IGRALE SE DELIJE Patrijarh Irinej – pod prečku!

Kad patrijarh Srpske pravoslavne crkve, govoreći, zapravo, kao Vuk Karadžić Srbi svi i svuda, tvrdi: „Narod koji stvara povijest na zločinima i krvi drugih naroda nema budućnost“, definira Srbe danas. I, u biti, zabija autogol.

To što govori srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin, zapravo i ne bi bilo važno, pod uvjetom da nije riječ o glasnogovorniku šefa države; Ono što misli Aleksandar veliki, to govori Aleksandar mali. A gdjekad, Vučić ne može odeljeti pa izravno podupre svoga ministra. Glasom koji ne trpi pogovora! Vulin, inače valjda jedini ministar obrane koji je oslobođen vojske, intezivno traži posao generalima koji su, veli, „komandovali u ratu na Kosovu i Metohiji 1998. i ’99. i tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji“. U tom prvom Vulinom povratničkom ešalonu su Veselin Šljivančanin, Nikola Šainović i Vladimir Lazarović. Budući profesori Vojne akademije.

Zbog vađenja iz naftalina vukovarskog krvnika Šljivančanina, skandalizirao se i dio srbijanske, tj. srpske javnosti. Na što Vučić ne ostavlja samoga na bojnome polju svoga ministra vojnog, pa kaže: „Čovjek je odslužio kaznu. Što još treba učiniti? Da ga vežemo?!“ Prijedlog je, dakako, dobar, ali, bojim se, kasno. Tako će, eto, pitomci učiti od heroja, pa onda ni za njihovu, niti općenito za budućnost njihove domovine, ne treba brinuti. Prošlost je, naime, srpska budućnost. I tu ne može biti iznenađenja. Jer, rehabilitacija ratnih zločinaca nije ništa drugo doli slavljenje zločinačke politike kao herojske.

I poslije Slobe – Sloba!

Nije ovo, dakle, samo još jedan Vulinov ispad, nego se, kako je primijetila predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Sonja Biserko,  radi o široj strategiji negiranja i poricanja svega što se dogodilo, o normalizaciji Miloševićeve politike i, na neki način, njena kontinuiteta. Što je, u biti, očekivano; Šef države je bivši Miloševićev ministar informiranja, a šef diplomacije (Ivica Dačić) voždov glasnogovornik i vječni poklonik. Ukratko, i poslije Slobe – Sloba!  Jedinu (malu) promjenu u odnosu na vrijeme kada Srbe niko nije smeo da bije, možemo vidjeti nakon što je ovih dana patrijarha Irinej zabasao u geopolitičke vode, tvrdnjom kako je Srbija gdje god žive Srbi. U Miloševićevo vrijeme se, naime, govorilo kako je Srbija gdje god je srpski grob. Što je, jasno, dalo štofa za brojne viceve. Koji su nam, doduše, poslije prisjeli. Irinej, zanimljivo, zasada nije inspirirao nijednoga vic mahera.

A kako je doista riječ o bjelodanom kontinuitetu politike koja je dovela do toga da Srbija izgubi četiri rata u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća, svjedoči nam i slučaj njemačke Nobelovke Herte Muller, koja je prošloga ponedjeljka u Jugoslavenskom narodnom pozorištu u Beogradu podsjetila koliko je srpski nacionalizam, uz potporu Srpske pravoslavne crkve, nanio zla na Kosovu i Bosni i Hercegovini. Usto, kazala je, kako je Srbija i sama sebi, čineći zlo, nanijela patnju s kojom sada treba živjeti. Mnogi su, nakon ovih riječi, napustili dvoranu. Predmnijevam kako je – i kao Njemica – ostala začuđena ovakvom reakcijom.

Koje Srbije – sin?!

No, do Srbije se (još) nije probio ni njezin sunarodnjak Karl Jaspers, koji je1946. u knjzi „Pitanje krivice“ pisao: „Odgovor koji sebi dajemo o svojim krivicama predstavljat će temelj naše savjesti o bivstvu i naše samosvijesti… Samo preko pitanja krivice može nastupiti onaj preokret koji nas dovodi do ponovnog rođenja samog izvora našeg bića.“

Znakovito, i Dobrca Ćosić u svome tekstu-testamentu „Naši porazi nisu konačni“ iz 2008. (zlo)rabi Jaspersa, tvrdeći kako srpski grijesi nisu kao oni njemački. Ali, obračunava se i s Drugom Srbijom. „U vrijeme srpske egzistencijalne krize i propadanja, čula su se i čuju se distanciranja: „Ja nisam Srbin Miloševićeve Srbije“. Tako su se i komunisti distancirali od Nedićeve Srbije i četničke Srbije. Mondijalisti i apatridi od rata sa Hrvatima i Muslimanima, govore o Drugoj Srbiji“, piše otac nacije, inzistirajući kako je on pisac „cele Srbije“. Nema, biva, nikakve – Druge!

Slijedom čega dolazimo do  Radovana Konstantinovića, čiji je evrgreen „Filozofija palanke“ upravo aktualizirao bivši srbijanski diplomat Radivoj Cvetićanin, knjigom „Konstantinović. Kronika“. Govoreći o smislu Druge Srbije, tumači kako je došla iz analogije s Das andere Deutschland, od, dakle, tog antihitlerovskog pokreta. Druga Srbija je išla protiv Miloševića, i ta jasna aluzija na Hitlera, tvrdi Cvetičanin, razjarivala je i Miloševića i njegove pristalice. „Smisao Drugoj Srbiji definirao je njezin vođa, Konstatinović: Druga Srbija je ona Srbija koja se ne miri sa zločinom, podsjeća ovaj bivši veleposlanik Srbije u Zagrebu.

Deja vu

Ta (Druga) Srbija, istina, danas pokazuje neke znakove života, ali na djelu je deja vu, u što će se vrlo brzo uvjeriti pitomci Vojne akademije Srbije. Pa kad patrijarh Srpske pravoslavne crkve, govoreći, zapravo, kao Vuk Karadžić Srbi svi i svuda, tvrdi: „Narod koji stvara povijest na zločinima i krvi drugih naroda nema budućnost“, definira Srbe danas. I, u biti, zabija autogol. Pod prečku.

Josip Vričko/Dnevnik.ba /http://www.dnevnik.ba /Hrvatsko nebo