M. Međimorec:  Varijacija na Shakespeareovog „Hamleta“ nakon prvostupanjske presude hercegbosanskoj Šestorki Hrvata

Miroslav Međimorec  

Varijacija na Shakespeareovog „Hamleta“ nakon prvostupanjske presude hercegbosanskoj Šestorki Hrvata

Tek nekoliko sati nakon nepravomoćne presude general Slobodan Praljak javio mi se telefonom, sabran, miran, razložan, citirao mi je središnji Hamletov monolog:

Biti, il ne biti-to je pitanje.

Da li je časnije u duši trpjet

Metke i strelice silovite sudbine

Il’ pograbit oružje protiv mora jada

Oduprijet im se i pobjedit?-Umrijet-

      -Usnut

Ništa više; dokončamo li u tom snu

Bol srca i tisuće drugih udaraca

Koje tijelo baštini, tad je to svršetak

Što pobožno ga treba željet. -Umrijet-

-Usnut-

Usnut! I možda sanjat. Da, tu je smetnja;

Jer snovi što nas u snu smrti mogu snaći,

Kad stresemo sa sebe vrtlog taj zemaljski,

Oklijevat nas čine. Zbog tog obzira

Ta nesreća života tako dugo traje.

(William Shakespeare Hamlet, preveo Josip Torbarina, NZ Matice Hrvatske, Zagreb 1979.)

Potaknut tim telefonskim razgovorom, tom Praljkovom potrebom da se neposredno nakon izricanja presude, kad su još odzvanjale sučeve riječi u smućenoj mi glavi, prisjeti i posluži stihovima velikog dramatičara, pjesnika i filozofa Williama Shakespearea  kako bi najtočnije izrazio svoje osjećanje, odlučio sam se večeras poslužiti citatima i parafrazama dijelova tragedije Hamlet, i u njima potražiti sličnosti, aluzije ili tek slučajne podudarnosti koje na pjesnički način oslikavaju njegov i položaj njegovih sudrugova u sudbini koju im je namjenio Haški sud:  dugogodišnje okajavanje grijeha koje nisu počinili, nametanje krivnje koju nisu skrivili, poigravanje sa sudbinama i optuživanje pojedinaca i cijelih naroda, iskazivanje nadmoći svjetskih silnika, oblikovanje, sviranje na njima poput dijaloga Guildensterna i Hamleta  u kojem Hamlet pokazuje svoju odlučnost i ne dopušta gaženje svog ljudskog dostojanstva, ne dopušta iskrivljavanje niti stvaranje istine na laži:

Hamlet : Hoćete li svirati na ovoj fruli?

Guldenstern : Ne mogu, moj gospodaru.

Hamlet : Molim vas.

Guiledenstern: Vjerujte mi, ne mogu.

Hamlet : Ali, preklinjem vas.

Guildenstern: Ja uopće ne znam svirati, moj gospodaru.

Hamlet : To je lako kao lagati. Pokrijte ove rupica prstom i palcem, puhnite ustima i frula će progovoriti najrječitijom  glazbom. Gledajte; tu su rupe.

Guildenstern: Ali ja ih ne mogu prisiliti da skladno progovore; nedostaje mi vještina.

Hamlet : No, sada vidite kakvu bezvrijednu stvar od mene činite! Htjeli biste svirati na meni; htjeli biste se pretvarati da to znate; htjeli biste isčupati srce moje tajne; htjeli biste me ispitati od najniže note do vrha mog registra. O, ima mnogo glazbe, izvrsnog zvuka, u ovom malom organu, a ipak ga ne možete navesti da govori. Krvi mi božje, mislite da je na meni lakše svirati nego na fruli? Zovite me kakvim god instrumentom hoćete; premda me možete srditi, na meni nećete svirati.

General Slobodan Praljak nije bio iznenađen prvostupanjskim ishodom suđenja  mnogo puta je u razgovorima za vrijeme kratkotrajne uvjetne slobode nagovještao ishod 2:1, od samog početka suđenja je shvatio kolika je intelektualna i ljudska nesposobnost, profesionalni manjak i  višak predrasuda kojima su se vodila dva suca (Mađar Arpad Prandler i Švicarac Stephan Trechsel). Nespremni razumjeti i prihvatiti sve argumente obrane, zadojeni svojim komunističkim (Mađar) i svojim socijalističkim nasljeđem (Švicarac), ali i potpunom profesionalnom nesposobnošću na koju je čak i pismenim podnescima upozoravao glavni sudac Jean Claude Antonetti ( da do nekih njihovih zaključaka ne bi došao ni student prve godine prava) ponašali su se kao oni  pravnici/odvjetnici o kojima govori Hamlet u svom razgovoru s grobarima nad Ofelijinim grobom. Dvojica pravnika, Mađar i Švicarac, kao da su gledali samo svoj mali, materijalni interes i veliki politički interes svojih mentora, nezainteresiraniza široku sliku svijeta koji ne poznaju i dramatične događaje o kojima presuđuju:

Hamlet : (uzima lubanju iz groba)

Tu je još jedna. Zašto to ne bi bila lubanja nekog odvjetnika? Gdje su sada njegove smicalice, njegova cjepidlačenja, njegove parnice, njegove spletke i dovitljivosti? Zašto trpi da ga taj prosti lopov prljavom lopatom mlati po bundevi, i ne prijeti da će ga tužiti za povredu? Hm! Možda je on u svoje vrijeme bio veliki zastupnik dobara i možda je imao svoje obveznice, svoje mjenice, svoje dionice i kapare, svoja dupla osiguranja, svoje punomoći. Je li to puna moć njegovih punomoći? Je li to njegov finis  te mu je fina tikva puna fina praha?Hoće li mu osiguranja i dupla osiguranja osigurati i od njegovih dobara više od nekoliko pustih papira?Sve darovnice njegovih imanja jedva bi stale u tu rupu. (pokazuje na grob)

Gospoda Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić jedino su se mogli pouzdati u um i ogromno sudačko iskustvo francuskog suca Jean Claude Antonettija i  njegov trud kako bi razumio, kako bi duboko prodro u zamršena pitanja: od široke povijesne slike BiH do nasitnijih pojedinosti telefonije, opskrbe strujom i vodom, humanitarne pomoći, navodne blokade Mostara pa do rušenja Staroga mosta. On je  u dugim raspravama tražio od generala Praljka i ostalih optuženika objašnjenja, razloge, povijesno-tradiocionalne uzroke sukoba koji su doveli do optužnice koja ih je teretila.To se i vidjelio u njegovom izdvojenom mišljenju i intervjuu koji je dao neposredno nakon izricanja presude. Antonetti je i iz tako zamršenog klupka političko-vojno-povijesno-kulturološko-vjersko-nacionalnog pitanja koje sa sobom nosi BiH izvukao onu jedinu nit istine: Ne postoji ZZP (Zajednički zločinački pothvat) i međudržavni sukob dok su druga dva suca od početka do kraja suđenja ostajala na položaju krajnje neprijateljskog odnosa i nerazumijevanja optuženika i njihove odbrane. Neposredno nakon presude general Praljak je bio smućen nedostatkom svake logike, svakog razumnog objašnjenja, svake uzročnoposljedične argumentacije koja bi dokazala njegov ili crimen svakog od šestorice, ta to je jedino i zahtijevao u svojoj završnoj riječi – da ga Sud u krivnju uvjeri razumnim činjenicama i on će prihvatiti i krivnju i presudu. Za takvu presudu nisu trebale godine suđenja, mnoštvo svjedoka niti ogromne sume novca da bi se činilo kao da su suci prepisali tužbu, odbacili svaki argument obrane, optužili vodstvo jedne države- Hrvatske- za Zajednički zločinački pothvat protiv druge (BiH) i cijeli jedan konstitutivan narod (hrvatski), znane i neznane sa svojom legitimnom vojnom silom HVO za  agresiju, secesiju i razbijanje države koja jedno vrijeme nije ni postojala, u kojoj su se sukobljavale tri zamisli o njenom funkiconiranju, u kojoj su se sukobljavali interesi mnogih sila, poticalo zlo i nije se brinulo o ljudskim i ostalim pravima i zaštitama. Slavio se krvavi pir  u kojem su se mnogi dobri ljudi, među njima i šestorka Hrvata iz BiH, našli na položajima s kojih su činili sve kako bi se zlo smanjilo na najmanju moguću mjeru.

U Hamletu kao da se odražava i odnos hrvatske politike prema zahtjevima svjetskih moćnika i Haškog suda, njihova podložnost, savitljivost, oportunizam, snishodljivost i sluganstvo? Zar se sve to ne ocrtava u dijalogu Hamleta i Polonija u kojem Polonije spremno odgovara svakom pa i nanevjerojatnijem Hamletovom zahtjevu za  iskrivljavanjem istine kako bi zadovoljio njegovu, svakoga moćnika,volju i hir?

Hamlet : Vidite li onaj tamo oblak koji gotovo ima oblik deve?

Polonije : Mise mi, zaista sliči devi.

Hamlet : Meni se čini da sliči lasici.

Polonije : Ima leđa poput lasice.

Hamlet : Ili poput kita.

Polonije : Mnogo je nalik na kita.

Postoji i dijagnoza stanja u državi u kojoj se dogodio zločin, skrivanje i stvaranje nove istine  osnovane na laži. Dok Hamlet odlazi za Duhom svog oca koji će ga na najvišem bastionu Elsinora upoznati s istinom o njegovoj smrti dvojica Hamletovih pratitelja progovaraju o državi:

Marcel : Nešto je trulo u državi Danskoj.

Dobri Horacije ne gubi nadu, on zna da je posljednji presuditelj Svemogući, njegova posljednja riječ je – ISTINA.

Horacije : Nebesa će je voditi.

Hrvatskim pobjedama i slamanjem srpskog ratnog stroja 1995. „ Nebesa“ su vodila Hrvatsku i BiH prema završetku krvavog klanja.Tko je u takav rasplet vjerovao 92., 93. 94? Nakon Srebrenice i u očekivanju pada Bihaća Carl Bildt i Velika Britanija predlagale su da se Srbija proglasi pobjednicom u ratu i da se tako okonča taj trašni sukob.Sile nesklone Hrvatskoj, nesklone i kivne na navodne razbijače Jugoslavije, prvenstveno Hrvatsku, dok su podupirale stvarnog razbijača Srbiju, radile su potajno i podlo, rafinirano i cinično na prividu u kojem će agresor Srbija i Crna Gora- nju nikako ne treba apsolvirati od krivnje, crnogorski „junaci“ su 1991. kao i njihovi đedovi i prađedovi 1808. i 1918. popalili i popljačkali sve hrvatsko do zidina Dubrovnika) -postati pobjednici i biti nagrađeni teritorijalnim dobitcima dok će napadnute Hrvatska i BiH biti pobjeđene, kažnjene i prisiljene biti izjednačene sa svojim napadačima.

Hamlet : U podlu igru sumnjam. O da već je noć!

Dotad mir, moja dušo! Makar zakopana,

Podla će djela izaći na svjetlo dana.

Hamlet je tragedija o oklijevanju, ne činjenju, o kasnoj odluci. I mi smo oklijevali, nismo dovoljno činili. Što nam je sada činiti? Što nam valja činiti?  Sjećati se! Ne zaboraviti! Pronositi istinu, govoriti je, pisati. Kao što Hamlet pamti, kao što se on sjeća istine o umorstvu svoga oca:    

Duh    : Čuj Hamlete:

Razglasiše da me je zmija ujela

Dok u svom vrtu spavah; tako je sva

         Danska

Krivotvorenim prikazom o mojoj smrti

Grubo prevarena. Znaj, vrli mladiću;

Zmija što je tvog oca na smrt ujela

Sad nosi krunu njegovu.

…………………………………………

Zbogom, zbogom,zbogom! Sjećaj me se.

       (duh odlazi)

Hamlet : O, sve vi čete nebeske! O, zemljo! Što još?

Da dodam pakao?-O fuj!-Izdrži,

Srce

Ti moja snago, nemoj ostarjeti smjesta,

Već na noge me podigni.-Da te se

sjećam!

Da jadni duše, sve dok ima pamćenja

U ovoj glavi zbunjenoj.-Da te se sjećam!

………………………………………………………

To je tvoja lozinka:

Zbogom, zbogom! Sjećaj me se!

Što nam je dalje činiti nakon ove neizdržljive, grube prevare, podlog, gadnog juridičkog umorstva?

Okupljati se kao večeras? Kao na dan izricanja presude? Kao u dane prije tog  teškog i ponižavajućeg 29. svibnja 2013. ili poput skupine BiH studenata na Markovom trgu? Glasno su rekli što misle, glasno su rekli istinu. I spasili svoju dušu.

Jer istina će pobijediti!

Moliti se?

Raščlanjavati do u sitnice presudu i sve njene posljedice?

Okupiti se, poput mladih hrvatskih povjesničara i stručno pripomoći obrani?

Pisati pisma podrške osuđenicima? Sudu u Haagu? UN-u poput akademika Josipa Pečarića? Hrvatskoj vladi?

Sada je kasno od nje tražiti neka otvori arhive, upregne sve najbolje pravničke umove, okupi najbolje odvjetnike, odrješi kesu i u žalbenom postupku pomogne srušiti tu sramotnu presudu.Previše kasno.

Mnogo je pitanja? Na mnoga ja ne znam odgovore.

Jedno sigurno znam-Ne smijemo, ne možemo ŠUTJETI!

Moramo govoriti, suprotstavljati se laži i sudskom nasilju.

Svim svojim srcem rušiti tu lažnu konstrukciju o Zajedničkom zločinačkom pothvatu i agresiji na susjednu BiH, neslagati se sa stvaranjem privida,virtualnim modeliranjem prošlosti, Domovinskog rata i ratova na području bivše Jugoslavije, nedavne povijesti u kojoj će Hrvatska presudom Šestorki  BiH Hrvata postati jedina država otpužena za agresiju i „ZZP“, u kojoj će bit osuđeni svi pripadnici HVO-a i bosanskohercegovački Hrvati, Hrvatska i njeni čelnici, pokojni predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak, i mnogi znani i neznani. Ni Slobodan Milošević nije posthumno proglašen krivim za agresiju, ratne zločine i genocid u BiH kao što će biti proglašeni krivim Tuđman, Šušak i mnogi znani i neznani, među njima i mnogi od vas prisutnih pa i ja zbog mog skromnog udjela u obrani BiH Hrvata. Izokrenuta je istina, bezočnim manipuliranjem stvorena nova stvarnost, nova povijest, nova prošlost. Pred očima stotine tisuća svjedoka koji su živjeli tu stvarnost, tu povijest, tu prošlost. Koji nisu željeli rat ni smrt, ratne bogalje, siročad, silovane majke i djevojke. Koje nikakav konglomerat loših politika niti naconalistička politika nisu poveli u rat već nam je on bio nametnut, planiran, pa čak i urođen u samoj nakaznoj prirodi bivše jugoslavenske države, njenih političara, Partije, njene oružane sile. Svi mi smo bili njene žrtve, nama su oduzeli i ukrali tolike godine naših života, ponajviše žrtvama i junacima poput bosanskohercegovačke šestorke kojima su presudili 111 godina tamnice.

Tolike godine suza, boli, nesreće i zla. Tko će nam to vratiti, tko će osuditi prave pokretače rata, prave kradljivce naših života za to razbojstvo, za taj strašan zločin kad Haški sud nije ni podignuo optužnice i proglasio krivim prave pojedince i države, krive za otpočinjanje rata i tako ih oslobodio svake krivnje za agresiju, ratne zločine i genocid?

Tko?

Možemo li to mi, svaki ponaosob, svojim slabim moćima ili zajedno, promijeniti? Na ovakvim mjestima ili na onima gdje  narod odlučuje, na izborima ili koristeći se širokom lepezom demokratskih sredstava, od peticija, zahtjeva svojim zastupnicima u Saboru pa sve građanskog neposluha i demonstracija. Ako ne izaberemo ni jedan od tih načina ostaje nam onaj Hamletova prijatelja Horacija:  PO ISTINI ĆU PRIČATI !

Horacije : I dajte da neupućenom svijetu kažem

Kako se sve to zbilo. Tako ćete čuti

O neljudskim i bludnim, groznim činima,

Nepromišljenu sudu, slučajnom ubojstvu,

O smrti što je lukavost i sila skrivi,

I konačno o neumješnim spletkama

Što pale su na glave začetnika. Sve to

Po istini ću pričati.

Zagreb, Dvorana Vijenac, Kaptol, 21. Studenoga 2017.      Dr.sc. Miroslav Međimorec                                                                    

Hrvatsko nebo