministra unutarnjih poslova Slavku Degoriciji da je Dr. Šreter živ i da će ga teroristi pustiti tijekom razmjene zarobljenika. Posmrtni ostatci dr. Šretera do danas nisu pronađeni. Pupovac je za Šreterovu smrt znao, ali ju je tajio kako bi do „razmjene“, došlo, tj. kako bi se jednostrano oslobodili srpski razbojnici i teroristi. To je radio – zapamtite – kao predstavnik hrvatskih vlasti!

U najtežim danima nove Hrvatske u veljači 1992. Milorad Pupovac, sadašnji predsjednik SDSS-a i HDZ-ov koalicijski partner, izjavio je da je u Hrvatskoj „11 tisuća srpske djece pokršteno“, čime je dao svoj obol srpskoj agresiji na Hrvatsku. Na tiskovnoj konferenciji koju je zatim sam organizirao, nije potvrdio te svoje optužbe pa je okružni zagrebački tužitelj u svibnju 1992. podigao optužnicu protiv Pupovca zbog širenja lažnih vijesti. Do procesa nikada nije došlo, za što bi trebalo pitati DORH Opet, to nije radio kao netko tko je na onoj strani, sa srpskim razbojnicima i ubojicama – to je izjavio kao hrvatski političar!

Do danas nije razjašnjena uloga Milorada Pupovca i njegova veza s talijanskim obavještajnim časnikom Paolom Raffoneom, šefom sektora za civilna pitanja Glavnoga stožera Unprofora u Zagrebu, a koja je opisana u izvješću službe sigurnosti srpskih terorista, takozvane “vojske RSK” (izvješće je sastavio 25. 6. 1994. pukovnik Dušan Smiljanić, „pomoćnik komandanta za obaveštajno-bezbednosne poslove“) o kontaktu između njihove operativne veze dr. Milana Kresojevića iz srpske operacije „KOBRA“ s Paolom Raffoneom. U tom izvješću srpskih terorista obavještajac Raffone tvrdi za Pupovca da je on „ličnost“ koja će braniti Srbe i srpsko pitanje unutar Hrvatske i da se Pupovac “na nekakav način priprema za tu ulogu“, pogotovo ako stvari u tzv. Krajini krenu u nekome drugom smjeru. Tko je Pupovca pripremao za tu ulogu, danas je potpuno jasno, budući da je on predsjednik stranke koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. Svoju ulogu u toj raboti Pupovac nikad nije ni spomenuo.

Sjetimo se, nakon što je Međunarodni kazneni sud u Haagu silovanje žena priznao kao dio srpskoga plana za provođenju etničkog čišćenja, a taj su plan u Hrvatskoj provodili srpski teroristi i četnici regrutirani iz redova srpske manjine, potpomognuti Srbijom, Crnom Gorom i JNA, Milorad Pupovac pupovacivucicje u hrvatskome parlamentu tijekom rasprave o Zakonu negirao i minorizirao tragediju silovanih žena, ruganjem žrtvama. Poglavito uvrjedljivo djelovala je njegova konstatacija kako se nada „da priznavanje statusa žrtve seksualnog nasilja ne će biti povod za kaznene prijave protiv onih koji su prokazani kao silovatelji!“. Sada on kod Plenkovića podržava Istanbulsku konvenciju i plačljivim glasom govori o žrtvama.

Kao noviji primjer Pupovčeva jedva prikrivenoga četništva možemo navesti njegov stav tijekom donošenja Zakona o braniteljima u kojemu mu smetaju formulacije o agresiji Srbije, Crne Gore, Srba iz BiH i hrvatskih Srba na Republiku Hrvatsku, o kojima kaže da se tu radi o ratnoj propagandi koja se “sada nastoji ozakoniti”.

Ponovno, koje je države Pupovac političar – Hrvatske ili Srbije? Ako se predstavlja kao hrvatski političar, zašto bi mu smetale zakonske formulacije koje odgovaraju istini, što je jasno svakome tko je bar malo bio budan između 1991. i 1995. Činjenica je da su Srbija, Crna Gora, Srbi iz BiH i domaći Srbi 1991. izveli agresiju na Hrvatsku, pokušali genocid, tj. etnički očistiti krajeve koje su smatrali srpskima i pripojiti ih Srbiji. Pupovčev nastup tu treba promatrati isključivo kao dio srpske politike i propagande; zato ga je gazda Vučić tijekom posjeta Zagrebu ukorio pitanjem: „Milorade, zašto nisi glasao protiv Zakona o braniteljima?“ Uostalom, ako pupšovacjandrokovicse nije slagao sa zakonom, Pupovac je mogao glasati protiv i izaći iz koalicije. Zanimljivo, to je zadnje što bi on učinio pokazujući u ovome slučaju čak i više od dvoličnosti.

Kad iziđe iz Hrvatske, njegova dvoličnost nema granica pa je Pupovac kao gost na tribini koju je organizirala sarajevska srpska kulturno-prosvjetna udruga “Prosvjeta” početkom veljače ove godine govorio o poziciji Srba u Hrvatskoj, tvrdeći da su srpska prava dovedena u pitanje povezujući to stanje s “oslobađajućom presudom dvojici generala 2012.”, Anti Gotovini i Mladenu Markaču, uz konstataciju kako je to otvorilo prostor problematičnim društvenim promjenama, ustvrdivši da nakon toga “počinje rasti i govor mržnje, netolerancija i antisrpski sentiment u Hrvatskoj koji, naravno, nije plitko posađen”. Na ovu skandaloznu izjavu nije reagirao nitko iz hrvatske Vlade i HDZ-a čiji je SDSS koalicijski partner. Vjerodostojno, zna se, zar ne? S druge strane, Pupovac je dio politike prema hrvatskim Srbima. Ako nije zadovoljan, zašto ne da ostavku?

Ultimatumi oko Martine Dalić pa ju na kraju podržao

Odmah nakon Sarajeva, a po povratku u Zagreb, krajem veljače, Pupovac je u jednome tjedniku poručio da “ako Plenković želi sačuvati Vladu, Martina Dalić mora otići”, a onda u Večernjem listu pojasnio kako se zalaže da Vlada ostane, ali da “šteta koja je nastala u slučaju Agrokor mora biti sanirana na adekvatan način”. Sve to poklopilo se sa zahtjevima Srpskoga narodnog vijeća o ponovnoj autonomiji srpske Zajednice vijeća općina, ali i s ostalim zahtjevima koje je isporučio Plenkoviću tijekom posjeta Aleksandra Vučića. Martina Dalić ostala je, a zašto Pupovac nije dao ostavku?

I konačno, gostujući nedavno u Srbiji, govorio je o „Kosovu i Metohiji“, kao da je političar u Srbiji, a ne u Hrvatskoj. Time je, zapravo, izazvao diplomatski skandal budući da je Hrvatska priznala Kosovo pa tu državu može zvati samo Kosovom i nikako ju ne smije svoditi na neku srpsku pokrajinu. Koje li dvoličnosti: u Hrvatskoj se predstavlja kao hrvatski političar, u Srbiji kao srpski! I to kao srpski političar po stavovima blizak Vučiću, Vulinu, Šešelju, Miloševiću i ostaloj četničkoj družini, a ne, recimo, srpskoj građanskoj opciji koja kraj spomenutih razbojnika jedva nekako preživljava u Srbiji.

Zbog svega navedenoga, vrijeme je da već netko shvati u Hrvatskoj da su Pupovčevi zahtjevi – od ploče u Jasenovcu i pozdrava ZDS do zahtjeva za ponovnom srpskom autonomijom – jednostavno napadi na hrvatsku državu i njezin suverenitet. Svaka hrvatska država smeta Srbima i Srbiji jer je to prepreka srpskoj ekspanziji. Postavljanje ovakvih zahtjeva dio su Pupovčeva plana da ucjenama i iznudama promijeni karakter hrvatske države tako da ona barem ne bude samo hrvatska. Pupovac svakim svojim potezom na mala vrata uvodi konstitutivnost Srba. A ona znači da tek Srbi (čitaj: Srbija) Hrvatskoj daje legitimitet. Tek ako Srbi dopuste, formirat će se hrvatska vlada, vodit će se ova ili ona politika, naravno, po mjeri i uz dopuštenje Srba.

Ovdje je navedeno nekoliko očitih primjera Pupovčeve dvoličnosti: u Jasenovcu je oporba hrvatskoj vlasti jer mu smeta „ustaštvo“ (zamislite!), a u Zagrebu sjedi u toj istoj vlasti. Kao pregovarač hrvatske strane u ratu štitio je najgore srpske razbojnike i ubojice (slučaj dr. Šretera, ali i cjelokupno njegovo ponašanje u ratu). Protivi se priznavanju silovanja kao ratnoga zločina, ali će davati patetične izjave u korist Istanbulskoj konvenciji. Bio je protiv Zakona o braniteljima, ali je glasovao za njega; bio je protiv ostanka Martine Dalić u vladi, ali je glasovao suprotno tome. U Beogradu je srpski političar koji ne priznaje neovisnost Kosova, u Zagrebu sjedi u vladi koja je priznala Kosovo. I na kraju: u uvali Nova Poštica kraj Vrboske na Hvaru ima kuću, ali ju nema, tj. nije ju prijavio u imovinskoj kartici. I ono zbog čega ga je teško trpjeti: kraj tog licemjerja i dvoličnosti, misli da je on neko mjerilo morala i poštenja i svojim će se karakterističnim patetično-plačljivim glasom pozivati na nekakva načela koja će on prvi pogaziti.

Što je zajedničko svim gornjim primjerima Pupovčeve dvoličnosti: njegovo se ponašanje može svesti na načelo „samo da je na štetu Hrvatske“. Za Pupovca je politika uistinu samo rat drugim sredstvima. A i taj rat i ta politika jednako su velikosrpski i protuhrvatski. Zato, gledajući najnovija zbivanja, nije dovoljno da samo Vulin bude persona non grata. Prava osoba za ostracizam (jer, na žalost, ima hrvatsko državljanstvo) upravo je Milorad Pupovac.

 

Joško Buljan/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.