Reforma u političkom zagrljaju

Skupovi se u Hrvatskoj redaju jedni za drugim u tržišnom međusobnom natjecanju izdavačkih novinskih kuća, s programiranim naslovima podignutim na razinu opstanka i budućnosti Hrvatske, istovremeno uvjeravajući hrvatsku stručnu, znanstvenu, političku i ukupnu javnost kako je upravo na njihovim skupovima okupljena granska intelektualna elita.

Spašavanje Hrvatske pojašnjeno na spomenutim skupovima pa potom i na njihovim mrežnim informacijskim stranicama kao jedino moguće, svojim izričajem, opisom i atribucijama izdaleka se i s puno površnosti može zaista činiti kao susret ili sudar znanstvenih elita koje mogu razriješiti odnosni problem. Napominjem samo izdaleka, odnosno samo do pogleda na njihov popis najvećih, najuglednijih i uopće superiornih sudionika i moderatora skupa izabranih samo po njima znanim kriterijima. Nevjerojatno je zapravo kako se i na takvoj razini, koja bi po granskim parametrima trebala biti suprotnost političkoj selekciji, političko biranje velikih stručnjaka i moderatora još izravnije potvrđuje. Političkim izborom stručnjaka sukladno njihovim ideološkim zabludama i njihovom anacionalnim djelovanju u Hrvatskoj (u velikoj većini slučajeva i protiv Hrvatske, umjesto protiv političkog sustava koji prazni i slabi Hrvatsku), izravno se poručuje koliko ih Hrvatska zanima. Kao otprilike koliko to zanima i političare u svoj svojoj sebičnosti ili, kako bi to rekli ekolozi, prirodnoj održivosti.

Titani ‘belosvetske’ znanosti

Najveći takav mogući skup održan je nedavno o obrazovanju u Zagrebu, nakon kojeg će Hrvatska i njezin obrazovni sustav doživjeti neslućeni uzlet, čak do Skandinavije. Najveći broj sudionika sve su redom titani hrvatske i svjetske (rekli bi nam susjedi belosvjetske) znanstvene misli (moja isprika časnim izuzecima sa stvarnim intelektualnim pretpostavkama), koji se tek povremeno sjete kako žive i rade u primitivnoj i politički nazadnoj Hrvatskoj, ali im je zato stalno u mislima proračunski novac zvani kuna koji ih nikad na ništa ne podsjeća vezano za prošlost.

Svjetska prepoznatljivost ili još bolje međunarodna prepoznatljivost potvrđena impact faktorima radova (ne domaćim faktoringom), citiranošću, sudjelovanje na projektima, gostovanje na politički kompatibilnim učilištima i veleučilištima i sličnim prepoznatljivim svjetskim globalističkim i inim forama dovoljna je supstitucija domaćoj neprepoznatljivosti i otklonu od interesa hrvatskog društva i prostora. Takve su nas face poučile kakvi trebamo biti i kako ćemo ubuduće obrazovno morati usmjeravati našu mladost koja se nekim slučajem još uvijek želi zadržati u Hrvatskoj.

Sve će to Rada srediti

Sama pojava Rade Borić na znanstvenom skupu o obrazovanju, ni manje ni više nego Hrvatske, među znanstvenicima je već izazvala ushit, a među njezinim mislećim svjetonazorskim titanima poremećaj i sumnju u vlastite stavove. Bilo je to dovoljno da se na skupu osjeti blaga nervoza, politički tolerantni duh i sigurnost kako će konačno Rada urediti hrvatski obrazovni sustav, nakon svih dosadašnjih muka. Nakon svega moglo se odahnuti, a moglo se i prije priopćiti hrvatskoj javnosti i samim sudionicima skupa kako će Rada sve srediti. Možda ministrici prije takvog priopćenja ne bi niti pozlilo. Uglavnom ostali smo bogatiji nakon Borić-bankarskih savjeta koga bi to oni željeli obrazovati i privući k sebi i potpuno iznenađeni s upitom: „Je li znanje dovoljno?” i „Kako uspjeti?”

Nakon svega nije nam baš sasvim jasno je li bankarski uspjeh u Hrvatskoj pokoravanje, blokiranje, ovršavanje i frankiranje gotovo milijun ljudi prema kojima nikakvih emocija nemaju niti bankarski predavači sa skupa o obrazovanju niti zemlja koja im dozvoljava postupke. Postupke koje su inače sve zemlje koje drže do sebe i svoje populacije zaustavile, a Island je čak takve uspješne bankare, prema mjerilima bankarskih predavača na najvećem skupu i zatvorio.

Cjelokupna politička, društvena, obrazovna i znanstvena vika oko reforme hrvatskog školstva pretvara se u čistu političku svjetonazorsku utakmicu u kojoj akteri niti ne primjećuju manjak igrača na terenu. Jednostavno su s njega otišli jer isto tako jednostavno ne mogu više podnositi konstantno krive prosudbe osrednjeg ili čak lošeg suca ideološki usmjeravanog. Uvijek je tome tako; kad je na terenu glavni sudac svaki se talent pritom gubi, igrači gube volju za fer, korektnom i odgovornom igrom pa i sam trener postaje nemoćan. Upravo se to događa s obrazovnom reformom u Hrvatskoj.

Postavljati uopće pitanje o tome je li znanje dovoljno za stvarno obrazovanje na najvećem mogućem skupu o obrazovanju u Hrvatskoj, potvrđuje nam bez ikakve sumnje kako se uopće ne zna osnovna definicija obrazovanja postavljena prema znanstvenim pedagoškim kriterijima. Da pedagoškim, jer se upravo znanost pedagogija bavi zakonitostima odgoja i obrazovanja, usprkos silne multidisciplinarnosti i iskrivljene interdisciplinarnosti koja nikad nije upitna u niti jednoj znanosti. Nije niti u pedagogiji.

Tko uopće danas obrazovan može promišljati kako će nam samo znanje, kao u osnovi skup činjenica i generalizacija, osigurati potrebnu obrazovnu razinu za bilo koju vrstu djelatnosti? Samo ideologijsko siromaštvo, akademska osrednjost i bankarska, politička i ina sebičnost koja nikako ne može dokučiti (ili ne želi) kako se u okvirima obrazovnih zakonitosti treba razvijati i primjenjivati odgojni pristup, koji pak treba uključivati kako im god to teško bilo priznati i prihvatiti i hrvatske civilizacijske vrijednosti, hrvatski identitet i moralnu odgovornost prema hrvatskoj populaciji.

Dosadašnji je gotovo cjelokupni osnovnoškolski i srednjoškolski obrazovni hrvatski sustav, pa znatnim dijelom i akademski, počivao na dohvatu i razvijanju znanja (gotovo po autorskoj procjeni na preko 80-postotnoj razini), dok se razvijanju sposobnosti posvećivala tek usputna pozornost i ovisila je prvenstveno o razvijenim sposobnostima i osobnosti samih nastavnika. Inače podcijenjenih društveno, financijski, pozicijski i na svaki drugi način, iako se bave kako bi to ranije definirali „proizvodnim radom prvog reda veličine”. Programirana nastava propisana na isto tako gotovo apsolutnoj razini zaustavljala je svaku ozbiljniju osobnost nastavnika i učenika, dok je vrednovanje takvog obrazovanja i te kako potrebnog Hrvatskoj bilo na principima samoupravnog socijalizma u kojem su svi bili jednako plaćeni nezavisno od uloženog, prihvaćenog i potvrđenog polazničkog obrazovanja po izlasku iz škola.

Primarne sposobnosti koje nužno čine obrazovanost su razmišljanje, zaključivanje, uočavanje i definiranje zakonitosti, mogućnost projiciranja i modeliranja i spoznaja kao najveći oblik misaonih sposobnosti koja omogućuje izražavanje intelektualnih sposobnosti i razvijanje osobnosti. Osobnost kao najveći problem današnjeg društva, koju u pravilu politika povezuje s populizmom koji po njima narušava stabilnosti postavljenu upravo zbog godinama istih upravljača naših sudbina. Nema obrazovanosti bez spoznaje, ali isto tako nema obrazovanosti samo sa spoznajom bez dohvata činjenica i generalizacija. Možeš biti prepun znanja, ali nikad ne možeš biti obrazovan po osnovnoj definiciji ako nemaš razvijene sve ili bar većinu nabrojenih sposobnosti.

Bolonjski sustav na akademskoj obrazovnoj razini i programiranost na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj, tehničko zaostajanje u obrazovnom procesu, selekcija za drugog (državna matura), zaustavljanje osobnosti nastavnika, potiskivanje spoznaje i osobnosti kod polaznika, nivelacija vrednovanja kod nastavnika, ne postojanje konkurencije, prosječnost metoda i tehnika rada u obrazovnim ustanovama, izbjegavanje fundamentalnih spoznaja i prelazak na dominantno empirijski pristup te još mnogo toga izvan pedagoških zakonitosti i sfera s vremenom je dovelo obrazovni sustav na krivi put. Hrvatskom je obrazovanju potreban sklad znanja, sposobnosti, tehničkih i organizacijskih pretpostavki, osobnosti subjekata u njemu i logičan sadržajni i koncepcijski slijed znanstvenog i hrvatskom društvu, gospodarstvu i prostoru potrebnog pristupa.

Bolonjski je sustav i većina navedenih ograničavajućih faktora uveo školsku i studentsku i znanstvenu populaciju u osrednjost i negaciju osobnosti pa su nam političke, društvene i ine devijacije postale svakodnevnica protiv kojih nema bunta. Nestalog u osrednjosti. Time upravljanje našim mislima, željama, nadama i postupcima postaje jednostavnije, a zaštita uspostavljenih političkih, financijskih i uopće interesnih pozicija jednostavnija i sigurnija.

Silna politizacija obrazovne reforme u Hrvatskoj uglavnom se danas vrti oko svjetonazorskih i sadržajnih okvira, iako je svakoj obrazovanoj osobi jasno kako je Hrvatskoj potrebna cjelovita sadržajna, organizacijska, tehnička, metodologijska i projekcijska reforma sukladna potrebama hrvatskog društva i njegovog ukupnog razvoja. Isto je tako jasno kako bi ju trebali otvarati, definirati, postavljati, pojašnjavati, primjenjivati, planirati, voditi i po potrebi korigirati najbolji u Hrvatskoj. Nismo mi populacija s nekoliko desetaka ili čak stotina milijuna ljudi da ne bi znali koji su to među nama najbolji o obrazovnoj djelatnosti ili pak u pojedinom znanstvenom području, polju, grani ili samo disciplini. Sve dok su svjetonazorski kriteriji prisutni pri izboru povjerenstava za tu razvikanu reformu vrtjet ćemo se u osrednjosti iz koje nema iskoraka.

Nikakve dileme ne bi trebalo biti niti komu obrazovnu reformu treba usmjeriti. Treba ju usmjeriti potrebama hrvatskog gospodarstva i ukupnog razvitka, umjesto emigraciji prema razvijenim zemljama zapadne, sjeverozapadne i sjeverne Europe, prihvaćajući pritom europske direktive koje takvu emigraciju pojašnjavaju slobodom kretanja, ljudskim slobodama i pravima, slobodnim tržištem (naravno bez naknade za obrazovni sustav zemalja iseljavanja) i sličnim političkim frazama.

Osrednjost političkih kadrova koji su u ime političkog sustava, uspostavljenih pozicija i političke dominacije upravljali granskim ministarstvom nikad nije imalo potrebu postaviti projekcijski model obrazovnih potreba koji bi slijedio potrebe hrvatskog gospodarstva i razvoja djelatnosti. Nikad. Pa nije to razbijanje atoma, otkrivanje raka, putovanje na Mars ili iskorak prema novim dimenzijama i prostorima. Postavljanje modela obrazovnih potreba sukladno projekcijskom razvoju ukupnog hrvatskog gospodarstva i demografskom potencijalu apsolutno je hrvatska potreba koja bi morala biti i sadržaj ukupne obrazovne reforme u našoj zemlji. Koja se zove Hrvatska za podsjetnik titanima znanstvene misli s početka.

Samo podsjećamo kako nismo za sada niti spomenuli obrazovni demografski potencijal koji nestaje i temeljno pitanje za koga Vi uopće gospodo planirate obrazovnu reformu? Nisu niti oni, najveći stručnjaci u svemiru. Zato ćemo mi drugi put.

dr. sc. Stjepan Šterc/dnevno.hr/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo