Kronologija događanja

Podsjetimo zaboravljive: Briselskom Deklaracijom o Jugoslaviji od 17. 12. 1991., temeljem preporuka međunarodne Arbitražne komisije kojom je predsjedavao Robert Badinter, konstatirana je disolucija SFRJ i tadašnje republike su pozvane da se do 23. 12. 1991. izjasne o neovisnosti, kako bi od 15. siječnja 1992. godine mogle biti priznate.

Tri dana prije isteka tog roka, 20. prosinca 1991., koalicija stranaka SDA i HDZ BiH je podnijela traženi zahtjev, a već sutra, 21. prosinca, je Skupština srpskog naroda donijela odluku o osnutku Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja je proglašena 9. siječnja 1992. godine. Skupština SR BiH je 25. siječnja 1992. donijela odluku o raspisivanju Referenduma o neovisnosti koju su podržali SDA i HDZ BiH.

Petnaest dana kasnije, 9. veljače 1992. u Livnu, predstavnici Hrvata u BiH su usuglasili pitanje koje bi  bilo prihvatljivo Hrvatima kako bi podržali neovisnost BiH na referendumu  najavljenom za 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine.

„Livanjsko pitanje je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)? Siguran sam da bi na ovako formulirano pitanje Hrvati u BiH, i nakon svega što se dogodilo, odgovorili s nepodijeljenim DA. ALI, referendumsko pitanje je, usprkos zaključcima iz Livna, glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive? Iz „Livanjskog pitanja“ je preko noći izbačena „konstitutivnost i suverenost naroda“ u njihovim „nacionalnim područjima (kantonima)“, a uvedena je kategorija „građana“.

U obrazloženju „Livanjskog pitanja“ se kaže: „Ovako formulirano referendumsko pitanje, za razliku od onog koje je usvojeno na sjednici Skupštine SR BiH 25. siječnja 1992., nedvojbeno određuje buduću nezavisnu BiH kao složenu državnu zajednicu koja se pravno temelji na nacionalnom suverenitetu konstitutivnih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog. Iz predloženog pitanja slijedi da buduća nezavisna BiH nije unitarna država već državna zajednica, koju će činiti nacionalni kantoni:  hrvatski, muslimanski i srpski, čija će se područja utvrditi nakon provedenog referenduma posebnim ustavnim aktom. Predloženo referendumsko pitanje, u skladu sa suverenitetom konstitutivnih naroda, pretpostavlja da će hrvatski, muslimanki i srpski narod izvorno i neposredno ostvarivati svoja suverena prava u nacionalnim kantonima, a na razini državne zajednice BiH u slučajevima, koji će biti izričito utvrđeni u posebnom ustavnom aktu o podjeli prava i dužnosti između nacionalnih kantona i državne zajednice BiH. U referendumskom pitanju nije potrebno posebno navoditi ravnopravnost građana i pripadnika drugih naroda, koji žive u BiH jer se ona zajamčuje i zaštićuje u ustavnom aktu, koji će se donijeti nakon referenduma, kao što se to čini u svim suvremenim demokratskim državama i državnim zajednicama. To proizlazi iz cilja referenduma, koji se odnosi na suverenitet i neovisnost BiH, njezine pravne temelje i ustrojstvo.

Hrvatski zahtjev prihvatila je međunarodna zajednica, te je sadržan u Cuttilerevom planu, odnosno njegovoj “Izjavi o načelima za novo ustrojstvo Bosne i Hercegovine“. Po tom sporazumu dogovorenom u Lisabonu, predviđeno je da će BiH biti “država sastavljena od tri sastavne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima”, da će “zadržati svoje sadašnje granice”, te da suverenitet počiva “u građanima muslimanskog, srpskog i hrvatskog naroda”.

Kako je na Cuttillerov plan reagiralo muslimansko, Bošnjačko vodstvo na čelu s Alijom Izetbegovićom?

Po povratku iz Lisabona, u Sarajevu je 25. veljače 1992. održana zatvorena, proširena sjednica Glavnog odbora SDA. Alija Izetbegović izvijestio je nazočne o rezultatima pregovora i upozorio ih na važnost predstojećeg referenduma. Ustvrdio je da će referendum propasti ukoliko ga ne prihvati hrvatska zajednica. Izetbegović je rekao kako su Hrvati nakon sporazuma u Lisabonu pristali na referendum i objasnio:

“Mislim da smo ovim sada gore, ovim uslovnim pristankom, mislim da smo hrvatski element dobili za referendum. Oni hoće sada da glasaju jer se nadaju daće u toj Bosni i Hercegovini dobiti nekakvu suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije itd. jer je to dio ove saglasnosti.”

Kako je na Cuttillerov plan reagirao tadašnji hrvatski državni vrh?

Bez obzira na odbijanje promjene referendumskog pitanja sa strane muslimanskog vrha, HDZ BiH je, kao i službeni Zagreb i dalje u potpunosti podržavao neovisnost BiH te pozivao Hrvate da izađu na referendum i glasuju za neovisnost. Sam predsjednik RH FranjoTuđman, podržavao je neovisnost BiH, što se moglo vidjeti iz njegovog govora povodom Dana državnosti RH, 30. svibnja 1993. godine, na kojemu je rekao kako su hrvatsko državno vodstvo, i on osobno, preporučili Hrvatima u BiH da se na referendumu izjasne za Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu. 

HZHB je osnovana u posebnim uvjetima, nakon što je 07.11.1991. kompetentno tijelo Međunarodne zajednice, Badinterova komisija utvrdila da se Jugoslavija raspala te da organi Federacije i Republika i Ustavni sud „ne ispunjavaju kriterije sudjelovanja i predstavljanja, inherentne za federalnu državu. (…) Pribjegavanje sili dovelo je do oružanog sukoba između različitih dijelova Federacije. Vlasti Federacije i Republika pokazale su nemoć da osiguraju poštovanje uzastopnih sporazuma o prekidu vatre”.

Srbi su, kao što je bilo i očekivano, bojkotirali referendum, tako da je na glasovanje izašlo 64 % biračkog tijela, od kojih se 99.7 % odlučilo za neovisnost. Na temelju ishoda referenduma EZ je 6. travnja 1992. priznala BiH kao neovisnu i suverenu državu. Iz priloženoga je zapravo vidljivo koliko je veliki doprinos bosanskohercegovačkih Hrvata za put BiH prema neovisnosti jer da su oni bojkotirali referendum kao što su to učinili Srbi, referendum bi propao, te ne bi došlo do međunarodnog priznanja R BiH.

„Ratno stanje, u kome se poziva na pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu, u BiH je proglašeno tek 20.06.1992.g. sasvim u skladu sa stavom Sarajeva „to nije naš rat“. U Sarajevu nije bilo ni jedne demonstracije solidarnosti s Vukovarom ili Dubrovnikom, a kasnije se čudilo kako je svijet indiferentan na događaje u BH“. (D. Dodig, dnevno.ba) Nikomu u tzv. Međunarodnoj zajednici i haaškom Tribunalu nije bilo „čudno“ da Alija Izetbegović nikada nije ni komentirao, kamo li osudio napade iz BiH na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Zna li netko, barem u hrvatskom pravosuđu, koji su visoki časnici Armije BiH, još kao oficiri JNA od ranog proljeća 1991. pa do kasnog proljeća 1992. godine (neki još i duže), zapovijedali topničkim, tenkovskim i pješačkim napadima na Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Škabrnju, Vinkovce, Osijek,Vukovar? Koji od njih se nisu htjeli predati HV-u braneći pod cijenu života tadašnje vojarne JNA u Varaždinu, Bjelovaru, Rijeci, Gospiću i Karlovcu? Što se u Hrvatskoj uopće zna o visokim oficirima JNA i pripadnicima KOS-a, kasnije „časnicima“, uglavnom generalima A BiH: Rasimu Deliću, Fikretu Muslimoviću, Atifu Dudakoviću, Ramizu Drekoviću, Seferu Haliloviću, Enveru Hadžihasanoviću, Selmi Cikotiću, Enveru Buzi, Asimu Fazliću, Jusufu Hadžajliću, Vehbiji Kariću, Kasimu Kulašinu, Džemalu Merđanu, i nizu drugih.

Da ne spominjem mudžahedine iz Sirije, Alžira, Egipta, Jemena.. kao što su: Abu Maali (poznat i pod drugim imenima), zapovjednik odreda El mudžahid, Bekkaye Abdelmalek iz Alžira, Abdul Aziz zvani Riđobrad, Enam Arnaut (kojemu je kasnije suđeno u Americi zbog terorizma), Abdulkarim Al-sabahi (alias Bensajah Belkacem) iz Jemena ili Alžira, Gamal Ghanem (general egipatske vojske), Sirijac Imad el Husin zvani Abu Hamza- prvi, Karray Kamel bin Ali zvani Abu Hmaza – drugi, Zuhair Handala, Lionel Dumont (Dimon), Mulud Bugelan, i još više od sedam stotina njih, ojačanih „domaćim“ mudžahedinima: Nezimom Halilovićom zvani Muderis, Ševalom Omerspahićom, generalom Sakibom Mahmuljinom i drugima. Ne spominjući zvjerstva koja su činili za vrijeme rata, pitam se samo koliko Hrvata zna da je na prostoru Federacije nakon rata počinjeno oko 150 terorističkih čina, a da ih je više od stotinu ostalo neriješenih.

Širi popis mudžahedina u ovom dokumentu….

http://ad.nezavisne.rs/tekst_mudzahedini/MUDZAHEDINI-SA-BIH-DRZAVLJANSTVOM-PORIJEKLO.pdf

 

 

Muslimanski predratni snovi i bošnjačka agresija na hrvatska područja BiH

Uostalom, ne sjećam se da je netko demantirao Muhameda Filipovića koji je izjavio da su 1993. godine bili pripremljeni Ustav islamske državice s jasno ucrtanim granicama te državice. To potvrđuju i kasnija međusobna optuživanja između Filipovića i Izetbegovića, Silajdžića i Izetbegovića, svjedočenja Fikreta Abdića itd. Nećete ni u medijima u Hrvatskoj nigdje naći što se govorilo primjerice na Bošnjačkom Saboru 1993. Između ostalih vatrenih govora, tada Sakib Ribić (Cazin) kaže:„Prema procjenama, mi sada koristimo svega 30 % materijalnih sredstava i 30% ljudstva. Nakon uspjeha naših dviju krajišničkih brigada u Srednjoj Bosni, idemo na Grude. Samo nam morate pomoći“, a nakon njega, borac A BiH Smail Klarić (SDA Mostar) kaže: „Moje je mišljenje pod jedan da imadnemo što veću državu, pod dva da iziđemo na more. Imali smo dva neprijatelja. (…) Nakon što smo dugo taktizirali s Hrvatima, zbog Hadžiosmanovića i drugih čelnika iz prohrvatske struje u SDA, (…) vrijeme je za oslobađanje Mostara i izlazak na more“. Drugi član SDA iz Stoca predlaže zaključke tog Sabora: „Kao prvo, neophodno je definirati prostor Muslimanskog naroda koji će zadovoljiti slijedeće kriterije: da je to kompaktan prostor koji se može braniti; da ima svoj izlaz na more i da obuhvati grad Sarajevo, kao historijski centar bosanskih Muslimana“. Njegov kolega Hasib Kapo je podsjetio skup: „da je cijeli svijet radio na tome da zaustavi afganistanski Džihad (…) i oni su imali svoga Galija, Owena i druge, ali su išli do kraja i slomili su Allahovom voljom vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Tamo je borba trajala punih 14 godina i na kraju mudžahidi pobijediše“. Ejup Ganić je tada komentirao plan MZ koji je predviđao unutarnje uređenje BiH kao Uniju triju Republika ovim riječima: „Kažu nam u inostranstvu, ako date tih 26 km obale Hrvatima kako vi mislite da vam pomognemo? Zašto vi dajete Neum toj nekakvoj Hrvatskoj uniji? Dobro se zna, prije desetak godina tamo su bile nekakve tri kuće, a da su Neum izgradili radnici Željezare, Pretisa, Unisa i drugih. Nije to Posavina koje ste se odrekli. Tamo nema nikakvih bogomolja. To je međunarodna granica preko koje vam jedino može dolaziti pomoć“.

Muslimani, kasnije Bošnjaci nikada nisu krili svoje ciljeve: najprije ostati u krnjoj Jugoslaviji. Ako to ne bude išlo, unitarizirati BiH i od nje stvoriti muslimansku nacionalnu državu i na trećem mjestu, ako se izjalove prva dva plana, potisnuti Hrvate na prostorima današnje Federacije BiH oduzimanjem njihovih područja u ratu, ili političkim, gospodarskim, demografskim i drugim mjerama, uz pomoć MZ, u miru. Što se evidentno danas u Federaciji i događa.

Zbog svega (ne)spomenutoga, ma kakva presuda bila hrvatskoj „Šestorki“ sutra, mlađi naraštaji Hrvata u BiH, Hrvatskoj i u svijetu, moraju znati da je HZ Herceg-Bosna osnovana posve legalno u okviru prava Hrvata na samoobranu kao i prava na njihovu viziju i ideju BiH, za koju su i glasovali na Referendumu. „To što su neki Hrvati (analogno Bošnjak ili Srbin) počinili zločin u okviru Herceg-Bosne ili RS ili BiH, ne može poništiti pravo Hrvata na vlastite nacionalne institucije i nacionalni identitet, što im jamči i međunarodno pravo i nisu se dužni odreći  svoga nacionalnog identiteta radi pravljenja države koja očito ne funkcionira ni danas“, kako lijepo zapisa Darko Dodig (dnevno.ba).

Hrvati nisu bili dužni čekati da Međunarodna zajednica uspostavlja zaštićene zone i da im se dogodi Srebrenica, čekajući da ih zaštiti Vlada u Sarajevu. Bez Hrvata bi se dogodila još veća tragedija prije svih Muslimana u Bihaću. Bez Hrvata bi uostalom, ako ćemo samo ekonomski gledati iz današnje perspektive, proračun ionako osiromašene Federacije BiH bio manji za bar 30 % sredstava. Bez Hrvata u BiH i u Hrvatskoj, bez Republike Hrvatske – BiH je osuđena na propast. To ne vide samo zaslijepljeni sljedbenici Erdogana i oni koju BiH nisu nikad ni zamišljali drugačije nego kao islamsku državu pred vratima Europe.

 

nastavit će se …..

 

Daran Bašić /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.