Savjest Hrvatskoga sabora na povijesnom je ispitu

Tijekom nametanja rodne ideologije podmetnute u Istanbulsku konvenciju od svih stranaka zastupljenih u Hrvatskome saboru jedino se u HDZ-u otvorilo pitanje savjesti, odnosno „glasovanja po savjesti“. Sve ostale stranke izgleda nemaju problem sa savješću članstva i elita, kad je u pitanju ratifikacija neznanstvenoga i ideološkoga istanbulažnjenja. Upravo te činjenice govore o stupnju odnarođenja političkih elita u Hrvata.

Ako još nije u Hrvatskom saboru savjest je proradila u Litvi. Tamošnji je parlament usvojio deklaraciju kojom odbacuje Istanbulsku konvenciju. Deklaracija je kratka i jasna i sadrži sve dvojbe koje muče i naš „narod nade“. Hrvatski sabor mogao bi ju mirne duše prepisati, usvojiti i isporučiti vladi. No, odnarođenci glume svjetske prvake u nasilnom nametanju nove ideologije, za čiju instalaciju nijedna stranka nije tražila, niti dobila mandat.

Ideološko preodgajanje je totalitarno nasilje

Kršćanska, valjda i demokršćanska, moralna savjest ne dopušta da se uz pomoć zla postigne dobro. Nametanje Istanbulske konvencije, koja u sebi nosi klicu zla rodne ideologije, nije moralno ispravna metoda postizanja dobra koje se zove „zaštita žena od nasilja u obitelji“. Drugo je pravilo moralne savjesti izvučeno iz Evanđelja – ono što želite da vama ljudi čine, činite i vi njima. Ako ne želite, primjera radi, da vas se naziva nepismenima, klerikalcima i luđacima, onda nemojte ni vi svoje neistomišljenike nazivati nepismenima, klerikalcima ili luđacima. I treće je pravilo – ljubav se izražava poštovanjem bližnjega i njegove savjesti, uz opasku o tome da to ne znači kako se prihvaća kao dobro ono što je objektivno zlo (Kompendij Katekizma Katoličke crkve, 374). Nametanje ideologije nije izraz ljubavi.

Poštivanje tuđe savjesti savjesno je ponašanje. Ideološko preodgajanje ne spada u savjesno ponašanje, već u totalitarno. Ono u svim svojim varijacijama nastoji stvoriti „novoga čovjeka“ i „novo društvo“. Zagovornici ratifikacije tvrde kako nije istina da IK sadrži viruse rodne ideologije, dakle, služe se lažima, a znamo tko je otac laži. Pa se zbog toga otvara i pitanje odnosa savjesti i istine, o čemu govori knjiga „O savjesti“, jednoga od najvećih intelektualaca našega doba, Josepha Ratzingera (Verbum, Split, 2009.). Bez prethodnoga utvrđivanja istine o pojedinom pitanju nemoguće je zauzeti moralno savjesno stajalište. Knjigu preporučam onima u Hrvatskome saboru, koji (još) nisu podlegli suvremenom agitpropu istanbulažnjenja, i onima koji su podlegli, kako bi im pomogla kroz maglu agitpropa prokrčiti put do moralno ispravne savjesti.

Nametanje ideologije karakteristika je nedemokratskih režima

A što je pak istina o pitanju roda u Istanbulskoj konvenciji govori Službeno stajalište Stalne misije Svetoga Stolca u Vijeću Europe objavljeno u Glasu Koncila (25. ožujka 2018.). Sporno je kad se „na području odgoja žele nametnuti shvaćanja spolnoga identiteta koja ne odgovaraju antropološkoj stvarnosti“. Sporna je „opasnost cjelokupne zamjene terminologije ‘spolni identitet’ i ‘ravnopravnost između muškarca i žene’ s ‘rodni identitet’ i ‘rodna ravnopravnost’, izrazima koji omogućuju dvosmislenost i stvaraju nejasnoću“. Sporna je nova definicija iz članka 3.c po kojem „rod označava društveno oblikovanje uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“.

Sporan je i čl. 4. st. 3 „u kojem se u istom stavku pojam ‘rod’ donosi uz pojam ‘spol’, što omogućuje takvo tumačenje teksta Konvencije po kojem bi rod bio sastavnica osobnoga identiteta koja bi bila neovisna o spolu“. Sporno je što IK obvezuje stranke da promiču na području odgoja, dakle kod maloljetnika, ‘nestereotipne rodne uloge’“. Sporne su posljedice IK. Sporno je, na koncu, i to da se definicija ‘roda’ ne pokazuje potrebna u ostvarivanju osnovnoga cilja IK – zaštite žena.

Režim koji nastoji nametnuti bilo koju ideologiju jest nedemokratski, skrivao se on iza „antifašizma“ ili „zaštite žena“. Aktualni je poredak stoga od totalitarnoga komunističkoga sustava posudio i ponovo stavio u opticaj etiketu „klerikalno desna struja“. Njome se etiketiraju protivnici ratifikacije, osobito oni u HDZ-u. Na čelu ideološke lijeve komisije režimski JuL, kroz pero Ivanke Tome, ustoličio je Plenkovića. I proriče mu sjajnu budućnost, to jest pobjedu nad „klerikalno desnom strujom“. Što znači pobjedu nad istinom i pobjedu nad moralnom savješću. Ideološke černiložderilce i kipočastitele ne zanima odgovor na pitanje – kud vodi takva pobjeda.

Instrumentalizacija kardinala Bozanića

Pritisak na savjest, međutim, ne bira sredstva. Tako su se najžešći zagovornici ratifikacije, Plenković i Jandroković, o Uskrsu fotografirali sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem. Možda će fotografija s njihove privatno-obiteljske audijencije nekoga zbuniti – jer je odmah pretvorena u vijest dana, kao što je zbunjujući bio i kardinalov prijam „europskoga Vučića“. Činjenica je da je audijencija posve u funkciji zagovornika ratifikacije, da je Kardinal instrumentaliziran za borbu protiv „klerikalno desne struje“, zapravo protivnika uvođenja nove ideologije. Nije ključno pitanje je li onda u Litvi pobijedila klerikalno desna struja, već je li kardinal Bozanić zabio nepotreban autogol „narodu nade“.

Nedavno je u nas izišao, doduše nepopravljivo invalidan, Dokument dijaloga, koji bi nas trebao suočiti s „nedemokratskim režimima“. U njemu se štiti komunistički totalitarni režim, preskače velikosrpski režim i ne spominje se opasnost od suvremenih nedemokratskih režima, koji nameću nove ideologije koristeći se preodgojem savjesti u dosad neviđenim razmjerima. Bila je to sjajna, nažalost propuštena prigoda, da se upozori na to kako totalitarna neman ne spava.

I tzv. Dokument dijaloga i ideološki sadržaj Istanbulske konvencije savršeno se poklapaju sa činjenicom da se Europa odrekla Boga. Time se odrekla i antropološkoga određenja čovjeka. To pak podrazumijeva i odricanje od savjesti u korist političkih autoriteta i njihovih konstrukata. Ostavši bez ikakvoga uporišta Europa se okrenula izgradnji „novoga čovjeka“ i „novoga društva“. Čovjeka odvojenoga od spola. Društva odvojenoga od čovjeka. U toj i takvoj Europi, okrenutoj naglavačke, Hrvati su jedan od preostalih otoka – „narod nade“.

Već viđen scenarij nametanja ideologije

Plenković nema mandat da u Republiku Hrvatsku, u „narod nade“, uvede „novoga čovjeka“ i „novo društvo“, koliko god interpretativnih izjava proizveo i kako god tumačio predizborna obećanja, „kontinuitet HDZ-a“, čak i Katekizam Katoličke crkve, njezin socijalni i moralni nauk, pa i propovjedi hrvatskih biskupa. Njegove „interpretacije“ su ispod razine srednjoškolca, bez obzira na kojem od pet jezika govorio. Sve to, pa i više od toga, zna i kardinal Bozanić. Ipak, do audijencije nije trebalo doći tijekom režimske kampanje za uvođenje nove ideologije. Kad je već došlo, odmah poslije audijencije Kardinalov ured morao je uputiti priopćenje za javnost u kojemu je trebalo otkloniti sumnje da je Kardinal angažiran u pomaganju nametanja i uskrsnuća nove ideologije.

I Tito je nastojeći ukorijeniti jugokomunističku ideologiju pokušavao na različite načine uvjeriti katoličku većinu, pa i samoga Stepinca, da joj je bolje odvojiti se od Svetoga Stolca i pokloniti se velikom vođi. I njegovi provoditelji komunističke ideologije (npr. Bakarić) sastajali su se s nadbiskupom Stepincem i fotografirali se za potrebe agitpropa.

Iza Tita, kao i danas iza Plenkovića, stajala je „Europa“. Zatim, odnarođeni režim. Agitacija i propaganda. Mediji. Jahači apokalipse. Aparatčici. Uhljebi. Podobnici. Kipočastiteli. Černiložderilci. Ljudi s iščašenom savješću.

Nasuprot nametateljima ideologija, i onda i danas, kuca bilo hrvatskoga naroda – i tu nikakvi štosovi i manipuliranje s audijencijama i fotografijama nisu i ne će pomoći. U Hrvatskoj je, onda i danas, od ključnih elemenata državnosti preostao samo – narod. Narod sa svojom zdravom pameću, vjerom i nepromjenjivim sustavom vrjednota. Tito i Plenković imali su i imaju sve poluge u svojim rukama, jedino nemaju narod. Zato, jer znaju što čine, ni Tito s Nazorom, a niti Plenković s Jandrokovićem, nisu u ključnim pitanjima nametanja svojih ideologija posezali za referendumskim rješenjima. I Tito se sastajao s vrhom Katoličke crkve. Kad mu taktika preodgoja nije upalila, uslijedio je otvoreni progon.

Čovjek savjesti uvažava istinu

Podmuklo nametanje rodne ideologije ni u čemu metodološki bitnome ne zaostaje za nametanjem jugokomunističke ideologije. Agitpropovanje je danas jače i snažnije negoli poslije „oslobođenja“, budući da su sredstva priopćavanja i komunikacija nevjerojatno uznapredovala u odnosu na partizanski „geštetner“ i primitivne parole. Ali, sve se svodi na isto. Zavođenje, laž, agitacija, propaganda i na kraju progon – totalna negacija čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju.

„Čovjek savjesti jest onaj koji nikada ne stječe uvažavanje, blagostanje, uspjeh, društveni položaj ili odobravanje od strane vladajućega mišljenja, na štetu istine“ (J. Ratzinger). Istina o Istanbulskoj konvenciji je utvrđena i svima dostupna. Na potezu je savjest Hrvatskoga sabora. Ratzinger navodi dva mjerila za utvrđivanje prisutnosti istinskoga glasa savjesti. „Savjest nije jednaka osobnim željama i nagnućima. Kao drugo, savjest se ne može svesti na društveni probitak, pristanak skupine ili na zahtjeve političkih i društvenih vlasti“.

Glasovanje po savjesti ne uključuje namjerno odvraćanje pogleda od onoga što ne želimo vidjeti. Moralna tupost, koju nam je u baštinu ostavio totalitarni komunističko marksistički sustav obmane, također nije glas savjesti. Savjest nije ni samosvijest, jer i ona može biti odraz društvenoga okružja i raširenih mišljenja, može proisteći iz „nedostatka samokritike, nedostatna osluškivanja dubine vlastite duše“. I da zaključimo s Ratzingerom: „Zabluda, savjest koja je u zabludi, ugodna je samo na početku. Jer, potom ušutkivanje savjesti vodi k raščovječenju svijeta i moralnoj pogibelji ako mu se čovjek ne suprotstavi“.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo