SPC, Hrvatski sabor i Europska komisija na istom zadatku

Zagreb i Beograd potpisali su u kolovozu 1996. Sporazum o normalizaciji odnosa. Izvornici teksta sporazuma potpisani su na hrvatskom i srpskom jeziku. Beograd je zapravo potpisao kapitulaciju u ratu koji je nametnuo Hrvatskoj. Ugovorne strane, piše, poštuju jedna drugu kao neovisne, suverene i ravnopravne države u okviru svojih međunarodnih granica. „Polazeći od povijesne činjenice postojanja različitih državnih oblika organiziranja Hrvatske u prošlosti, Savezna Republika Jugoslavija konstatira postojanje kontinuiteta hrvatske državnosti“ (čl. 5).

U čl. 7 među ostalim stoji i ovo: „U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke“.

Sabor je u rujnu 1996. donio Odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju Sporazuma. Tuđman je, dakle, poslije vojne pobjede nad velikosrpskom agresijom postavio temelje normalizacije odnosa s Beogradom. Bilo je to prije 21 godinu.

Patrijarh Pavle – „civilizovana integracija u hrvatsko društvo“

Normalizaciji je tri godine kasnije pridonio i prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle – dotad jedan od najznačajnijih ratnih huškača. Došao je ponizan u posjet predsjedniku Tuđmanu 15. ožujka 1999. i kazao: „Dileme nema oko opredeljenja za poštovanje hrvatskog ustava i zakona, odnosa prema domovini, te jedne civilizovane integracije u hrvatsko društvo, kao i doprinosa da Hrvatska zauzme svoje mesto u evropskim i svetskim integracijama“. Tri mjeseca kasnije u lipnju 1999. SPC je, u Srbiji gdje joj je i mjesto, zatražila ostavku Slobodana Miloševića, nakon čega je ubrzo poslan u Haag, budući da „nije ostvario punu kvadraturu Velike Srbije“ (N. Piskač, „Nebeska Srbija u Hrvatskoj – mit, zbilja, oprost, zaborav, obnova“; Zaprešić, 2005., str. 233).

Normalizacija odnosa poslije smrti Tuđmana provođena je, međutim, na jugokomunistički način, pretvarajući hrvatsku pobjedu u poraz, Oluju u zločin, agresore u izbjeglice, agresiju u građanski rat i tako dalje. Normalizacija je shvaćena kao uključivanje poraženih snaga na hrvatskih proračun, njihovo uključivanje u hrvatsku vlast, te u zakonodavstvo prema načelu „pozitivne diskriminacije“, uz istodobno isključivanje Srba koji su u Domovinskom ratu ustali u obranu domovine. Posljedice? Danas nema sumnje da će mjerodavne službe i u idućem izvještaju za 2017. godinu konstatirati porast četništva, najpouzdanijega izraza velikosrpske politike u proteklih stotinjak godina.

Više je događaja koji idu u prilog poticanja, provedbi i internacionalizaciji velikosrpskih teza, mitova, prizivanja nove agresije i prijetnje miru. Podsjetimo se na tri aktualna: Izjavu partrijarha SPC Irineja, tiho uvođenje srpskoga jezika u Hrvatski sabor i „okrugli stol“ pod naslovom „Jugoslavenski ratovi: druga strana lica europske civilizacije“. Patrijarhova se izjava dogodila u Srbiji, uvođenje „zajedničkoga jezika“ u hrvatskom „visokom domu“, a iskrivljavanje najnovije hrvatske povijesti dogodilo se u Rimu. Fronta provedbe Memoranduma II raširila se po dubini i širini ciljanoga prostora. S time da je mirnodopsko krilo velikosrpstva uključeno u hrvatsku vlast, dok je militantno uključeno u srbijansku vlast, a ovdašnji dio zadovoljno promatra pražnjenje hrvatskih prostora i neometano podiže spomenike palim borcima protiv „ustaša“ u zadnjoj im agresiji.

Patrijarh Irinej – Idemo iznova, sve je Srbija

Patrijarh Irinej je svojom izjavom o tome da je Srbija tamo gdje žive Srbi pozicionirao sebe i SPC u temelj povijesno potvrđene velikosrpske imperijalističke politike. Polazišta i stajališta „duhovne JNA“ odlično objašnjava patrijarh Pavle u svojemu pismu lordu Caringtonu objavljenom na naslovnici lista Pravoslavlje dne. 1. studenoga 1991.

„Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj. Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštiti svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvislinških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“. Njegova Svetost je zaključila: „Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno“. Bilo je to, ponovimo, 1991.

Evo nas u 2017. Patrijarh Irinej prošle je godine izjavio laž, da Srbi u Hrvatskoj žive u strahu, pa je ove godine Pupovac inkluziviran u hrvatsku vlast, jer hrvatske lajbek politelite misle da su svi Srbi sublimirani u Pupovcu. Vidjevši da su Hrvati lobotomizirani, ove je godine Njegova Svetost učinila korak dalje. Na beogradskom je sajmu knjiga obišao štand Velike Srbije četničkoga vojvode i ratnoga zločinca Vojislava Šešelja.

Štand ga je nadahnuo, pa je potom izjavio “gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima”; razočaran je “tragičnim ponašanjem braće rimokatolika”, oni su “izazvali najveća stradanja Srba, a pritom nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku”, da bi svoju mržnju zasolio lažju da su “Hrvati jedini u Europi imali dječje logore” imputiravši nadbiskupu Stepincu da nije čuo plač „50.000 nevine dece“ koliko ih je prema matematici Njegove Svetosti prošlo kroz Jasenovac. Imao je i priviđenje: „Čini se da je srpsko stradanje nadmašilo stradanja armenskog i židovskog naroda“, rekao je Irinej vrijeđajući Armence i Židove. Ali i zdravu pamet normalnih Srba i Hrvata.

Što radi službena Hrvatska u kontekstu ovih monstruoznih velikosrpskih krivotvorina, koje su dovele do velikosrpske agresije? Ništa na planu uklanjanja SPC sa svojega međunarodno priznatoga teritorija, što je jedino normalno rješenje. Pritom još krati punopravno mjesto u društvu Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. A kako je krenulo s politikom uključivanja, mogla bi srbijanskoga patrijarha uključiti kao vanjskoga savjetnika vlade za pitanja beatifikacije kardinala Stepinca i međureligijski dijalog. Irinejeve su izjave u savršenom neskladu sa Sporazumom o normalizaciji odnosa iz 1996., kojega se hrvatska vanjska politika izgleda odrekla, barem onih dijelova koji Hrvatskoj idu na korist. Iz toga slijedi kako ni političke stranke ne žele normalne odnose s Beogradom. Već starojugoslavenske. U bilo kom obliku. Ako propadne Bruxelles, da se imaju kome vratiti u stav – „k nozi“.

Preko zajedničkoga jezika do Sabora Republike Hrvatske

Zastupnica srpske nacionalne manjine Dragana Jeckov usred Hrvatskoga sabora kontinuirano krši Ustav Republike Hrvatske i Poslovnik o radu Hrvatskoga sabora. Uvela je samoinicijativno srpski u rad plenarnih sjednica Hrvatskoga sabora. Gore od te činjenice jest da je srbizaciju Hrvatskoga sabora učinila bez glasa prosvjeda! Što to znači? To znači da je Hrvatski sabor, kako pozicija tako i oporba, prihvatio sarajevsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku i pišurije Snježane Kordić o tomu da ne postoji hrvatski jezik, a oni koji tako ne misle da su nacionalisti. Aktualnim politrječnikom rečeno – populisti.

Što to još znači? To znači da i Hrvatski sabor krši ustavni članak 12 kojim je određeno da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski jezik. Oprostite, raspada li se to hrvatska država? To, idemo dalje, znači da je kao ispravna politika prihvaćeno približavanje hrvatskoga pravopisa novosadskome, što je jedan od većih uspjeha Milanovićeva ministra Jovanovića, proveden po ravnatelju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kojega su „nacionalisti“ (S. Kordić), a zapravo vrhunski hrvatski stručnjaci, nazvali „nasiljem“ i „krpeži“, te su time i sami postali „populisti“.

To znači, nadalje, da je zastupnica Jeckov uz suučesništvo Hrvatskoga sabora i svih Klubova popljuvala ne samo Ustav i saborski Poslovnik, hrvatski jezik i njegove govornike, nacionalnu državu hrvatskoga naroda, Sporazum o normalizaciji iz 1996., već i normalizacijski govor Njegove Svetosti, patrijarha Pavla, iz ožujka 1999. izgovoren na Pantovčaku. I umjesto da se Sabor bavi provedbom čl. 7 Sporazuma o normalizaciji i traži od Vlade da poduzme korake o plaćanju ratne odštete, on se svrstao u njojaste vitezamenuše „zajedničkoga jezika“.

Onaj tko nema osjećaj za svoj jezik nema što tražiti u Saboru. To je minimum minimuma političke kulture. Čini se kako taj minimum u posttuđmanovskoj Hrvatskoj nije moguće dosegnuti bez radikalne izmjene izbornoga zakonodavstva, (koja bi jamčila saborske zastupnike dostojne Hrvatskoga sabora), a možda i bez povratka na polupredsjednički sustav. Postojeće zakonodavstvo generira političku nekulturu minimalista, uhljeba, kompromisera, podrepaša i prikrivenih jugoslavenčina. I jamči njihovu reprodukciju.

Talijani – ispričavamo se Hrvatskoj zbog srpske propagande

Bez prosvjeda Bruxellesu i drugim adresama ministrice vanjskih poslova, Marije Burić-Pejčinović, prošla je i rimska epizoda pisanja hrvatske povijesti poraženih snaga u Domovinskom ratu. Vjerujem kako to nije posljedica njezinoga poznavanja srpskoga jezika kojim je odlično govorila na jednoj srpskoj tv postaji dok je u Srbiji gradila europsku karijeru, već je posljedica nastavka vanjskopolitičkog djelovanja na tragu uključive politike svih sa svima u ime političke stabilnosti kontinuiteta posrtanja.

Malo znamo, ali je istina, da se Europom provode okrugli stolovi „Jugoslavenski ratovi: druga strana lica europske civilizacije“ još od rujna 2016. s planom završetka u veljači 2018. U Rimu je sijelo održano od 16. do 18. listopada. Među organizatorima je i stanovito sveučilište iz Kragujevca. Dernek sufinancira Europska komisija, priča je, dakle, smještena u „okvir europskih okvira“.

Večernji list je vijest o tomu objavio u slabo čitanoj rubrici Svijet. Hrvatski novinari i veleposlanik u Rimu o događaju nisu izvješteni niti su pozvani. Ali je veleposlanik Jasen Mesić ipak saznao kako se podzemno provodi velikosrpstvo. I uspješno je reagirao, pa je „seminar“ započeo isprikom zbog prosrpske propagande prof. A. Biaginija, predsjednika fondacije Roma Sapienza. Mesićeva reakcija za dom spremna tek je gašenje požara a ne sustavna politika. Iz programa rada razvidno je kako je Jelena Arsenijević Mitrić sa sveučilišta u Kragujevcu trebala govoriti o uništenju srpske kulturne baštine u Hrvatskoj, a Maja Anđelković o uništenju srpskih manastira na Kosovu. Sve bez predstavnika Hrvatske i Kosova.

Je li srbijanska propaganda s ugrađenom sotonizacijom Hrvatske u svijetu prinos Sporazumu o normalizaciji odnosa? I zavrjeđuje li reakciju više razine od veleposlanika? Zahtijeva li takvo kršenje Sporazuma i jasno očitovanje predstavnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj? Hoće li se itko od naših političkih elita ispričati, poput Biaginija, zbog toga što su javnim novcem godinama financirali srbijansku propagandu u Hrvatskoj, obnovu spomenika četničkim ustancima, krivopise umjesto pravopisa… Jesu li naši europarlamentarci između dvije obilne plaćice stigli prosvjedovati u Europskom parlamentu ili pri Europskoj komisiji? Ili se boje da budu proglašeni populistima?

Provociranje četvrtoga ustanka protiv srpske hegemonije u Hrvatskoj

Kao što vidimo nijedna se strana ne drži Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. Hrvatska na svoju štetu. Srbija pak na svoju korist, da ne plati štetu. Insistiranje na Sporazumu je hrvatski interes, ali već nekoliko uzaludnih mandata vladajuće ga politike uopće ne spominju. Prema procjenama ratna odšteta iznosi oko 43,5 milijarda eura. Probijali nam uši kokodačući o avisu, o predpristupnim fondovima, o stabilizaciji i pridruživanju, o europskim standardima, o europskim okvirima – a za to vrijeme umjesto normalizacije odnosa s državom agresorom, obnavljalo se velikosrpstvo do te mjere da će isprovocirati četvrti za dom spremni ustanak. Istodobno stagniralo je gospodarstvo, poljoprivreda, selo, Slavonija, Baranja i otočno stanovništvo, množio se vanjski dug, dogodio se demografski slom i veliki val iseljavanja, čak i srpski u Hrvatskome saboru.

Da, dogodit će se četvrti za dom spremni ustanak, prvi u ovom stoljeću. Riječ je u svjetskim relacijama o dosad neviđenom slučaju, da, naime, jedan narod u sto godina mora četiri puta ustati protiv istoga neprijatelja, a četvrti put zato što je dopustio u poraz pretvoriti pobjedu trećega, uz pomoć Božju napokon uspješnoga i čistoga kao suza ustanka. Tako ispada da su Hrvati sami sebi izuzetno žilav protivnik, pače neprijatelj. Ili je samo u pitanju nedonošenje potrebnih zakona (npr. o lustraciji) i donošenje nepotrebnih?

Kad su i zašto Hrvati bili i ostali za dom spremni

Svaki put kad velikosrpstvo pretjera, uči nas povijest 20. stoljeća, u Hrvatskoj se iz gnjeva i očaja, hrabrosti i odvažnosti, pojavi obrambeni i antifašistički pozdrav za dom spreman. Pozdrav onih koji su spremni suprotstaviti se velikosrpskim imperijalnim pretenzijama i njegovim totalitarnim politikama i režimima. Ne smeta samozvanim dobro plaćenim dušobrižnicima za dom spremni zbog Pavelića i ustaša, ili NDH. On smeta samo i jedino, isključivo i apsolutno zato što raskrinkava drugu stranu – razlog ustanka za dom spremnih. A to je velikosrpstvo u nasrtaju na Hrvatsku.

Velikosrbima (koji su na vlasti u Srbiji barem proteklih sto godina) ne odgovara normalizacija odnosa s Hrvatskom, jer oni Hrvatsku ne doživljavaju državom, već svojim zapadnim oblastima i krajinama. Normalizacija odnosa Beogradu nije im odgovarala od 1918., ni u doba monarhističke Jugoslavije, ni u doba Nezavisne Države Hrvatske, ni u doba Socijalističke republike Hrvatske, a niti u doba njezine slijednice Republike Hrvatske. I Radić im je bio „ustaša“, pa su ga ubili prije pojave za dom spremnog pokreta.

Kad su nam, dakle, srpski fašisti ubili Radića, Hrvati su antifašistički rekli sad je dosta, odsad smo za dom spremni, prvom prigodom uspostavit ćemo svoju državu. Kad su Hrvati 1941. uspostavili hrvatsku državu, a četnici ju u suradnji s talijanskim fašistima odmah napali provodeći genocid nad cijelim krajevima, opet se pojavio pozdrav za dom spremni kao odgovor na velikosrpski teror. I treći put se pozdrav pojavio 1991. opet u jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku. Za dom spremni u 20. stoljeću koristio se samo i jedino u okviru otpora širenju srbijanskog fašizma i imperijalizma na teritoriju Hrvatske. On je stoga antifašistički i obrambeni. I opet će se koristiti kad Hrvatima prekipi, a izgleda da vrije i među onima koji su morali iseliti i među onima koji su ostali.

I zato oni smutljivci i velikosrpske sluge (judeki i yudeki), koji danas plaše narod ovim oslobodilačkim pozdravom, pretvarajući ga u mit, umjesto da rade na implementaciji Sporazuma o normalizaciji odnosa sa Srbijom, zapravo slabe hrvatski državotvorni otpor prema velikosrpskim pretenzijama i jačaju srbijanske planove, koji se mogu iščitati iz aktualnih izljeva patrijarha Irineja, navođenja srpskoga jezika u Hrvatski sabor i srbijanske protuhrvatske promidžbe financirane od Europske komisije.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo