NA MJESTU ZLOČINA
Šetam ulicom kroz ruševine,
Noge mi klecaju, grlo se silno suši,
Pa se uz uzdah pitam pun gorčine:
Zašto sve ovo zločinac razruši?
Sjedeći na mjestu srušene kuće
Gledajući pritom lubanje nečije
Osjetio sam bijes, bol i zgranuće
Kad sam zaključio da su dječje.
Nisam ih tada sve ni prebrojio,
Jer ih je billo poveće brdo,
U bijesu sam se zato silno znojio
I proklinjao naglas zločinsko krdo.
Nedugo potom otišao sam dalje,
Kad ono, ljudi dragi, opet ista slika
Jer su i ovdje četničke ralje
Proždrale mnoštvo nesretnika.
Na kraju sam sjeo na hrpu opeka,
Te sa suznim očima gledao u grad,
Uza me je tiho žuborila rijeka
I oplakivala nevinu, poklanu janjad.
Pavao Jelović/Hrvatsko nebo
