DOKUMENT DIJALOGA:
TEMELJNA POLAZIŠTA I PREPORUKE
O POSEBNOM NORMATIVNOM UREĐENJU SIMBOLA, ZNAKOVLJA I
DRUGIH OBILJEŽJA TOTALITARNIH REŽIMA I POKRETA
Zagreb, 28. veljače 2018. 

Izdvojena mišljenja članova Povjerenstva za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima

Nakon što je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima završilo s radom i objavilo preporuke, objavljena su i izdvojena mišljenja nekih članova. Prvi je to učinio prof. dr. Željko Tanjić, a zatim su izdvojeno mišljenje zajednički potpisali Mladen Ančić, Nataša Jovičić, Ivo Lučić, Ante Nazor i Nevio Šetić. Mišljenje je izdvojio i Ivan-Vanja Savić. Izdvojena mišljenja donosimo u nastavku. (hkv)

Izdvojeno mišljenje Željka Tanjića

Predstavljenim dokumentima, Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, po mome sudu, ne udovoljava temeljnim zadaćama iz Odluke o osnivanju, osobito onima koje se odnose na davanje sveobuhvatnih preporuka za suočavanje s prošlošću. Bez takvog sveobuhvatnog pristupa, koji podrazumijeva sustavna istraživanja, utvrđivanje činjenica o naravi i posljedicama i ustaškog i komunističkog režima, promicanje društvenog dijaloga na temelju utvrđenih činjenica, odnosno istine, nije moguće istinsko suočavanje s posljedicama vladavine totalitarnih režima. Upravo suprotno, u tom slučaju priča o suočavanju služi samo nastavku ideološko-političke bitke za „ljepšu 44 istinu i potiče nove sukobe. U istom smjeru vodi i prenaglašavanje značaja normativnog reguliranja simbola totalitarnih režima.

U slučaju prihvaćanja ovog dvodijelnog dokumenta. Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima tim će dokumentima dati novi vijek trajanja staroj ljevičarskoj tezi kako je komunizam, uz sve totalitarne manjkavosti, ipak prihvatljiviji od fašizma. Takva teza je nepovijesna, nedokaziva i, u hrvatskom slučaju, potpuno neprikladna.

U hrvatskom se Ustavu NDH ne priznaje, a ZAVNOH priznaje kao jedno od povijesnih stanja koja dokazuju povijesni kontinuitet hrvatske državnosti. Time se suvremena Hrvatska drastično i definitivno obračunala s režimom NDH, jer mu je, zbog kolaboracije s nacifašizmom, zanijekala upravo ono zbog čega je ona i nastala – stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države. O tome dalje i ne treba raspravljati, nego se diviti hrvatskom Ustavu koji je odbacio NDH, usprkos povijesnoj težnji hrvatskoga naroda za slobodnom i samostalnom državom. Isto tako, komunizam je odbačen u Ustavu RH! U preambuli Ustava, u onoj istoj u kojoj je prihvaćen ZAVNOH među dokaze povijesne državnosti „nasuprot stvaranju NDH, odbačen je i komunistički sustav jer hrvatski Ustav kaže: „…na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava.

Hrvatski Ustav je odbacio komunistički sustav, a netko ipak traži da ostanu komunistički simboli? Pa po čemu je onda taj sustav odbačen? Koja je onda logika zadržavanja komunističkih simbola? Odbačen politički, ekonomski, društveni i svaki drugi komunistički sustav, a simboli ostaju. Zašto? Kojom logikom? Budući da je komunistički sustav osuđen u Europi i u Hrvatskoj, simboli toga sustava ne mogu se upotrebljavati u demokratskom društvu.

Hrvatsku ne obvezuje praksa zapadnih zemalja EU-a, jer one nisu prošle kroz povijesno iskustvo komunizma koji je u Hrvatskoj bio na vlasti punih četrdeset i pet godina. Kolikogod je ustaštvo negativno djelovalo na hrvatsko društvo, ne samo zbog svojih brutalnosti, nego i zbog kompromitiranja hrvatske borbe za slobodu i nezavisnost, nema nikakve dvojbe da je materijalistički, represivni i pseudosocijalni komunistički poredak najviše odgovoran za nazadovanje hrvatskog društva i njegovu sporu obnovu u proteklih dvadeset i osam godina tranzicije. Zato uporaba crvene zvijezde u Francuskoj i Italiji ne može imati jednako značenje ili iste posljedice kao u Hrvatskoj.

Minimalna zadovoljština što se nudi zabranom „velikosrpskih simbola“ i legalizacijom ,,ZDS“ u grbu HOS-a samo naglašava logiku dvostrukih mjerila i jednostrukog otvaranja starih rana. Ne samo da Hrvatska nije prošla kroz dekomunizaciju, ne samo da nije sprovedena lustracija, ne samo da još uvijek nemamo pouzdanih znanstvenih vodiča u sve aspekte komunističke diktature, nego se stvara dojam da svaki put kad je Hrvatska na rubu osvješćenja o naravi komunističkog totalitarizma, netko podmetne leđa da se proces prekine i usmjeri neplodnim stranputicama.

U hrvatskom slučaju postoji samo jedno rješenje glede simbola i tumačenja totalitarnih režima – puna sloboda korištenja i rasprave. Hrvatski narod nije nedorastao da, na osnovi vlastitih iskustava, ne bi mogao procijeniti tko je u pravu, a tko u krivu kad je riječ o sučeljavanju s prošlošću. Oni koji bi slobodu dijelili na komadiće, uspjet će samo u tome što će proizvesti nove runde ideoloških sukoba – jednu vrstu verbalnog građanskog rata. Ne bi bilo dobro kad bi naš narod zaključio daje to prikrivena želja onih koji donose ovakve prijedloge.

Iz ovih, kao i iz drugih razloga koje ovdje ne navodim, ne slažem se s prijedlogom završnog dvodijelnog dokumenta Vijeća i ne mogu mu dati svoj glas. Zalažem se, poput drugih kolegica i kolega, da ne bude zabrana, da radimo na edukaciji, znanstvenim istraživanjima i svim drugim oblicima razotkrivanja mehanizama djelovanja totalitarnih i nedemokratskih režima kako bismo kroz istinu o njima mogli doći do društvene katarze i pomirenja i tako omogućiti hrvatskom društvu novi zamah u njegovom razvoju. To se posebice odnosi na razdoblje komunizma koje je i dalje neistraženo i čiji su nedemokratski i totalitarni korijeni i ishodi i dalje često prikrivani.

Mišljenje Ančića, Jovičić, Lučića, Nazora i Šetića

Potvrđujemo kako „Dokument dijaloga” predstavlja važan iskorak u kulturi dijaloga, poglavito onoga o spornim pitanjima iz naše prošlosti. Istovremeno, on sadrži i neke propuste, preporuke i zaključke zbog kojih ga ne možemo prihvatiti u obliku u kakvom je predstavljen. U skladu s točkom 4. Zaključka Vijeća donesenog 28. veljače izražavamo vlastita stajališta koja dostavljamo Vladi kako bi bila sastavni dio dokumentacije Vijeća, odnosno „Dokumenta dijaloga”.

Naše zamjerke odnose se u prvome redu na jasno vidljiv nedostatak konzistentnosti između dva zasebno nastala dijela „Dokumenta” – prvoga naslovljenog „Temeljna polazišta i preporuke” (str. 1-16) i drugoga naslovljenog ,,0 posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta” (str. 18-29). U prvome dijelu „Dokumenta”, koji je rezultat kolektivnoga rada i konsenzusa do kojega je on doveo, jasno je određeno kako „pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike. Ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile”. Iz toga je izveden jasan i logičan zaključak prema kojemu „nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava” (str. 2). No, u drugome dijelu teksta, „0 posebnom normativnom uređenju”, koji nije prošao istovrsnu proceduru kolektivne ovjere, gornja su načela jednostavno zanemarena što je rezultiralo time da su određeni dijelovi teksta i stajališta koja se u njima zagovaraju za nas neprihvatljiva.

To se odnosi prije svega na zanemarivanje zločina počinjenih u doba uspostave i punoga funkcioniranja (komunističkih) jugoslavenskih vlasti. U samome tekstu (str. 25) društveni problemi s ustaškim pozdravom „Za dom spremni” korištenim tijekom Domovinskog rata od pripadnika HOS-a izvode se iz postupka administracije označenog kao „službena tolerancija” (s podrobnim opisom iste pojave preuzetim iz europske juridičke literature). Isti takav postupak državne administracije Republike Hrvatske nakon 1990. godine zamjetan je i u tretiranju masovnih zločina i kršenja ljudskih prava za vrijeme postojanja jugoslavenske države i komunističke vlasti. To što ta administracija do danas nije poduzela potrebne korake u istraživanju i rasvjetljavanju svih zločina, ali i kršenja ljudskih prava, koje su komunisti odnosno njihov režim počinili na teritoriju Republike Hrvatske u širokom vremenskom rasponu od 1941. do 1989. godine, razlog je izostanka pune svijesti o oblicima i razmjerima masovnih i pojedinačnih zločina i kršenja ljudskih prava, što bi onda stvorilo pravu činjeničnu podlogu i za današnje vrednovanje simbola te države i režima koji je u njoj bio na vlasti sve do 30. svibnja 1990. godine.

Izravna je posljedica toga da simboli jugoslavenske države i komunističkog režima koji je u njoj bio na vlasti, a koji su na jednak način neustavni, nisu uvršteni na popis „prima facie spornih obilježja mržnje”, iako im je tu po svim parametrima mjesto. Dio tih simbola („crvena zvijezda petokraka”, zastava SFRJ…) dodatno je kompromitiran činjenicom da je osvajački rat protiv Hrvatske tijekom 1991,. godine pokrenut i vođen upravo pod tim simbolima, pa njihova javna uporaba vrijeđa i žrtve toga rata.

Iz toga razloga smatramo nepotpunim, nedorečenim i u punome protuslovlju s idejama iz prvoga dijela, te zbog svega toga posve neprihvatljivim onaj dio teksta „Zaključaka i preporuka” koji glasi:

“a) Vijeće ne smatra neprihvatljivom izričitu zabranu javne uporabe svih prima facie spornih obilježja mržnje, to jest jednoznačnih spornih obilježja koja se identificiraju s idejama totalitarizma, pa su sama po sebi njihovi noseći simboli. Primjeri takvih prima facie spornih obilježja mržnje su fašistički rimski pozdrav, tzv. Hitlerov pozdrav uz riječi Sieg heil, nacistički znak kukastog križa, nacistički znak ‘SS’, četnička kokarda, ustaško ‘U’, ustaški pozdravi ‘Za dom i poglavnika’ i ‘Za dom spremni’.”

Slijedeći formulacije i ocjene višekratno spomenute u „Dokumentu dijaloga” nelogično je i za nas potpuno neprihvatljivo da među spomenuta jednoznačna sporna obilježja („prima facie sporna obilježja mržnje”) nisu uvrštena i ona koja simboliziraju i identificiraju se s idejama komunističkoga totalitarizma, a to su na primjer simbol „crvene zvijezde petokrake”, simbol „srpa i čekića” i parola odnosno pozdrav „Smrt fašizmu sloboda narodu”. Kod toga ne možemo zaobići i naše neslaganje s neodgovarajućom usporedbom s europskom pravnom praksom i tretmanom ovakvih simbola. U širokim europskim razmjerima, s povijesnim iskustvom i naslijeđem (u prvome redu) zapadnih demokratskih država, simboli poput „crvene zvijezde petokrake” ne mogu imati iste konotacije pa onda ni tretman kakav imaju u društvu kakvo je hrvatsko. Naše društvo ima povijesno iskustvo života pod jugoslavenskom komunističkom vlašću, kao i iskustvo petogodišnjeg Domovinskog rata vođenog za očuvanje domovine i države, a protiv onih koji su taj rat pokrenuli upravo pod tim simbolima. Istodobno smo svjesni da ti simboli predstavljaju dio identiteta i ukupne društvene legitimacije dijela današnjega hrvatskog društva te stoga smatramo da je daljnji nastavak dijaloga koji je i doveo do nastanka „Dokumenta dijaloga”, uz temeljito znanstveno istraživanje, jedini način za izlazak iz pogubnog vrtloga Drugoga svjetskog rata i začaranoga kruga „rata simbola”!

Konačno, podržavamo i naglašavamo poruku iz „Dokumenta dijaloga” (str. 20) prema kojoj „uvijek treba polaziti od toga da Republiku Hrvatsku simboliziraju samo i isključivo obilježja državnosti koja je sama stvorila, a koja su zapisana u članku 11. Ustava Republike Hrvatske te su razrađena u mjerodavnom zakonu”. U skladu s tim, a u cilju rekoncilijacije, treba raditi na stvaranju uvjeta (u skladu s navodima na str. 15-16) da se zbog odgovornosti i osjećaja prema sugrađanima koje takva znakovlja mogu uznemiriti i povrijediti, iz uporabe u javnom prostoru potpuno uklone simboli totalitarnih režima, uz iznimku koja se odnosi na striktno ograničenu pravnu mogućnost javne uporabe (obilježavanje datuma važnijih događaja i komemoracije) onih spornih obilježja koja se mogu tretirati i kao „višeznačenjska sporna obilježja”. U skladu s time, zbog određenih povijesnih okolnosti (stradanja većeg broja ljudi), mogu se preporučiti i područja („mjesta posebnog pijeteta”) na kojima nije primjereno koristiti ni pojedina „višeznačenjska sporna obilježja”.

Mišljenje Vanje-Ivana Savića

I. Na sjednici Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima održanoj 28. veljače 2018. jednoglasno je usvojen zaključak da Dokument predstavlja visoku razinu dijaloške kulture, te ostavlja punu slobodu svakoj osobi koja je sudjelovala u radu Vijeća da izrazi svoja vlastita dodatna stajališta. Dogovoreno je da će osobna stajališta koja pojedini članovi dostave biti priložena osnovnom Dokumentu i na taj način biti uključena u cjelokupnost dokumentacije koja proizlazi iz rada u Vijeću.

Kao član Vijeća ističem zadovoljstvo što sam imao čast sudjelovati u njegovom radu te se slažem sa pretežitim dijelom onoga što je u predstavljenom Dokumentu izneseno. Njegova najveća vrijednost jest u tome što se njime pokušava dati doprinos razvijanju kulture sjećanja ali još i važnije kulture suosjećanja koje toliko puta nedostaje u hrvatskom društvu. Sposobnost za empatiju prema ‘drugima’ i ‘svima’ odnosno prihvaćanje činjenice da su patili mnogi i na mnogim stranama trebalo bi biti prvorazredno moralno pitanje našeg društva kada je riječ o ‘suočavanju s prošlošću’.

II. Iako se u kriminalno-političkom smislu zabranama vrlo malo postiže, a kod jednog dijela populacije kriminološki gledano one mogu izazvati i suprotan učinak, valja jasno reći da ukoliko se pribjegava blanketnim zabranama obilježja nedemokratskih režima uz navođenje fašističkih, nacističkih i ustaških pozdrava i insignija, nema valjanog pravnog razloga da se na isti način to ne učini i s obilježjima komunističkog režima poput zvijezde petokrake ili srpa i čekića. Valja spomenuti da Dokument na više mjesta spominje i osuđuje razdoblje komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji ali bi radi pravne i logičke dosljednosti te jasne poruke sve simbole nedemokratskih režima trebalo staviti u isti rang.

Pogrešno bi bilo pomisliti da bi se zabranom uporabe komunističkih simbola također zadiralo u znanstvene, umjetničke ili pak komercijalne slobode i/ili izričaje u kojima se pojavljuje zvijezda petokraka, jer bi se to pitanje moglo riješiti dodatnom odredbom na način da se uporaba u gore navedene svrhe izuzima od zabrane. To bi primjerice bio slučaj prodaje proizvoda koji nije hrvatskog porijekla i koji s kontekstom komunizma nema nikakve veze. U krajnjoj točci se sve ostavlja sucu, primjenjivaču prava da s obzirom na činjenice i kontekst primjeni propis i vidi je li došlo do njegove povrede.

Ako je u vezi simbola poput simbola crvene zvijezde, kako se navodi u točci 1. c) (str. 28. Dokumenta), jasna njegova povijesna kompromitacija tijekom jugoslavenske komunističke vladavine, a potom oružane agresije na Republiku Hrvatsku, onda postoji prostor za njegovo svrstavanje u kategoriju zabranjenih obilježja. Ni na koji način se ovdje ne zadire u korištenje zvijezde petokrake u kontekstu obilježavanja borbe protiv fašizma u II. svjetskom ratu u kojem su se časno borili brojni pripadnici hrvatskog i drugih naroda. U tom smislu ne bi bilo zabrana za pojavne oblike obilježavanja NOB-a, te diranja u groblja i spomenike iz tog razdoblja, što bi uostalom bilo i protiv civilizacijske baštine naše Domovine.

III. Javlja se teza da nije moguće zabraniti primjerice zvijezdu petokraku zbog prakse Europskog suda za ljudska prava, prvenstveno u vezi s postupanjem prema Mađarskoj u predmetu Vajnai protiv Mađarske (2008.). Autor ovog teksta smatra tu tezu pogrešnom. Zaboravlja se da Europski sud za ljudska prava između ostalog primjenjuje i doktrinu Margin of Appreciation u kojem uz činjenice slučaja promatra specifičnosti pojedine zemlje i potrebu svake od članica Konvencije da štiti svoj javni poredak i osnovna načela na kojima je sazdana. U tom se smislu ne može s izvjesnošću tvrditi da bi u slučajevima izričite zabrane zvijezde petokrake u Hrvatskoj Europski sud u potencijalnom predmetu bio protiv Republike Hrvatske i njezinog zakonodavstva.

Republika Hrvatska počiva na vrijednostima Domovinskog rata, u kojem su stradali mnogi od strane onih koji su nosili zvijezdu petokraku u tzv. Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji. Dakle, za razliku od brojnih drugih europskih zemalja koje su bile pod komunističkom vlašću, Hrvatska je proživjela brutalan rat u kojem su sudjelovale postrojbe koje su na odorama nosile zvijezdu petokraku u službi velikosrpske politike. Iz navedenog razloga valjalo bi uzeti vjerojatnim da bi Europski sud uvažio posebnost naše države i njezinog pravnog poretka čiji je identitet i postojanje prije svega zasnovano na Domovinskom ratu.

Hrvatska u tom smislu ne bi bila izuzetak, jer primjerice i Litva, članica Europske unije, uz Mađarsku, poznaje odredbu o zabrani zvijezde petokrake, te srpa i čekića.

IV. Ako je pravo izraz volje naroda pa onda i odraz vrijednosti koje narod živi, ne bi trebalo, a u slučaju da se pribjegne zabranama, predstavljati problem da se na listu zabranjenih simbola uvrste i simboli komunističkog režima zbog svoje dvostruke negativne konotacije (razdoblje nakon 1945., razdoblje Domovinskog rata), a kvalitetnim popisivanjem iznimki riješiti moguće prijepore. Uvjeren sam da najveća većina hrvatskih građana ima svijest o tome da su stradanja ljudi postojala na mnogim stranama kroz hrvatsku povijest, pa tako i pod komunističkim režimom i crvenom zvijezdom iz nedavne povijesti čije korištenje može mnoge uvrijediti te uzrokovati bol.

U tom je smislu ‘Dokument dijaloga’ po mišljenju autora ovog teksta manjkav i traži dopunu.

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo