Danas zvona ne zvone. Svećenik je u potpunoj tišini došao do oltara gdje se u dubokoj sabranosti prostro (kleknuo) i u šutnji se molio zajedno sa svima vama. Današnje je bogoslužje započelo bez ikakvih pozdrava i bez ikakvih uvodnih riječi, nego odmah s molitvom. Danas nema suvišnog govorenja.

Isusova šutnja

Prorok danas za Isusa veli (Iz 52, 13 – 53, 12): „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.“ Govorio je tek najnužnije što je trebalo. Herodu nije odgovorio ni riječi, a onima koji su mu se rugali nije ništa odvratio. On koji je bio učitelj! On o čijoj su riječi toliki visjeli!

Isusova nemoć

I vidimo Isusa kako ga povlače od Kajfe do Pilata, od Pilata do Heroda, pa od Heroda opet do Pilata. Vidimo Isusa kako ga vojnici vuku da ga izbičuju, kako ga vode na gubilište, kako ga prikivaju na križ. Vidimo Isusa posve nemoćna. Ostaje bez prijatelja, bez odijela, prikovan za križ bez ikakve slobode pokreta. Gol razapet umire. A to je onaj koji je oluju na moru stišavao, kruh umnažao, bolesne liječio, koji je i mrtve uskrišavao! Njegovi neprijatelji sada likuju: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti…“ Doista, za naše shvaćanje čudan Božji način postupanja. Njegov Sin, Spasitelj, onaj kojeg su vjekovi iščekivali ostaje bez riječi, ostaje posve nemoćan. Predao se u ruke grešnika.

Snaga Isusove ljubavi

Međutim, Isus je silno velik u svojoj ljubavi. On se dragovoljno predao u smrt. On ne proklinje, nego moli, moli za svoje progonitelje. Znamo. Tada kad je u očima ljudskim bio najslabiji, Isus je bio najjači. Upravo po poniženju i smrti svojega Sina Bog Otac u njegovu uskrsnuću spašava svekoliko čovječanstvo.

Naša šutnja, naša nemoć i snaga naše ljubavi

Samo velikani vjere to razumiju. Mi slabi ljudi i slabi vjernici ne razumijemo kako se nama može dogoditi da budemo nepravedno potvarani i progonjeni. I onda u svojoj slabosti pitamo se gdje smo to pogriješili i je li Bog na nas zaboravio. Dogodi i događa nam se bolest, nemoć, nesreća zapuštenost, tragedija… Što onda? To je za vjernika znak da je tek onda sličan svome Kristu Gospodinu. To je samo znak da se trebamo potruditi biti slični Kristu u snazi njegove ljubavi. Da proganjani ne malakšemo, da potvarani ne proklinjemo, da zlo zlom ne uzvraćamo, nego da blagoslivljamo i Kristovom snagom nosimo i podnosimo vlastite križeve. Jer, poslije Velikog petka uvijek dolazi radost uskrsnog jutra.

 

Dr. Zvonko Pažin Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
Vjera i djela/http://www.vjeraidjela.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.