Svetom Anti Pustinjaku pripisuju riječi: „Dolazi vrijeme u kojem će ljudi poludjeti, pa ako susretnu jednog čovjeka koji nije lud, bunit će se protiv njega i reći: Luduješ. To će reći stoga što im nije sličan.“ Gotovo je dvije tisuće godina otkad su te riječi izrečene, a aktualne su kao da su od jučer.

Čini se da to vrijeme dolazi. Eno, stiže ferman iz Stambola. Neki ga zovu Istanbulska konvencija. Ne napisa ga sultan Sulejman Veličanstveni, nego demokratska Europa vrla. Pa što odoše baš u Stambol pisati taj ferman? E, Sulejman je nosio i časni naslov „Süleyman I Kanuni“, a to znači „Zakonodavac“. Eto, u Bruxellesu pomno studiraju povijest, pa znaju gdje se zakoni od starine najbolje štancaju. I gdje im pogovora nema. Tko se usprotivi, ode glava. I napisaše tamo svoju konvenciju koju svatko prihvatiti mora. A što tamo piše? Piše, vala, svašta. Samo treba čitati. Ali jedni tamo vide ovo, drugi ono, a neki ne znaju ni čitati.

Sjećam se kako smo davno u osnovnoj školi učili čitati. Mali đaci sricali bi slovce po slovce: netko spretnije, netko sporije, ali jednomu nije baš išlo od ruke. Nekako je doduše znao slova pojedinačno pročitati, ali kad je to trebalo spojiti u riječ, ni makac. Nakon što bi dešifrirao pojedina slova, učiteljica bi ga pitala: „Ajde reci, što si sad pročitao?“. On bi samo slegnuo ramenima i rekao: „Ne znam“. „Idemo još jednom“, bila je uporna učiteljica. A on sriče: „M-a-c-a“. „E sad lijepo reci što si pročitao“, veli učiteljica. Jedan stariji dječak koji je sjedio iza njega, došapnu mu: „Kokoš“. I on hrabro izvali: „Kokoš!“ Nama drugima bilo je to zabavno, ali on se znojio i dugo mu je trebalo dok je uspio od slova načiniti riječ.

Kakve to sveze s Istanbulskom konvencijom ima? Ima! Zato što ju je jako teško pročitati. Jedni vide da tamo lijepo piše „maca“, a drugi „kokoš“. Eno neki na vlasti u susjednoj nam prijateljskoj zemlji – s kojom se inače u svemu slažemo osim jesu li nas oni okupirali ili oslobodili, trebaju li oni most praviti preko mora do svoga Pelješca ili vijadukt preko našeg Neuma, treba li njihovim sunarodnjacima ovdje dati neki treći entitet, televizijski kanal i slične trice, zatim gdje nam je zapravo granica na Uni, kojoj vrag ne da mira pa vrluda tamo amo, naročito oko Kostajnice, umjesto da od Bihaća teče iznad Cazina i Kladuše do Vojnića, pa onda desno i kod Siska lijepo u Savu, nek bude jasno gdje je granica, i još nekih drugih sitnica – nemaju živaca sa svojim narodom sricati što tamo piše, nego sve one koji ne čitaju kao oni proglasiše nepismenima: „Ne znate vi to pročitati!“. A znam čovjeka koji zna čitati i latinicu i ćirilicu i bosanicu (hrvatsku ćirilicu) i goticu, i starogrčko pismo, pa i poneko slovo glagoljice i čak hebrejskog jezika (što mu je ostalo jer je podugo u škole išao), ali nikako nije uspio vidjeti da tamo piše „kokoš“ nego „maca“.

A da onda nije vid u pitanju? Danas se vid puno brže troši: svi ti silni ekrani i ekrančići, sve sitniji, u koje ljudi neprestano bulje, i začas ode vid. Eno neki dan u Zagrebu skupilo se pedesetak tisuća ljudi da pokušaju ispravno pročitati Stambolski ferman. Sve snimilo iz zraka, vidi se jasno (i ja bez naočala uspio vidjeti!), a onda dođe službeno priopćenje policije da je tu bilo deset puta manje ljudi – točno pet tisuća. I odmah se ja zabrinuh za sigurnost te drage mi susjedne države. Vidim, u policije im vid oslabio. Trebalo bi ih hitno odvesti okulistima, jer neprijatelj će im se uvaliti, a da ga ni pobrojiti ne će moći. Izgleda da im se i Predsjednica uplašila te krive policijske dioptrije i požurila s onima kojima je dioptrija ispravna kupiti zrakoplove iz Svete Zemlje, a neke bi mogli iznajmiti odmah, da budu na raspolaganju dok se ne obave okulistički pregledi onih sa slabijim vidom.

A mi u Behaji (BiH) još davno naučili da onome što iz Stambola stigne, pogovora nema. I sve potpisali i na sve pristali kako su nam oni pročitali, kako smo stoljećima morali raditi, pa nam u krv prešlo. A narod za to i ne zna. Njega nitko ništa nije ni pitao. Možda je i bolje, jer u našoj je državi nepismenost još veća nego kod spomenutih nam susjeda. Kad bi mi to sve stigli iščitati? I tko zna što bismo mi tu sve pročitali.

A ona misao Svetog Ante Egipatskog s početka ovoga napisa; kakve ona sveze s ovim ima? Pravo da vam kažem pojma nemam. Ali sviđa mi se. Sve mi nekako misli lutaju od Bruxellesa preko Jelačića placa do carskog Stambola i Egipatske pustinje. I sve se nešto pitam: na koga li je to veliki Sveti Anto mislio?

 

Anto Orlovac/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.