S.Gabrilo: „Non-refoulement“ klauzula ili nagazna mina Istanbulske konvencije

0

 

 

U trenutku pisanja ovog teksta, Vlada Republike Hrvatske se jednoglasno izjasnila za ratifikaciju Istanbulske konvencije. HDZ-ov politički suparnik SDP, također će, nakon jednočinskog igrokaza, podržati ratifikaciju, koja u Sabor dolazi nakon najvećeg kršćanskog blagdana-Uskrsa.

Kako je Istanbulska konvencija uopće nastala? Ona nije proizvod usuglašavanja, dogovora, rasprava i demokratskog glasovanja. Vijeće Europe je odlučilo kako je potrebno odrediti utemeljene standarde za prevenciju i borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.

U prosincu 2008. Odbor ministara je sastavio skupinu stručnjaka, dodijelivši im mandat da pripreme nacrt konvencije. U razdoblju od dvije godine, navedeni stručnjaci, koji su nazvani CAHVIO (Ad Hoc odbor za prevenciju i borbu protiv nasilja nad ženama i obitljskog nasilja), izradili su nacrt konvencije. U kasnijem tijeku izrade nacrta, Velika Britanija, Italija, Rusija i Sveta Stolica, podnijeli su nekoliko amandmana na uvjete, koje je propisivala Konvencija, što je bio predmet kritike od strane Amnesty Internationala. Završni nacrt konvencije izrađen je u prosincu 2010.

Konvencija je usvojena od strane odbora ministara Vijeća Europe 7.travnja 2011, te otvorena za potpisivanje 11.svibnja 2011, na 121 sesiji odbora ministara, koja je održana u Istanbulu-stoga nosi naziv – Istanbulska.

Prijepori, nesuglasje, kontroverze Istanbulsku konvenciju prate od njenog izglasavanja.

Kako je to inicijativa Vijeća Europe, na današnji dan, 22.ožujka 2018. Konvenciju nisu potpisale Rusija i Azerbejdžan, a uz spomenute, nisu je ratificirale: Armenija, Lihtenštajn, Moldova, Makedonija, Island, Ukrajina, kao ni sljedeće zemlje-članice Europske unije: Bugarska, Hrvatska, Češka, Grčka, Mađarska, Irska, Litva, Letonija, Luksemburg, Slovačka i Velika Britanija. Bugarska i Slovačka su potpuno odustale od ratifikacije, zbog velikih prosvjeda u svojim zemljama, oko termina „rod“, koji je znatan dio teksta Konvencije.

O prijeporu „roda“ i tzv. „rodnoj ideologiji“ lome se koplja i u stručnoj i u općoj javnosti, kao i o „rodno definiranim ulogama“. Konvencija nalaže (i) promjenu društvene paradigme, ali pozornost treba biti usmjerena na članke 59.- 61. Konvencije, koji su nedovoljno prezentirani i na koje nije dovoljno obraćena pozornost.

U sedmom poglavlju – Migracija i azil, u tri članka Konvencija se osvrće na boravišni status žrtve, a u članku 60. zahtijeva zaštitu za žrtve koje traže tzv. „azil utemeljen na rodu“.

U Turskoj, kao zemlji rodonačelnici Konvencije, a u konačnici i prvoj državi koja je istu ratificirala 2012, stupio je na snagu 2014. i pet godina nakon ratifikacije, izvještaj GREVIO, objavljen od 4.7.2017. navodi loš položaj žena, „brakove djevojčica“, „ubojstva zbog časti“…  Nedavno je usvojen zakon koji dozvoljava islamskim klericima da obavljaju i građanske brakove, što je velik udarac ženskim pravima i sekularizmu, kao i dio kontinuiranih napora da se nametnu religijiske vrijednosti u podijeljenom turskom društvu.

Najsporniji je članak 61.poglavlja VII:  

Članak 61. – zabrana protjerivanja ili vraćanja osoba

  1. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi poštovale načelo zabrane protjerivanja i vraćanja osoba u skladu s postojećim obvezama prema međunarodnom pravu. 2. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da žrtve nasilja nad ženama, kojima je potrebna zaštita, bez obzira na njihov status ili prebivalište, neće biti vraćene ni pod kojim okolnostima u bilo koju zemlju u kojoj bi im mogao biti ugrožen život ili u kojoj bi mogle biti podvrgnute mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.“

 

Takva „zabrana vraćanja“ je konkretno „non-refoulement“ (iz francuskog jezika: zabrana prisilnog udaljenja) klauzula, koja je već poznata u međunarodnom pravu, sukladno Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951.godine. što je jedno od temeljnih načela za zaštitu izbjeglica, koje neće biti prisilno vraćane na područje gdje postoji vjerojatnost, da bi bili proganjani, mučeni ili ubijeni.

Međutim, od klauzule „non-refoulement“ postoji i iznimka, konkretno u njenom članku 33. takvo pravo „ne može koristiti izbjeglica, kojeg se opravdano smatra opasnim po sigurnost zemlje, u kojoj se nalazi, ili koji, nakon što je pravovaljano osuđen za posebno težak zločin, predstavlja opasnost po društvo te zemlje“.

Uzevši u obzir da je Istanbulska konvencija uvela non-refoulement klauzulu, bez ikakvih ograda, a i da postoji načelo supsidijarnosti ove dvije konvencije, veliko je pitanje, što će se smatrati „posebno teškim zločinom ili opasnošću po sigurnost zemlje“, to je prepušteno diskrecijskoj ocjeni svake pojedine države.

Imajući na umu stvaranje nove društvene paradigme u Europi nakon ekstremnog izbjegličkog vala 2015.god., političkog pritiska tijela EU, da države-članice prihvate što veći broj izbjeglica i da se stalno revidiraju izbjegličke kvote, ovo pitanje je od prvorazrednog značaja, a političke elite uopće ga nisu ni spomenule!   

 

Sandra Gabrilo-Paragraphilia/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara