Hrvatska danas

Preživjeli smo 2017., proslavili Advent, Božić i započeli Novu godinu. Netko bogato, a netko skromno, no ipak zadovoljno i s nadom uz Božju pomoć u bolje dane. Naslušali smo se poruka vladajuće političke elite o njihovim uspjesima na gospodarskom, financijskom i ostalim područjima i moramo im priznati da su nešto i napravili i da će rezultate možda ljudi osjetiti u idućim godinama. Svi obećavaju da će se zalagati za bolje uvjete za otvaranje novih radnih mjesta, zaustaviti odlazak mladih obitelji i stručnih radnika u inozemstvo i dalje nastojati pomagati u otplati kredita za kupnju stanova (što može koristiti samo onima koji imaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme), smanjivati deficit i zaduživanje te prije svega omogućavati povećanje nataliteta.

Svega toga smo se naslušali i do sada. Natalitet i iseljavanje ne može povećati ili smanjiti povećanje minimalca ili davanje pomoći kod otplate kredita za stambeno zbrinjavanje. Osnova civiliziranog života samca ili obitelji je stan i to uz najam na neodređeno vrijeme uz reguliranu visinu najma. Ne može se prepustiti stambeno zbrinjavanje pojedincu i prepustiti ga nekoj tržišnoj ekonomiji ili sivoj ekonomiji. Mi smo država izišla iz agresorskog rata sa srušenim stambenim objektima, prema nekim podacima s više od 300 000 srušenih stanova, pa je država dužna obnoviti stambeni fond i to ne samo kupovanjem stanova po tržišnim cijenama za navodne izbjeglice, povratnike koji svi nisu niti imali stanarsko pravo i koje je ukinuto ustavom, već i za ostale građane na minimalcu, nezaposlene, mlade stručnjake i još uvijek nezbrinute branitelje.

Država nema dugoročni plan, ja bar ne znam za njega, gradnje domova za stanovanje mladih, samohranih mama, u kojima bi mogle stanovati do neke životne dobi djeteta. Na taj način bi mnoge zadržale trudnoću i mogle bi nastaviti sa svojim školovanjem ili radom.

Politička nezaštićenost

Nitko od političara ne navodi da je između ostalog još jedan razlog za iseljavanje. Hrvati uz gospodarsku krizu osjećaju i političku nezaštićenost u vlastitoj zemlji. Kao da nikoga stvarno nije briga što se iseljavaju cijele mlade obitelji,ako bude potrebno lako će ih se zamijeniti uvozom radne snage. Od 2000.godine sistematski se urušava pobjednički ponos i nacionalna svijest kod većine naroda. Svaka domoljubna pojava se smatra negativnom, možda samo pred izbore ima neke tolerancije. Uz to nijedna stranka nije u stanju dobiti većinu ili bar približnu većinu glasova. Za dobiti vlast HDZ zanemaruje bit stranačke orijentacije i sklapa s bilo kim koalicijsku većinu. Sa strankama koje su dobile minimalni broj glasova na izborima i da su išle samostalno na izbore ne bi dobile niti jedan saborski mandat. Radi se o čistoj trgovini i uvjerena sam da je najjača stranka i ucjenjivana. To stvara nesigurnost u narodu pogotovo što se više ne može na ništa utjecati. Ljudi su umorni i od demonstracija koje ne donesu ništa. Slogan vladajućih glasi: „birani smo na demokratskim izborima i imamo većinu u HS-u pa možemo samostalno bez velikih javnih rasprava vladati“.

Pa su tako izmijenili 4. stavku članku 141. Ustava RH o udruživanju i razdruživanju koji je glasio: „ Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi“ u slučaju ako je Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika donio odluku o tome, a sada je postojeći uvjet izmijenjen i naveden je u članku 142. Ustava R te glasi:“ Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova birača koji su pristupili referendumu“. Dakle moglo je izaći 100 000 birača i dovoljno bi bilo da se je 51 000 birača odlučilo za referendumsko pitanje značajno za sve građane RH.

To isto pravilo ne vrijedi za referendume koje predlažu udruge građana, ili neke stranke. Zadnji primjer je održavani referendum Udruge u Ime obitelji o prijedlozima o izmjeni izbornog zakona. Po sadašnjem zakonu sabornik manjine koji je s možda 500 glasova ušao u HS odlučuje o sudbini cijele nacije. Tako će i ostati do kod im ti glasovi trebaju za sklapanje saborske većine.

Napominjem da i do danas nam nije poznat točan popis birača, koji se mijenja s upisom novih birača i preminulima ili stalno iseljenima. Državna uprava je na zavidnoj razini. Možda će biti bolje kada zaposle nove djelatnike. Možda netočni popisi birača služe samo manipulacijama.

Do Račanove vlade bila je na snazi ustavna odluka da svaka manjina koja je u svom mjestu zastupana s 50 % + 1 stanovnik ima pravo na dvojezičnost. Pa se je taj ustavni propis pod Račanom uz pomoć svih sabornika, osim jednog, izmijenila u 33,3 %. Još pamtimo koje je to imalo posljedice, pogotovo u Vukovaru. Došlo je i do smrtnog slučaja. A suživot se je pogoršao. Za koga školujemo te mlade ljude, hoće li možda kod zapošljavanja zbog lošijeg poznavanja hrvatskog jezika imati lošije uvjete pa će se smatrati diskriminiranima? Nakon toliko godina nakon mirne reintegracije nikome ne pada na pamet da se pozabavi tim pitanjem ne samo zbog smanjenja troškova već da u cijeloj Hrvatskoj vladaju isti uvjeti školovanja. Zbog čega se je pod Račanom mogao promijeniti postotak a pod HDZ-om ne?

Ispod žita

Ne može im se vjerovati . Uvijek se ima osjećaj da rade nešto ispod žita. Pitanje sukcesije je još uvijek neriješeno. Prije par godina je bila problem zgrada veleposlanstva Parizu. Jesu li ju prodali i po kojoj cijeni? Sada smo saznali iz srpskih vijesti da je u pitanju prodaja nekretnina u New Yorku, Berlinu i Japanu. Dobro bi bilo znati tko će procijeniti vrijednost nekretnina, koje do sada uglavnom koristi R Srbija i je li se plaća ostalim republikama bivše SFRJ najam za korištenje njihovog dijela. Nije poznato, bar iz tiska, što je sa zgradom u Bruxellesu u koju je kupila ministrica Pusić za potrebe RH. Nije nam poznato je li nakon izlaska Crne Gore iz Jugoslavije i razlaza sa Srbijom napravljen Aneks Ugovora o pitanju sukcesije kojim bi bio reguliran status Republike Crne Gore. Radi se o velikim iznosima koji bi se mogli koristiti za razvoj sela.

I na dva Otvorena pisma upućena na sve mjerodavne institucije da mi objasne Odluku Hrvatske vlade, Hrvatskog sabora. USRH i predsjednice Republike osnivanje i proglašenje ZAKONA O POTVRĐIVANJU UGOVORA O CENTRU ZA ISTRAŽIVANJE I INOVACIJE ZAPADNOG BALKANA – WISE sa sjedištem u Splitu, pogotovo zbog čega je potreban zakon, tko financira, je li to bio tada prvi korak prema mini EU zajednici na Balkanu, ima li Centar političku konotaciju jer radi se o međunarodnom ugovoru i zbog čega je predsjednica RH-e Odluku potpisala pozivom na pogrešan članak 89. Ustava RH-e a ne pozivom na članak 139. Ustava RH. Prošlo je više mjeseci a odgovor, bar formalnog, nisam dobila od nijedne institucije.

Nisu zakonski regulirali problem blokiranih, ovrha i izbacivanje iz jedine stambene mogućnosti.

Javnosti je nepoznato je li nešto RH poduzima ili zbog čega ne poduzima rješavanje granica s istočnim susjedima. Ako dođe do šengenske granice prostire li se ona samo na desnoj strani Dunava?

Na mnoga pitanja se ne odgovara zbog čega RH službeno ne traži plaćanje ratne štete od agresorskih susjednih republika. Odgovaraju da će u tom slučaju i BiH tražiti plaćanje ratne štete od nas, premda oni i nisu bili direktni agresori na RH a niti Hrvatska u BiH. Pa neka se i tu raščiste računi, a ne da se stalno prema potrebi političara izjavljuju te mogućnosti. Stalni sud u Haagu je u tužbi za genocid ustvrdio kako je Srbija agresor u cilju stvaranja homogene velike Srbije i pritom učinila niz genocidnih radnji.

Zbog čega se novinari bar ne opominju da se svojim izlaganjima za javnost moraju koristiti hrvatskim književnim jezikom, a ne mješavinom svega. UNESCO dokument 16/c iz 1970.: „Materinski jezik označuje put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svoju kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti“.

Ako nam ide tako dobro da smo u mogućnosti dati i 800 000.-€ za neki nemoralan film, koji ponovno služi vrijeđanju pripadnika HV, njihovih obitelji i svih domoljuba, zbog čega nam ne smanje PDV bar za 1 %?

Mogla bi tako nabrajati i dalje. Ali tko ima strpljenja bilo što čitati? Mnogi će reći da se radi o sitnicama ali to su sitnice koje nagrizaju nacionalnu svijest naroda i tako omalovažavaju njegovu snagu, znanje i sposobnost mnogih prije svega mladih ljudi.

Mira Ivanišević/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo