Klaudija Karamatić: Ponekad se pitam, počivaju li, doista, u miru oni što su umrli, a istinu ne doznaše?

0

 

Ohrabrite se i budite odlučni!

Ne bojte se i nemojte prédati pred njima.

Ta sâm Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti.“

Ponovljeni zakon 31,6

Tek tijekom Domovinskog rata, shvatila sam riječi svoga svećenika s vjeronauka, koji je govorio kako je nama najvažniji Bog, a mi dolazimo tek poslije njega na red. Mi osnovnoškolci, govorili smo kako nama ništa ne može biti važnije od mame i tate, tek nakon njih je Bog.

U vrijeme silovanja muškaraca, žena, djece, u vrijeme izgona muškaraca, žena, djece, u vrijeme pucanja u majku i nerođeno čedo, u vrijeme odrubljivanja glava, rezanja udova, genitalija, kopanja očiju, u vrijeme nabijanja na kolac, u vrijeme kada majka i otac moraju gledati silovanje svoje kćeri, u kojem kći mora gledati silovanje majke, u vrijeme kada su zatrpali stotine ljudi, živih i mrtvih, u vrijeme kada poželite umrijeti, ipak sačuvate svoju vjeru i ne prestajete Mu vjerovati. Potpuno Mu se predajete. Treba to moći. A to mogu samo velik čovjek i samo velik narod.

Vjera, obitelj, domovina. Kako bismo bili pošteni ljudi, te tri riječi su dovoljne kako bi nas opisale jer u njima je utkano sve naše, sva povijest, sav odgoj, svi preci, sva kultura, sve promjene, sve rane, sve boli, sve želje, sva istina. A kako bismo bili hrabri ljudi, moramo to prigrliti i povjerovati. I bili smo, nedavno. Mi i On, zajedno u hrabrosti.

Što se dogodilo putem do danas, gdje je hrabrost? Je li nestala ili se samo pritajila, dok ponovno ne povjerujemo?

Mi znamo sve, mi sve razumijemo, što nam netko radi, zašto nam to radi, znamo kako se još nešto krije iza toga, sigurni smo kako nisu čista posla, mi znamo kako nešto nije u redu, mi znamo kako se nešto suprotstavlja i zdravom razumu, i moralu i samom Bogu, ali nema vriska. Ima nekih glasova u daljini i jedva su čujni, nedovoljni.

Ima hrabrih među nama, ali nadjenuše im neki svakakve osobine, najčešće lažne. Kleveću lakše nego rade bilo što drugo. Ma nije im bitna istina, nije bitno za što se hrabri zalažu, nije bitno što su pravu, nije bitno što imaju dokaze, ni što se ne boje. Bitno im je ocrniti dobroga koji za se ne išće ništa, koji se izlaže za viši cilj, samo zato kako bi prikrili svoj kukavičluk, kako bi hinili da ne prate politiku, jer, ne daj Bože, da oni moraju svoja mlitava leđa podmetnuti za dobrobit svoje vjere, obitelji i domovine. Olupine! U njima ne prestaje odronjavanje morala, vrednota, stavova. Kralježnica im se sasula davno. Ne zanima ih što tamo neke majke traže svoju mrtvu djecu, jer njihova su živa. I tako je u svemu, jer misle, njih se ne tiče.

Bože dragi, kad se samo sjetim, disali smo kao jedno biće, bili jedna duša, ništa što je trebalo učiniti za našu vjeru, obitelj i domovinu, nije bilo upitno. Tako je ogromno, tako je uzvišeno biti spreman umrijeti za svoje.

Takav je moj narod, njega sam dio i samo takvog priznajem. Ne poznaje siromahe hrabrošću. Sve drugo s prijezirom odbacujem.

Mi smo izranjavan narod, opstao na okrvavljenom tlu, obiteljskoj tuzi i roditeljskoj boli. Čim se rodimo, genetski uvjetovano, žalimo za članovima obitelji. Nekima znademo groba, nekima ne. Lakše je znati, mirniji ste jer znate, umrijet ćete mirnije jer znate. A što i kako kad ne znate? Što kad se ne zna ni groba ni sudbine zadnjeg dana? Razdiru se i duša i tijelo, neizdrživa je patnja, tek jedna nit srcu pomaže da živi, nada se istini, otkrivenju i saznanju. Kad ne bi bilo snage primljene od Boga, kakva bi to tek agonija bila…

Na desetu godišnjicu stravične pogibije kornatskih vatrogasaca, predsjednica je rekla, onako ljudski, toliko jednostavnu istinu:

„…Neki šute o svojoj boli, neki o njoj razgovaraju. Doista im dugujemo odgovore. Treba naći prave odgovore, kako bi obitelji zatvorile ovu stranicu svoga života. Teže je tugovati kada ne znate što se točno dogodilo i gdje je krenulo po zlu.“

Želim čuti ovakve riječi upućene i mojoj prabaki koja je umrla u uvjerenju kako joj je jedinac ipak, tamo negdje daleko, živ. Želim čuti ovakve riječi upućene i majci oca moje djece, koja nikad oca upoznala nije.

Želim čuti ovakve riječi upućene mojoj susjedi, starici, koja sina traži dvadeset i šestu godinu i možda će i ona umrijeti u uvjerenju kako je ipak, tamo negdje daleko, živ.

Želim čuti ovakve riječi upućene svim našim prabakama, bakama, roditeljima, djeci, suprugama, supruzima, sestrama, braći, svoj rodbini, prijateljima, svima nama koji tugujemo zbog naših mrtvih, nestalih, neprežaljenih.

Nitko ne može zatvoriti stranicu života ispisanu tugom, bolju, jadom, nemoći jer se mora saznati istina, ma kako bolna i nepodnošljivija od boli bila. Što im je bilo, gdje su? Jesu li patili?

Ponekad se pitam, počivaju li, doista, u miru oni što su umrli, a istinu ne doznaše?

I psima se groba znade.

 

Klaudija Karamatić/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara