Ovisno o kutu gledanja, našoj percepciji stvarnosti i našem općem komoditetu možemo sa sigurnošću ustvrditi da Hrvat može itekako izdati.

Ako pogledamo na činjenicu da biti izdajica nije nešto posve strano niti nepoznato, takvih slučajeva u praksi je bilo. Europska pozornica političke scene iznjedrila je, uzmimo na primjer jednog maršal Petain, klicao je Hitleru i pozdravljao njemačke postrojbe. Na sjeveru Europe Vidun Quisling je također pozdravljao Nijemce.

Kako bi prva Jugoslavija (Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) mogla živjeti i okončati dugotrajnu talijansku okupaciju, dr. Ante Trumbić je – u ime i za račun Jugoslavije – potpisao 1920. Rapallski ugovor, kojim se talijansko vrhovništvo proširilo na Istru, Zadar, Cres, Lastovo i niz drugih jadranskih otoka, a «Riječka država» je odcijepljena od Hrvatske, kako bi svega nekoliko godina kasnije lakše ušla u sastav Kraljevine Italije.

Što je zajedničko ovom trojcu? Imali su državu, a izdali su je.Je li A. Pavelić imao hrvatsku državu? Nije.

Imao je Jugoslaviju koju nije podnosio,’šestojanuarsku’ diktaturu kralja Aleksandra i tamničenje i ubojstva hrvatskog čovjeka širom te mračne zajednice.

Splet nesretnih okolnosti doveo je do očaja hrvatski narod i političke stranke(u) na traženje izlaza iz takovih okova.

Je li opravdani revolt hrvatske emigracije s kraja dvadesetih godina XX.stoljeća bio očajnički krik izmrcvarenog dijela naroda koji se nije mirio sa strahovladom iz Beograda koja je dobro raširila svoje pipke diljem Hrvatske? Još 1902.godine imamo(dakle prije nastanka bilo kakve zajedničke države Srba i Hrvata) autorski članak pod naslovom “Do istrage naše ili vaše”, odnosno točnije do nestanka našeg ili vašeg. U ovom kontekstu tu se jasno misli na sukob dvaju najvećih i najmnogoljudnijih naroda, Srbe i Hrvate. Pa se dalje u članku navode sljedeći zaključci Nikole Stojanovića:

-Hrvati nisu ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost. Dakle do (identitetskog) nestanka jednoga od ta dva naroda (stranke).

Stojanović nije nimalo sumnjao da će u toj beskompromisnoj borbi Hrvati „podleći“, a da će Srbi biti pobjednici, jer im to garantira i „proces opšte evolucije“.

U tom tragičnom scenariju pripreme fizičkog nestanka jednog naroda(Hrvati) na scenu je stupila KPJ(Komunistička Partija Jugoslavije). Isprva zabranjena i u ilegali, koja svoj nastanak u mnogočemu može zahvaliti Kominterni i pomoći iz Moskve.
Osnivaju se podružnice i ogranci koji trebaju nešto revolucionarno i novo ponuditi ‘svim’ narodima na teritoriju Kraljevine Jugoslavije.

Da, izgledalo je to primamljivo jednom dijelu hrvatskog naroda, ali ostaje pitanje koliko pravično. Započinje II. svjetski rat, razaranja, ubojstva.

Narod se podijelio na poklonike ‘još uvijek zajedničke države- Jugoslavije’, ali ovaj put je to trebala biti zajednica pod patronatom vođe KPJ – Tita i na onaj dio naroda u Hrvatskoj koji je čeznuo za svojom domovinom. Hrvati su okončanje ratnih zbivanja dočekali strahovito podijeljeni. I krenula je odmazda, tzv.pobjednika, Komunističke Partije i njenih članova pojačanih partizanskim(naknadno preobučenim četnicima) jedinicama.

Započela je ‘istraga’, nešto više od četrdeset godina nakon Stojanovićevog pamfleta, ovaj put dogodio se masakr više od pola milijuna Hrvata. Hrvatskog čovjeka ubijali su ljudi koji u svojoj srži i osnovi nisu željeli osnutak i nastanak Hrvatske.

Danas, nakon svega, nakon svih Scila i Haribda, poslije okončanja Domovinskog rata koji ostaje okosnica i temelj suvremene Hrvatske, možemo sa žalošću zaključiti da je hrvatski “mali čovjek” nanovo izigran u pogledu zakona koji se donose. Mnogi ne odobravaju zakone koji se kose s prirodno-Božjim zapovijedima a bit će i onih koji će iz pragmatični razloga htjeti prihvatit zakone.

Takvima se ne treba čuditi jer njihov habitus i opus djelovanja u dovoljnoj mjeri nam govori da se tu radi o ljudima namještenicima i vazalima koje čiste patvorine i izmišljotine žele nametnuti hrvatskom čovjeku. Na djelu je i u pripremi je još jedan egzodus hrvatskog čovjeka s vjekovnih ognjišta, od onih snaga koje svoje pripadnike nazivaju posprdnim riječima – katotalibani i ognjištarci.

Samo izdajica ostaje izdajica i u narodu ostaje trajno zabilježen kao takav. Kada već imamo svoju državu ne smijemo dozvoliti da nas nelogični i protuljudski zakoni odvedu u ambis i nestanak.

 

Ivan Botica/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.