U hrvatskim medijima često pročitamo kolumne i analize napisane od strane novinara, kolumnista i aktivista iz čijeg sadržaja je očita neupućenost u sustav vlasti u BiH, a time i način i opseg majorizacije Hrvata u BiH. Isti problem važi i za brojne čitatelje takvih tekstova zbog čega najčešće slijede pogrješni zaključci bez obzira bili oni dobronamjerni ili zlonamjerni. Na žalost često smo svjedoci kako ni informiranost političara iz RH nije ništa bolja.

U takvom metežu najviše koristi imaju oni koji su jako dobro informirani ali zlonamjerno pogrješnim informacijama i porukama naprosto kljukaju neupućene čitatelje. Takvi tekstovi i jesu namijenjeni neupućenom dijelu javnosti koja je višestruko brojnija od one upućene čime se osigurava perfektan kaos od serviranih poluistina i neistina, a sve poradi opravdavanja bošnjačkog unitarizma, ranije,sadašnje i buduće majorizacije Hrvata u BiH, odnosno do konačne i institucionalno amenovane dvodijelne podjele BiH na bošnjački i srpski dio s obespravljenom hrvatskom nacionalnom manjinom.

Na temelju neupućenosti u složeno stanje i namjerno plasiranih krivih informacija od strane velikobošnjačkih-velikobosanskih političara, aktivista i medija vješto skrivenih ispod navodne brige za ravnopravnost svih građana u BiH, često se kritizira hrvatske političare iz BiH. Hrvatskih čitatelji, poglavito oni iz Hrvatske ali i iz reda drugih naroda, nisu ni svjesni kako uslijed nelegalno legaliziranog institucionalnog terorizma često kritizirani hrvatski politički predstavnici, kao i sam hrvatski narod, nemoćni su bilo što promijeniti unutar takvog nametnutog institucionalnog okvira.

Zbog navedenih razloga besmisleno je nuditi (ne)potpune kolumne čitateljima koji nisu upućeni sustav vlasti u BiH i pomno isplaniranog, organiziranog i operacionaliziranog ugnjetavanja Hrvata u BiH kojem se ne nazire kraj, Kako bi tome stali na kraj i svima zainteresiranim ponudili predispoziciju razumijevanja nedopustivog ugnjetavanja Hrvata u BiH, najučinkovitiji lijek je na jednom mjestu pružiti sažetak svih relevantni informacija utemeljenih na činjenicama o sustavu vlasti u BiH i dokumentiranoj istini o organiziranom i kontinuiranom obespravljivanju Hrvata u BiH od strane dijela međunarodne zajednice i bošnjačke politike. U to ime – dobrobit Hrvata u BiH ali i same Hrvatske – zamolio bih sve one koji su u mogućnosti neka putem društvenih mreža – portali i Facebook – ovaj sažetak informacija dijele dalje jer, s prijeporima oko Izbornog zakona, Doma naroda i izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, pred Hrvatima u BiH je presudno razdoblje – biti ili ne biti.

BOŠNJAČKA MAJORIZACIJA HRVATA U BIH, ILI HRVATSKO PITANJE

Hrvatsko pitanje i neravnopravnost Hrvata prvenstveno se očituje kroz jednostrano nametnuti izborni zakon koji omogućuje preglasavanje Hrvata, primjerice pri izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH (dvostruki slučaj Komšić) ili u izboru zastupnika u gornji dom entitetskog parlamenta, kroz pravila koja Hrvatima ne jamče zaštitu svoje ravnopravnosti ni poštivanje njihove izborne volje, blokiranje uspostave javnog RTV servisa na hrvatskom jeziku kako se ne bi mogla čuti istina s hrvatske strane. Po pravilu – što nije bilo na TV nije se ni dogodilo, na obljetnice stradanja Bošnjaka naglašava kojem narodu žrtve pripadaju i čija vojska ih je ubila, dok na hrvatske obljetnice stradanja izvještaji govore o stradanju Hrvata u ratu. Znači, nisu ubijeni od strane bošnjačke vojske, nego su u ratu stradali od groma ili roja divljih stršljenova. Hrvatima se predbacuje podrška u Haagu osuđenim hrvatskim političarima i braniteljima dok se šuti o postrojavanju Armije BiH na pogrebu u Haagu osuđenog ratnog zločinca generala Rasima Delića, i posjete njegovom grobu od strane bošnjačkog državnog i vjerskog vrha na svaku obljetnicu smrti.

Hrvati u BiH izražavaju i zabrinutost oko neravnopravnog statusa hrvatskog jezika koji je nominalno službeni ali se u praksi često od strane bošnjačke elite naziva „ustaškim“, pokušaja ukidanja posebnog hrvatskog obrazovnog ustava te neravnomjerne financijske i gospodarske skrbi FBiH – u pitanju su milijarde PDV i poreza koje se iz Sarajeva ne vraćaju ulaganjima u većinska hrvatska područja. Po procjenama ekonomskih stručnjaka, za 13 godina (od 1995. do 2013.), u FBiH Hrvati su izgubili 4,5 milijarde konvertibilnih maraka, odnosno uplatili su za taj iznos više u proračun Federacije BiH nego što je proračunom vraćeno na ta većinski hrvatska područja.

Raskorak između ustavnog načela ravnopravnosti svih naroda na cijelom području države te stvarne kontrole/nadmoći većinskog naroda na području na kojem čini većinu navodi Hrvate u BiH na traženje rješenja u federalizaciji BiH, odnosno, teritorijalizaciji svoje konstitutivnosti i autonomije uspostavom hrvatske federalne jedinice. Pokušaji rješenja hrvatskog pitanja dogovorom tri naroda unutar BiH dosad nisu urodili plodom te su Hrvati BiH u veljači 2015. zatražili i održavanje međunarodne konferencije na kojoj bi se dogovorio preustroj zemlje u simetričnu federalnu državu.

POZADINA DANAŠNJE MAJORIZACIJE HRVATA U BiH

CARRINGTON-CUTILEIRO PLAN, nazvan po tvorcima Peteru Carringtonu i portugalskom veleposlaniku Joseu Cutilieru, poznat i kao Lisabonski sporazum, vodio se zadatkom spriječiti rat u BiH tako što je postavio načela unutarnje etničke podjele BiH na bošnjački, srpski i hrvatski administrativno-politički dio. To je bio uvjet za priznanje neovisnosti BiH i sve tri strane su ga potpisale 18. ožujka 1992. godine – Alija Izetbegović za Muslimane, Radovan Karadžić za Srbe i Mate Boban za Hrvate.

Da nije bilo prevare Alije Izetbegovića nakon potpisivanja Lisabonskog sporazuma BiH je mogla s relativno malim i kratkim oružanim sukobima brzo okončati rat.

Međutim, 28. ožujka, Izetbegović, se u Sarajevu sastaje s tadašnjim američkim veleposlanikom u Jugoslaviji Zimmermanom koji mu je obećao priznanje neovisnosti BiH ako povuče svoj potpis što je on i učinio pojašnjenjem kako se protivi etničkoj podjeli BiH. Aliji Izetbegoviću se ukaza iznenadna prigoda sprovesti u djelo ciljeve koje je ranije postavio u svojem fašističkom pamfletu „Islamska deklaracija“ kojom bi BiH postala muslimanska država Bosna. U to vrijeme, nakon što je u listopadu 1991. hrvatsko selo Ravno u Istočnoj Hercegovini sravnjeno sa zemljom, u Bosanskoj Posavini bjesnio je rat koji će se povlačenjem Izetbegovićevo potpisa proširiti na cijelu BiH.

WASHINGTONSKI SPORAZUM potpisan 18. ožujka 1994. godine zaustavio je bošnjačko-hrvatski oružani sukob i hrvatsku Herceg-Bosnu anulirao spajanjem s teritorijem pod kontrolom bošnjačke politike i vojske, tvoreći tako jedan bošnjačko-hrvatski entitet Federacija BiH.

Prema zamisli tog sporazuma Rep. Srpska je trebala nestati, BiH na cijelom prostoru bila bi županijski uređena zemlja, dok bi Republika Hrvatska i hrvatsko-bošnjački entitet Federacija ušli u konfederalni donos što se na kraju pokazalo kao američki mamac za Hrvate u BiH kako bi pristali na gašenje svojeg entiteta.

Današnja novo uspostavljena federalna ministarstva prosvjete i kulture, te energetike su formirana suprotno sporazumu, budući da su ove nadležnosti, prema dokumentu, morale biti na županijskoj razini, ovako su pod isključivo pod bošnjačkom kontrolom. Jednako je s pitanjima radija i televizije jer je FBiH dobila isključivi nadzor nad spektrom frekvencija i sada Hrvatima ne dozvoljavaju TV kanal na hrvatskom jeziku. Uz to, sporazumom je dopušten ustroj vijeća hrvatskih županija koje bi “koordiniralo politiku i aktivnosti u pitanjima od zajedničkog interesa”, no unatoč dopuštenju u sporazumu, 2001. godine taj pokušaj visoki predstavnik Wolfgang Petritsch jednostranom odlukom je zaustavi kršeći tako još uvijek važeći sporazum. Pored toga što je Washingtonski sporazum ostao nedorečen on je u međuvremenu totalno devastiran na štetu Hrvata tako da se moraju poduzeti novi koraci ka anuliranju jednostrano nametnutih odluka i trajnom ispravljanju nepravde.

DAYTONSKI SPORAZUM – Svi mirovni planovi međunarodne zajednice za uređenje BiH predviđali su uspostavu teritorijalne autonomije federalnih jedinica koje bi bile pod kontrolom pojedinog naroda.

Na kraju rata, u listopadu 1995., Hrvati u BiH su politički i vojno (Herceg-Bosna) kontrolirali 25% (12.937 km2) teritorija. Potpisivanjem Daytonskog sporazuma i definitivnom nesimetričnom podjelom države na dva entiteta (većinski srpski i većinski bošnjački), Hrvati su ostali u neravnopravnom položaju, bez entiteta u kojem čine većinu, što i danas za posljedicu ima dodatno smanjivanje prava Hrvata u BiH. Zbog počinjene im nepravde Hrvati u BiH Daytonski sporazum opravdano nazivaju luđačko košuljom samo za njih skrojenu.

Nesimetrična administrativna podjela BiH. Tri konstitutivna naroda – Bošnjaci, Hrvati i Srbi i BiH podijeljeni su u dva entiteta, većinski bošnjačku Federaciju BiH (F BiH) podijeljenu u 10 županija-kantona i dominantno srpsku unitarnu Republiku Srpsku (RS). Srbi su svoj entitet dobili kao ratni trofej, Bošnjaci su teritoriji pod svojom kontrolom prevarom pridodali hrvatsku eutanaziranu Herceg-Bosnu, i jedino su Hrvati ostali bez svojeg entiteta. Hrvati su kao najmalobrojniji narod u BiH osobito ranjivi zbog činjenice da su u manjini u oba entiteta dok bi u svojem hrvatskom entitetu Herceg-Bosna činili većinu i time bi bili u ravnopravnom položaju s bošnjačkim i srpskim entitetom.

Ključni aspekt hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini jest nedostatak hrvatski političkih institucija hrvatskih i sustav koji omogućuje da Hrvate u vlasti predstavljaju osobe koje nemaju potporu hrvatskoga biračkog tijela, nego su – zahvaljujući većoj brojnosti druga dva naroda – preglasavanjem izabrane po volji političkih elita druga dva naroda . To je omogućeno raznim nametnutim pravnim i izbornim odredbama dijela međunarodne zajednice i bošnjačke politike. Stalna nastojanja uvođenja građanskog ustroja umjesto poštivanja konstitutivnosti naroda u vode daljnjoj neravnopravnosti malobrojnijih Hrvata podjednako na entitetskoj i državnoj razini

DRŽAVNA RAZINA – Visok predstavnici međunarodne zajednice u BiH intervenirali su i smjenjivali izravno izabrane hrvatske članove Predsjedništva države. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch u ožujku 2001. jednostranom odlukom smijenio je hrvatskog člana Predsjedništva Antu Jelavića zbog pokušaja uspostave hrvatske federalne jedince te je imenovao drugoga na njegovo mjesto. Ante Jelavić ubrzo je političkom optužnicom bio optužen za sve i svašta te je zbog montiranog sudskog procesa našao sklonište u Hrvatskoj gdje se i dan danas nalazi.

Visoki predstavnik Paddy Ashdown iz V. Britanije u ožujku 2005. jednostranom odlukom smijenio je Dragana Čovića s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva nakon iznošenja optužbi, ne čekajući pravomoćnu presudu. Čović je kasnije čak i pred Ashdown-bošnjačkim sudom morao biti oslobođen svih lažnih optužbi.

U oba slučaja radilo se o montiranim političkim procesima kako bi se Hrvate u BiH politički obezglavilo i zastrašilo.

PREDSJEDNIŠTVO BiH – Željko Komšić nezakonito je predstavljao Hrvate BiH u kolektivnom Predsjedništvu BiH u razdoblju 2006.-2014. godine.

Dva člana Predsjedništva BiH – bošnjački i hrvatski – biraju se na području entiteta FBiH, a jedan u RS-u. U FBiH svaki birač glasa ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana predsjedništva. No, birač sam odlučuje hoće li birati hrvatskog ili bošnjačkog člana predsjedništva. Kako je u FBiH brojčani omjer Bošnjaka i Hrvata 3:1, to ostavlja puno prostora za manipulacije. Na općim izborima 2006. i 2010. godine kandidat bošnjačko-bosanske partije SDP Željko Komšić preglasavanjem bošnjačkim glasovima nametnut je za hrvatskog člana Predsjedništva. Komšić nije pobijedio ni u jednoj većinski hrvatskoj općini u BiH. Glavnina Komšićevih glasova osvojena je u dominantno bošnjačkim područjima. U većinski bošnjačkom mjestu Kalesija, u kojem živi svega 35 Hrvata, Komšić je dobio 7.033 glasova.

Sintetički Hrvat Željko Komšić na zadnjem popisu stanovništva 2013. godine izjasnio se Bosancem iako u Ustavu BiH takva nacionalna i etnička kategorija ne postoji. Zbog toga su Hrvati u BiH Komšića prozvali Sejdo Bajramović zbog istovjetnog Miloševićevog instaliranja svojeg Albanca u kolektivno predsjedništvo tadašnje YU.

Hrvati u BiH opravdano Komšića smatraju nezakonitim i nelegitimnim predstavnikom te ga tada vidjeli i u budućnosti vide kao drugog bošnjačkog člana Predsjedništva, što je on svojom otvorenom antihrvatskom i bošnjačko-unitarističkom politikom i dokazao.

DIPLOMATSKO OSOBLJE – Kako se pri imenovanju veleposlanika i konzula BiH vodi računa o podjednakoj zastupljenosti triju nacionalnosti, a ne o predstavljanju nacionalnosti, brojni veleposlanici iz hrvatske kvote jesu etnički Hrvati ali Bošnjacima podobni poput Željka Komšića i bez izborne podrške Hrvata. Postoje i ekstremniji slučajevi kada su neki diplomati iz hrvatske kvote zapravo bili i Bošnjaci koji su se po isteku svog mandata u bošnjačkoj kvoti formalno izjasnili kao Hrvati kako bi dobili novi diplomatski razmještaj. Primjerice, nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao veleposlanik iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić se izjasnio kao Hrvat te je imenovan veleposlanikom BiH u Rimu, u hrvatskoj kvoti.

ENTITET FEDERACIJA BIH – MAJORIZACIJA HRVATA

WOLFGANG PETRITSCH I ROBERT BARRY – JEDNOSTRANO NAMETNUTI AMANDMANI – Dom naroda uspostavljen je Ustavom Federacije BiH usvojenim 30. ožujka 1994. To je ustvari rezultat nastao potpisivanjem Washingtonskog sporazuma. Izvornim Ustavom, Bošnjaci i Hrvati su bili definirani kao konstitutivni narodi. Dom naroda sastojao se od bošnjačkog i hrvatskog kluba, a svaki je imao 17 izaslanika. Izaslanike su birali zastupnici u županijskim skupštinama iz odnosnog naroda; bošnjački zastupnici birali su bošnjačke, a hrvatski, hrvatske izaslanike.

Međutim, nakon odluke Ustavnog suda Federacije BiH o konstitutivnosti naroda od 2000. godine, visoki predstavnik Wolfgang Petritsch nametnuo je amandmane XXVII – LIV 30. lipnja i 1. srpnja 2000. Ovim amandmanima, određeno je, između ostalog, da se Dom naroda sastoji od klubova tri konstitutivna naroda i kluba ostalih, a odluke je moguće donijeti s trećinom zastupnika od 17 u svakom klubu naroda.

HDZ BiH i hrvatske političke stranke okupljene u Hrvatski narodni sabor BiH ne potpisuju tzv. Sarajevski sporazum kojeg je nakon toga u ime Hrvata u BiH potpisao predstavnik protuhrvatske Alijanse za promjene Krešimir Zubak na temelju kojega je Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Wolfgang Petritsch nametnuo amandmane na Ustave entiteta ukidajući mehanizme federalizma i konsocijacijske demokracije u zakonodavnim i izvršnim tijelima vlasti, kojim je izvršio radikalan ustavno-pravni udar na štetu Hrvate kao konstitutivnog naroda i tako omogućio njihovu majorizaciju u F BiH i BiH.

Potom je Robert Barry, šef misije OESS-a u BiH koji je organizirao izbore, nametnuo tzv. Barryjeve amandmane kojima je određeno da izaslanike u Domu naroda, bez obzira na njihovu nacionalnost, mogu predlagati i birati svi zastupnici u županijskim skupštinama. Time je postojanje Doma naroda kao zaštitnog mehanizma konstitutivnih naroda obesmisleno, jer o sastavu Doma Hrvata na državnoj razini odlučuju i puno brojniji Bošnjaci i Srbi, a na entitetskoj razini Bošnjaci, koji tako kontroliraju tu instituciju.

Amandmani su stupili na snagu 11. listopada 2001. Prvi opći izbori nakon promjene Izbornog zakona održani su mjesec dana kasnije.

VLADA ALIJANSA – Šest mjeseci nakon što je Petritsch jednostrano nametnu po Hrvate majorizirajuće amandmane i mjesec dana nakon nametnutih majorizirajućih amandmana od strane američkog oessovca Roberta Barrya, u BiH su 11. studenog 2000. godine održani opći izbori. Petritsch i Barry bili su prethodnica već smišljenog plana marginalizacije Hrvata u vlasti BiH što potvrđuje i daljnji slijed događaja. Međunarodna zajednica, predvođena američkim veleposlanstvom u Sarajevu, inzistirala je na uklanjanju nacionalnih stranaka s političke pozornice i njihovo zamjenjivanje unitarno-građanskim strankama. Predvodnik ovog majorizirajućeg projekta bio je i poraženi republikanski kandidat na američkim predsjedničkim izborima John McCain, a njegovi suradnici na stvaranju unitarno-građanske vlasti bili su američki veleposlanik u BiH Thomas Miller i njegov kasniji zamjenik Clifford Bond, te prijatelj McCaina senator Fred Thompson. Američki plan temeljio se na građansko-unitarističkoj partiji SDP BiH na čelu sa Zlatkom Lagumdžijom. Zapravo, za Hrvate BiH nije bilo nikakve razlike hoće li na vlasti biti bošnjački unitaristi iz SDP BiH ili oni Alije Izetbegovića iz strane SDA jer te dvije stranke su preslika nacionalsocijalista Slobodana Miloševića i Šešeljevih fašista. Najveću štetu Hrvatima i povlasticu Bošnjacima prethodno su odradili američki političari i to se do danas nije primijenilo.

Demokratska alijansa za promjene je koalicija političkih stranaka koja je činila Vladu Federacije BiH. Uspostavljena je 23. siječnja 2001., više od dva mjeseca nakon izbora. Deset političkih stranaka Federacije BiH, članice Alijanse, usvojile su dokument o međusobnim stranačkim obvezama, Predvodnik koalicije bio je ekstremno građansko-unitaristički opredijeljeni SDP BiH, a ostale članice bile su Stranaka za Bosnu i Hercegovinu, Nova Hrvatska inicijativa i još sedam minornim političkih stranka liberalno-bošnjačke i građansko-unitarističke orijentacije. Nova hrvatska inicijativa predvođena Krešimirom Zubakom na izborima je dobila 1% glasova i jedna mandat služeći u građansko-unitarističkoj vlasti tek kao kozmetički ukras hrvatskog predznaka. NHI je prva hrvatska politička stranka u BiH koja je počinila veleizdaju. Na drugoj strani u vlast nije ušla stranka HDZ BiH s oko 90% dobivenih hrvatskih glasova i 25 mandata.

Nakon ovog državnog prevrata u režiji američke politike ubrzo će početi progoni hrvatskih političkih vođa koji su se suprotstavljali američkoj gruboj i jednostranoj samovolji na štetu Hrvata u BiH.

HRVATSKA SAMOUPRAVA I TENKOVI SFORA – Kao odgovor na to, na trećem zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora BiH održanog 3.ožujka 2001.godine u Mostaru donesena je odluka o uspostavi Međužupanijskog-međuopćinskog vijeća kao privremeni oblik Hrvatske samouprave u BiH i Platformu o demokratskoj i samoodrživoj BiH navodeći kao dva izvora svoje legitimnosti rezultate referenduma, održanog 11. studenog 2000. i neustavnu prirodu OESS-ovih izmjena Izbornih pravila i propisa. Nakon što tvorci državnog prevrata nisu povukli svoje nametnute odluke Ante Jelavić je objavio kao entitet Federacija BiH više ne postoji i da Hrvati ne priznaju novo nametnutu vlast. Bio je to početak obnove hrvatskog entiteta Herceg-Bosna.

U Federaciji BiH 2001. godine djelovale su 42 banke, a Hercegovačka banka je sama obavljala 36 % financijskih tijekova u BiH, više od trećine. Zbog ničim potkrijepljene sumnje da Hercegovačka banka kriminalnim transakcijama financira Hrvatsku samoupravu u BiH Bosni i Hercegovini, pripadnici SFOR-a, 6. travnja 2001. blokirali su zapadni dio grada Mostara kojemu se nalazilo sjedište Hercegovačke banke. Snage SFOR-a i bošnjačke federalne policije, kao u državama latinskoameričke vojne hunte, tenkom su ušle u prizemlje banke, spustile sajle kako bi iznijeli trezore, a kad to nije išlo pod trezore su stavili eksplozive i raznijeli ih. Nezamislivo je da se tako u demokratskom svijetu uništi jedna banka, da se imovina banke, nekih 15 milijuna KM, inventar, oprema i novac jednostavno odnese. Visoki dužnosnici SFOR-a nekoliko su puta izjavljivali da će pružiti dokaze o nedozvoljenim radnjama kako Hercegovačka banka financira HDZ BiH i Hrvatsku samoupravu, no to se nije dogodilo od dan dans. Državna agencija za bankarstvo BiH je napravila reviziju i kazala da u Hercegovačkoj banci nije bilo nikakvog bezakonja. Kako povici na banku nisu prestajali, angažirana je i jedna ugledna međunarodna revizorska kuća koja je, također nakon seriozne kontrole poslovanja, zaključila da u Hercegovačkoj banci nema nikakvih propusta. Tako je zbog sumnje Međunarodne zajednice, Hercegovačka banka otišla u stečaj. Banka koja je bila srce hrvatskog gospodarstva i napretka zbog kaubojskog nasilja međunarodne zajednice i bošnjačke politike u otišla je u stečaj, a 4.500 gospodarskih subjekata ostalo je bez svoga novca, 90.000 štediša bez svojih štednji. Znajući kako bez financijske samostalnosti nema mogućnosti za institucionalnu i teritorijalnu autonomiju međunarodna zajednica i bošnjačka Vlada Federacije BiH izvršili su udar i na javna poduzeća koja su, prema mnogima, bila značajan izvor prihoda Hrvatske samouprave.

VLADA PLATFORME 2010.-2014. Slično kao i na izborima iz 2000. nakon izbora 2010. SDP BiH predvođen Zlatkom Lagumdžijom odbacio je izbornu volju Hrvata BiH i neustavno formirao Vladu FBiH 2010.-2014., uzevši za koalicijske partnere minorne hrvatske stranke HSP BiH Đapić-Jurišić s tek dva osvojena mandata pretežito bošnjačkim glasovima, zatim NSRZ sada osuđenog kriminalnog klana braće Lijanović, umjesto glavnih hrvatskih političkih stranaka koje je predvodio HDZ BiH i koje su na izborima više od tri četvrtine hrvatskih glasova. Nakon NHI i Krešimira Zubaka na lisu hrvatskih veleizdajnika postavili su se i dodrinaški pravaši iz HSP BiH predvođeni Antom Đapićem i Zvonkom Jurišićem. Lijanovići su izdali kako bi izbjegli uhićenje zbog svojeg masovnog gospodarsko-bankarskog kriminala i kupovanja glasova. Premda je za potvrdu vlade potrebna najmanje trećina hrvatskih glasova 17-članog Doma Hrvata, SDP-ova koalicija je zadobila samo 5 glasova te je nastavila s formiranjem vlade. Nakon što je u ožujku 2011. središnje izborno povjerenstvo BiH proglasilo izbor Vlade te predsjednika i dopredsjednika FBiH nelegalnim te ih poništilo, Visoki predstavnik Valentin Inzko jednostavno je odluku SIP-a stavio izvan snage tvrdeći kako je 5 trećina od 17. Za novo otkrivenu matematičku metodu računanja Valentin Inzko još nije dobio Nobelovu nagradu ali zato redovito dobiva mjesečnu plaću od 25 tisuća eura, plus bošnjački bakšiš na crno.

Živko Budimir iz veleizdajničke dodrinaške stranke HSP Đapić-Jurišić postavljen je za Predsjednika Federacije BiH. Takav nelegalno legalizirani institucionalni terorizam nametnut je već ranije spomenutim državnim prevratom iz 2002. poznatim kao Petritschevi amandmani.

Hrvati su održali prosvjede, dok su hrvatski političari odbili priznati nelegitimnu i nezakonitu vladu FBiH.

Interesantno je kako su najveći veleizdajnici Hrvata u BiH danas, 2018. godine, u Hrvatskoj na TV Z1 redoviti i rado viđeni gosti emisije Bujica, a često im se pridruži i notorni unitarist Ivo Banac, Prkačin i brojni drugi dodrinaško-unitaristički veleizdajnici.

Republika Srpska – Nakon u ratu provedenog etničkog čišćenja Hrvati u RS čine iznimno mali dio stanovništva (oko 2,5%, otprilike kao i danas na teritoriju koja je tijekom rata bila pod bošnjačkom vlašću) te se, slično kao od strane Bošnjaka u FBiH, preglasavaju od strane većinskih Srba tijekom izbora zastupnika u hrvatski klub Vijeća naroda RS. Jedan potpredsjednik RS mora biti iz redova tamošnjeg hrvatskog naroda, a na to mjesto Srbi iz RS su protivno izbornoj volji Hrvata u RS izabrali Emila Vlajkija poznatog po velikosrpskom političkom i ideološkom određenju.

MOSTARSKI STATUT PADDY ASHDOWNA – Zato što je grad Mostar jedini veći grad u BiH s većinskim hrvatskim stanovništvom, kulturno, obrazovno i gospodarsko središte Hrvata, već spomenuta ekipa od dijela međunarodne zajednice i bošnjačkih političara odlučila je institucionalnim nasiljem oduzeti Hrvatima njihovo središte,

Visoki predstavnik Paddy Ashdown 2004. godine nametnuo je poseban Statut za Grad Mostar. U Gradskom vijeću od 35 članova ni Hrvati ni Bošnjaci ne mogu imati većinu, iako su Hrvati većinski narod u gradu. To dovodi do sporno skrojenih izbornih jedinica po gradskim četvrtima, tako da jedna većinski hrvatska izborna jedinica, koja može imati četiri puta više birača nego bošnjačka, jednako bira tri predstavnika kao i ova druga. Takav statut nije nametnut u Travniku ili Bugojnu gdje je prijeratni omjer stanovništva sličan kao u Mostaru, ali u bošnjačku korist, jer su ti gradovi danas pod bošnjačkom kontrolom dok su Hrvati protjerani.

Ustavni sud BiH zatražio je izmjenu nametnutog statuta ocjenjujući ih neustavnim, ali je ta odluka, kao 90-ak drugih odluka istog suda, zahvaljujući tvorcima nepravde i bošnjačkoj politici do danas ostala mrtvo slovo na papiru.

DVOSTRUKA MJERILA (BOŠNJAČKOG) TUŽITELJSTVA I SUDA BiH PO PITANJU RATNIH ZLOČINA

Podizanje optužnica od strane Tužiteljstva BiH i državnog Suda BiH (umjesto dvije neovisne i različite strane u sudskom procesu obje institucije rade u dosluhu. Čvrsto su u bošnjačkim rukama i u sudskim postupcima jednostrano djeluju kao jedan tim. Suđenja za ratne zločine u BiH odvijaju se po dva različita “aršina“, a broj optužnica pripadnicima tri vojske temelji se isključivo na nacionalnoj pripadnosti umjesto na broju počinjenih ratnih zločina. Masovne optužnice stižu na adrese pripadnicima HVO-a i Srpske vojske, dok se bošnjačkim ratnim zločincima ne sudi nego su integrirani u državnu i stranačku vlast, kao i u brojne javne ustanove. Za optuženike hrvatske i srpske nacionalnosti primjenjuje se puno stroži novodoneseni Kazneni zakon BiH dok se u rijetkim suđenjima bošnjačkim ratnim zločinima primjenjuje puno blaži Kazneni zakon bivše SFRJ. Na stranu činjenica što i tako osuđeni malobrojni bošnjački ratni zločinci zahvaljujući sprezi politike, suda i svojih medicinskih ustanova, vrijeme kazne provedu na „bolovanju“ izvan zatvorskih rešetaka.

Presudom suda iz Strasbourga u slučaju “Maktouf i Damjanović protiv BiH” iz 2013. jasno je naznačeno da se procesuiranje ratnih zločina mora provoditi po tada važećem zakonu, a to je onaj iz SFRJ. Po tom zakonu maksimalna kazna koja se može izreći je 20 godina zatvora, dok Kazneni zakon BiH iz 2003. za ratne zločine propisuje kazne od 10 do 45 godina zatvora. Hrvatski i srpski predstavnici u vlasti više puta su upozoravali bošnjačku vlast, Tužiteljstvo i Sud, ali bez uspjeha. Bošnjačka politika i dalje jednostranim osjećajem za pravo i pravdu i dalje demonstrira svoju moć i upravljanje „neovisnim“ Tužiteljstvom i Sudom BiH.

Bošnjačka politička, intelektualna, vjerska i vojna elita zahvaljujući svojoj svemoći i bošnjačkim medijima u hrvatsku i srpsku vojnu komponentu proglašavaju agresorskom, i tako se i odnose, dok je bošnjačka vojska poput partizana za vrijeme bivše YU nevina, dobra i jedina osloboditeljska.

TERORIZAM I ZLOČINI NAD POVRATNICIMA HRVATIMA U PODRUČJIMA POD BOŠNJAČKOM VLAŠĆU

Jedan od problema s kojim se Hrvati u BiH suočavaju su i sve učestaliji napadi o kojima su izvještavali svi nebošnjački mediji, dok su bošnjački mediji te napade relativizirali ili prešutjeli. Najugroženiji su Hrvati povratnicu na području središnje Bosne pod kontrolom bošnjačke vlasti, ali i dijelu Hercegovine. Puno prostora bi zauzelo nabrajanje svakog pojedinačnog terorizma od preko 50-ak oružanih napada i desetine ubojstava Hrvata.

Gotovo svi mediji prenijeli su izjavu “Pobili smo vas ‘93., pobit ćemo vas opet“, koju je izrekao Elvis Tukar, bošnjački vijećnik SDP-a BiH u Bugojnu vijećniku HDZ-a BiH Miroslavu Zeliću. Je li Tukar odgovarao za ovu prijetnju upućenu Hrvatima? Nije. Kada bošnjaci prijete i napadaju Hrvate to za bošnjačko Tužiteljstvo i sudstvo u BiH, kao i bošnjačku politiku nije krivično djelo nego bošnjačko pravo. Tijekom 1997. učestalo su vršene terorističke akcije. U prvih deset mjeseci izvršeno je 35 napada eksplozivnim napravama u kojima su mete uglavnom bili Hrvati.

P.S

Pored vlastitih komentara za analizu su korišteni na internetu dostupni brojni izvori s dokumentiranim činjenicama.

Filip Antunović/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.