Znate li da je samo 5 % ljudi na Titanicu vjerovalo i znalo na vrijeme da će potonuti, ostali su u salonima plesali i ispijali šampanjac.

Činjenicu sa kobnim završetkom jedne priče ili pak tragičnog događaja možemo analogijom preslikati na današnje stanje u RH.Vrlo malo ili neznatno znamo o mnogima. Pa je tim i veća naša dječačka zaigranost da možemo utjecati na neke događaje. Reagiramo na prvu, ishitreno i nerezonski, pokušavajući sublimnirati cijeli tok situacije i dovesti razvoj cijele priče na staze i okvir kakvog mi priželjkujemo. Nas kao i mnoge od nas razotkrivaju detalji i crtice iz prošlosti. Ovim pogledom unatrag, vidimo kako je još jednom prošlost ogledalo i vodič naše osobnosti.

Sama odluka vlastodržaca u Hrvatskoj o “zamrzavanju” arhiva govori nam o činjenici da se na jedan zakonski(legalan) način prikrije sva djelatnost osoba iz javno političkog života. Dakle kreatore, direktno i indirektno odgovorne osobe za naš i razvoj cijelog društva se stavlja u zakonski okvir iz godine 2005. na rok od četirideset godina! Dakle vrhuška se zaštitila zakonom. Što je sa ostalima?

Otvaranje svih arhiva, naročito onih iz vremena komunizma, zalog je demokratizacije zemlje, koju su neki pokušali spriječiti “detuđmanizacijom”, što je samo sinonim za uništenje svega onog dobrog što je stvoreno u doba Tuđmana – prije svega nacionalne emancipacije. Demokratizacija istočnog bloka i pad “antifašizma” je počeo upravo jednim danas zaboravljenim ubojstvom koje je izvršila Poljska inačica UDBA-e: kad su dvojica pripadnika tamošnje komunističke tajne policije ubila svećenika Popieluszka, koji je s oltara propovijedao demokratizaciju, bio je to početak velikih demonstracija u Poljskoj, početak uspona sindikata “Solidarnost”, i početak kraja komunističkih diktatura u svijetu.

Oni(bivši autori i koautori totalitarnog sistema) se mogu promjeniti(vizuelno, materijalno), ali uvijek ostaje sjena kao ogledalo njihove osobnosti. Čemu onda hvalisanje, nekakva upregnutost u disharmoniju onoga što nisu niti će biti. Nekakvog čarobnog rebusa nema jer nama ostaje samo naša duša(naravno,za one koji ju posjeduju) i vremenski tjesnac između dviju točaka, točke rođenja i smrti. U tom vremenskom tjesncu smo izloženi stalnim promjenama(informacijama), koje naravno u svojoj grešnosti ne rasčlanujemo. Točnije, činimo to na način da samo površno uranjamo u bit naše stvarnosti. Koja i nije ništa drugo, doli pokušaj izbjegavanja onih informacija koje nas vode u slijepu ulicu života. Paralizirajući život vodi nas tako, hodom kroz slijepu ulicu. Ne može gore!

 

Ivan Botica/ Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.