Vlado Glavaš: “Gospodinu Letini nisu poznati detalji koliko su članovi HNO pomagali i radili za Hrvatske proljećare, među kojima je istaknuto mjesto imao dr. Franjo Tuđman….”

Mr. Sc. Šime Letina

Pod ovim naslovom (HT broj 688 na str. 38) objelodanili ste poduži razgovor sa gosp. Šimom Letinom, kojeg sam pozorno pročitao. Gospodina Letinu dobro poznajem kao čestita čovjeka i uzornog domoljuba, a i život i rad njegove HRS. Ovog puta nije mi namjera analizirati sadržaj i kvalitetu razgovora (svatko ima pravo na svoj stav i zaključke) ali me je iznenadila njegova slijedeća misao; … „Odbio sam ponudu da pristupim organizaciji generala Maksa Luburića (Hrvatski narodni otpor) jer nije organizacija u smislu političke stranke (bez političkog programa). Zanimljivo je da su neki od tih bili najbučniji u javnim napadima na predsjednika Franju Tuđmana“…

Začuđuje me zaključak jednog intelektualca i izgrađenog člana HRS koji govori o HNO kao stranci bez političkog programa, tim više jer kao čovjek takvog kalibra trebao bi znati da je HNO bio POKRET koji je imao svoj STATUT a nepisani politički program je bio svima jasan da se članovi i oranizacija nisu borili za politička nadmudrivanja i preuzimanja političkih dužnosti i vodstva Hrvata u Domovini već im je ključna dužnost bila pomoći Hrvatskoj svim mogućim sredstvima da se oslobodi velikosrpskog jarma, raditi na buđenju hrvatske nacionalne svijesti Hrvata u Domovini i iseljeništvu, na organiziranju hrvatskih zajednica i razotkrivanju velikosrpskih i udbaških laži i spletki među Hrvatima i stranom svijetu. Članovima HNO Hrvatska je uvijek bila iznad osobnih, organizacijskih i stranačkih interesa i zato su svesrdno radili i pomagali svim mogućim sredstvima (vani i u Domovini) da se konačno ostvari hrvatski san –SLOBODA HRVATSKOG NARODA. Hrvatske zajednice u kojima su djelovali OTPORAŠI bile su bolje organizirane i djelotvornije, a brojni članovi radi svoje neograničene ljubavi i žrtve platili su svojim životima, zatvorima, ucjenama, progonima i izmišljenim optužbama. Nemam ništa protiv hrvatskih političkih stranakaa koje su bile otvorene i dobronamjerne za suradnju, dapače, ali činjenica govori da je uskostranačko gledanje i začahurost više nanosilo štete nego koristi, a što su UDB-a i strane obavještajne službe itekako znale koristiti kako bi unijele što veće podjeljenosti i međusobne svađe. Svoje ljude i plaćene provokatore ubacivali su u sve vrijedne stranke, organizacije, klubove, kulturna i športska društva kako bi narušili hrvatsko zajedništvo i plemenite akcije i u tome nije bio pošteđen ni HNO koji je uz tu bandu i neupućene Hrvate plaćao veliku cijenu, a s njima i Hrvatska. Upravo je zločesto prozivati samo HNO i pojedine njihove članove koji su bili protiv dr. Franje Tuđmana, a s čim želi prikriti javne i potihe istupe članova HRS. Nakon ovakvih zaključaka očito gospodinu Letini nisu poznati detalji koliko su članovi HNO pomagali i radili za Hrvatske proljećare, među kojima je istaknuto mjesto imao dr. Franjo Tuđman, kojega nisu napuštali i u najtežim njegovim životnim i političkim danima. Navest ću samo neke primjere iz 80. i 90.  

Prijelomni trenutak dogodio se 1987. s dolaskom dr. Franje Tuđmana u Kanadu i Ameriku. O njegovom dolasku i nastupima je poznato što se javno odigravalo i neki događaji preuveličavani, a ovdje mogu sigurno reći da u pozadini nije bilo otporaša na terenu i na čelu s Marinom Soptom u Kanadi i Vladom Glavašem u Americi uspjeh bi sigurno izostao. Osobno sam s dr. Tuđmanom proveo sate i sate u ozbiljnim razgovorima, raspravama, analizama pa i dogovorima, na uvid sam mu dao brojne četničke i velikosrpske dokumente i planove koje su planirali izvesti u Hrvatskoj, a kasnije se to pokazalo istinitim. U studenom 1987. časopis „Otpor“ je na naslovnici donio sliku dr. Tuđmana, a na drugoj stranici u uvodniku kojeg sam osobno napisao, dr. Tuđmana naveo kao budućeg i jedino mogućeg predsjednika Hrvatske. U istom broju donijeli smo i cjelovito njegovo izlaganje na York sveučilištu u Torontu. Upravo zbog tog broja Otpora doživio sam i ja a i drugi otporaši, koji su prodavali novine diljem svijeta , takve napade od Hrvata da se tim riječima ni UDB-a ne bi posramila, a sve pod izgovorom da je Tuđman bio partizanski zločinac. Za nas otporaše bila je to krvava borba ali hvala Bogu završila je plodonosno jer je započela politička pomirba kako ju je zagovarao Luburić. Ta pomirba bila je vidljivija s drugim dolaskom dr.Tuđmana u Ameriku i Kanadu 1989., a posebno u siječnju 1990. na Saboru HDZ-a za Sjevernu Ameriku. Tada sam u ime HNO puni sat vremena osobno razgovarao, pregovarao i dogovarao s dr. Tuđmanom što nam je zajednički činiti. Na njegov prijedlog da u Domovinu dođemo Marin Sopta i ja – ja sam kategorički odbio s pojašnjenjem da bi naša pojava u Zagrebu samo štetila njemu i HDZ-u jer smo u Beogradu na crnoj listi kao zločinci, teroristi i ustaše. Nakon kraćeg razmišljanja prihvatio je moje pojašnjenje i zato me poljubio. Iza toga je slijedilo Tuđmanovo pitanje, a koga vi predlažete? Ja sam u ime HNO rekao da je naš prijedlog Gojko Šušak i Ante Beljo. Zastao je i pitao za razlog, a ja sam odgovorio da je Gojko naš član koji se nije isticao u javnosti kao otporaš i da djeluje u maloj hrvatskoj zajednici gdje nema puno udbaša, ali je Gojko vrijedan i odgovoran. Za Belju sam rekao da se on pretežno bavi kulturnim društvenim radom i da nije od UDB-e tretiran kao terorist i ustaša i da svojim dolaskom u Zagreb mogu jedan i drugi puno pomoći. Složio se s tim mojim prijedlogom uz dogovor da će on osobno preuzeti razgovor s njima dvojicom. Rezultat je poznat.

U travnju 1990. u Torontu je HNO održao svoj Sabor i odlučio da svoj daljnji rad zamrzava te da se u potpunosti stavlja na raspolaganju Domovini, dr. Tuđmanu i HDZ-u i te svoje zaključke osobno poslali dr. Tuđmanu. Zanima me je li ijedna druga emigrantska hrvatska politička stranka i organizacija učinila sličan potez, posebnu u onom neizvjesnom vremenu – početkom 1990.?

Za ovaj put toliko i žao mi je da sam radi istine morao na ovaj način reagirati.

Vlado Glavaš /Hrvatsko nebo