A . Černivec : Tijela dvojice vođa skupine Fenix, P. Vegara i A. Andrića, bačena u rov pokraj Vrlike, podno Dinare

Srbin P. S. koji ih je zatrpao u šatorskome krilu danas živi kod Kninu i spreman je na suradnju

Na nekadašnjemu vojnom poligonu koji je JNA koristila u Suhopolju, podno Dinare, a pokraj Vrlike, leže posmrtni ostatci Ambroza Andrića i Pave Vegara, vođa poznate Bugojanske skupine, hrvatske domoljubne paravojne skupine koja je na područje Jugoslavije ušla 20. lipnja 1972. godine s ciljem pokretanja pobune i rušenja Jugoslavije.

Govori nam to Miljenko Lelas, bivši načelnik Policijske postaje Knin, naš domaćin, vodeći nas po vrletima pored Vrlike, pokazujući mjesto za koje postoje dokazi da se ondje nalaze tijela Andrića i Vegara, vođa Bugojanske skupne. Najveći je dokaz, osim dugo skrivane tajne policijske dokumentacije, još uvijek živući svjedok, P. S.,Srbin s kninskoga područja koji ih je, s nekolicinom svojih drugova, tu „pokopao“ po nalogu tadašnje Udbe.

Lelas je više puta razgovarao s tim živućim svjedokom (posljednji put prošloga tjedna) jednim od četvorice onih koji su sudjelovali u zakopavanju tijela dvojice hrvatskih boraca 1972. godine, na vojnome poligonu Suhopolje ponad Vrlike, ali i prikrivanju ovoga strašnoga zločina.

Ovo je činjenica koja dosad nije bila poznata hrvatskoj javnosti. Mjesto pokopa posmrtnih ostataka Vegara i Andrića službeno je vođeno kao nepoznato. Hrvatski tjednik u prigodi je to doznati i prije obitelji pogubljenih Andrića i Vegara te obići mjesto njihova posljednjega počivališta. Zato je ova priče senzacionalna i ekskluzivna. Nakon čitavih 45 godina od dramatične akcije i njihova stradavanja otkrivamo istinu.

O Bugojanskoj skupini, akciji Feniks, 19-orici mladih, prvih hrvatskih revolucionara koji su pod svaku cijenu željeli osloboditi Hrvatsku od Jugoslavije – Adolfu i Ambrozu Andriću, Nikoli Antuncu, Petru Bakuli, Filipu Bešliću, Vidaku Buntiću, Viliju Eršegu, Iliji Glavašu, Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Vinku Knezu, Viktoru Kancijaniću, Iliji Lovriću, Stipi Ljubasu, Vladi Miletiću, Ludvigu Pavloviću, Ivanu Prpiću, Pavi Vegaru i Mirku Vlasnoviću – pisali smo u više navrata u Hrvatskomu tjedniku, a prije nekoliko godina, odnosno 2009., objavili smo i opširan feljton o Akciji Raduša, odnosno Bugojanskoj skupini, autora Bože Vukušića u kojemu je potanko, kao nitko prije, a nakon poduljega istraživanja, opisan njihov ulazak u Hrvatsku, akcije koje su poduzimane, bitke uznemirene tadašnje JNA i vodstva Jugoslavije s ubačenim hrvatskim borcima, sve do konačnoga tragičnoga ishode te jednomjesečne akcije u kojoj su hrvatski mladići, svi osim jednoga, izginuli priredivši pakao tadašnjemu jugoslavenskome režimu. S tadašnjega okupacijskoga jugoslavenskoga stajališta, oni su bili ubačeni teroristi, a s hrvatskoga, pak, bili su mladi hrvatski revolucionari i idealisti koji su pokazali svijetu i hrvatskome narodu da nikada ne ćemo posustati u borbi za samostalnu hrvatsku državu.

Ulazak Bugojanske skupine u Jugoslaviju i stradavanje 19 mladih Hrvata

Podsjetimo: nakon kratke pripreme, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, hrvatska organizacija u emigraciji, organiziralo je ljudstvo, oružje i novčanu potporu za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema nabavljena u Njemačkoj. Kraće završne pripreme održane su u kampu Garanasu u Austriji, uz austrijsko-jugoslavensku granicu, gdje su se skupila 23 borca, od kojih je 19 otišlo prema Jugoslaviji, a četvorica su ostala. Policija je uhitila Franu Peričića i Stipu Crnogorca, Marko Logarušić nije sudjelovao u akciji, a Marko Mudronja bio je logistička potpora i nije bio predviđen za akciju. Preostalih 19 ubacilo se dana 20. lipnja 1972. u Jugoslaviju preko Dravograda s ciljem da stignu na Tromeđu, odnosno na planinu Radušu. Sa zaustavljenim slovenskim kamionom, koji je prevozio mineralnu vodu, a nakon što su primorali vozača da ih vozi, stigli su do Bosne, do Donjega Vakufa. Nakon ulaska u Jugoslaviju, samo pet dana kasnije, 25. lipnja 1972. došlo je do prvoga sukoba Bugojanske skupine s milicijom, zatim s JNA, i s Teritorijalnom obranom. U prvome sukobu poginuo je Adolf Andrić, nakon čega su se podijelili u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Više od mjesec dana vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. Jugoslavenske snage činilo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku skupinu, što im je naposljetku, 24. srpnja 1972. i uspjelo uz pomoć doušnika i Udbe. Desetorica pripadnika Bugojanske skupine izgubila su živote na različitim mjestima tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena i pogubljena. Premda tadašnja jugoslavenska javnost nije imala informacije o tome što se događa, u zraku se osjećao miris izvanrednoga stanja. Razvikani sigurnosni jugoslavenski sustav raspao se, skupina hrvatskih boraca ušla je u zemlju a da svemoćna Udba pojma nije imala, a kada je trebalo ići u boj s njima po planini Raduči, jugoslavenski režim na noge je digao tisuću i pol puta brojnije snage od same skupine i u bitkama pretrpio brojne žrtve.

Adolf Andrić poginuo je na planini Raduši kod Uskoplja 26. lipnja 1972., a Vilim Eršek kod sela Rumboci 27. lipnja 1972. Istoga dana u borbi s jugoslavenskim vlastima poginuli su i Vinko Knez i Nikola Antunac kod Han Ploča, iznad prometnice Gračanica – Uskoplje. Ilija Lovrić poginuo je tijekom borbe u rodnome sela Varvaru 1. srpnja 1972., Viktora Kancijanića ubili su milicajci i udbaši na kraju mise 2. srpnja 1972. blizu crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu, Petar Bakula ranjen je u borbi kod Peruće 15. srpnja 1972. i smatra se da je smaknut. Ilija Glavaš poginuo je 24. srpnja na području sela Leskura na planini Svilaji, Stipe Ljubas i Filip Bešlić poginuli su u borbi s jugoslavenskim vlastima na području sela Leskura na planini 24. srpnja, dok je Vlado Miletić poginuo 13. srpnja 1972. kod sela Pribića u blizini Livna. Vejsil Keškić zarobljen je kod Prozora 29. lipnja 1972., Mirko Vlasnović uhićen je u rodnome Zemuniku Gornjem, dokle je uspio stići, Đuro Horvat zarobljen je 2. srpnja 1972. kod Jablaničkoga jezera. Vojni sud u Sarajevu zajedno ih je osudio na smrt 21. srpnja 1972., a smrtna je kazna izvršena strijeljanjem u Rakovici kod Sarajeva 17. ožujka 1973. godine. Ludvig Pavlović bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine te je s Vlasnovićem, Horvatom i Keškićem osuđen na smrt 21. prosinca 1972. Zbog toga što je bio maloljetan, smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogoga zatvora. Pri raspadu Jugoslavije, izišao je na slobodu i odmah se priključio hrvatskim oružanim snagama, ali je već 18. rujna 1991. poginuo u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja u kratkotrajnome puškaranju s kolonom JNA. Ivan Prlić zarobljen je tijekom borbe 26. ili 27. srpnja 1972., a sumnja se da je ubrzo i smaknut. Ista je sudbina zadesila i Vidaka Buntića kojega su uhvatili 25. srpnja 1972. godine između Zagvozda i Žeževice.

Vođe skupine Ambroz Andrić i Pavo Vegar poginuli su 21. srpnja 1972. u borbi s jugoslavenskim vlastima u zaseoku Tomići kod Omiša. Načelnik omiške milicije tada je bio Ivan Šegon, njegov vozač Tonko Madunić i sekretar Općine Luka Generalić, a sva trojica sudjelovala su u ubojstvu Ambroza Andrića i Pave Vegara. Marija Mikac, sestra braće Andrić, podnijela je 1996. protiv njih trojice kaznenu prijavu zbog sumnje da su ubili Ambroza Andrića i Pavu Vegara. Zahtjev je odbijen zbog zastare kaznenoga djela, ali je postupak protiv njih proveden i oni su dali izjave u kojima su opisali kako je došlo do sukoba između njih i vođa fenixovaca.

Kako su poginuli Vegar i Andrić

Šegon je tvrdio kako je tijekom dolaska pred kuću Ivana Tomića s desne strane zapazio dvije osobe kako sjede te ih pitao tko je tamo, a umjesto odgovora začuli su se, kaže, pucnjevi… Generalić je rekao kako se nakon pucnjave bacio na stražnje sjedalo i zapucao nekoliko puta iz automatske puške koju je imao te nije vidio je li Madunić izašao iz auta. Madunić je u svome iskazu kazao da je nakon pucnjave iskočio iz vozila, pokušao repetirati pištolj, ali nije uspio, da mu se jedan napadača približio i pucao prema njemu, a drugi ga je ciljao iz daljine. Kako je napadaču zakazao pištolj, kasnije se ispostavilo da je riječ o Vegaru, te su se hrvali, nakon čega je Generalić pucao i ubio njegova napadača, a njega ranio u ruku.

Prilikom sukoba u Trnbusima, o čemu smo pisali u feljtonu u Hrvatskom tjedniku, Andrić i Vegar nalazili su se ispred kuće Ivana Tomića, Vidak Buntić u kući i Mirko Vlasnović stotinjak metara dalje u šumi. Kad je pucnjava prestala te milicija i vojska počela opkoljavati cijelo područje, Buntić je krenuo natrag u pravcu Šestanovca, gdje je i uhićen, a Vlasnović naprijed u pravcu Dugopolja. Iz fotoelaborata, kao i izjava svjedoka, može se zaključiti da su Vegar i Andrić, koji su kod sebe imali samo pištolje, bili ranjeni u pucnjavi i ostali bez strjeljiva te su se pokušali skloniti – Andrić u suhu klačarnu u dvorištu između ceste i kuće Ivana Tomića, a Vegar preko puta kuće i ceste iza kamenog zidića. Štoviše, u fotoelaboratu jasno piše da se Andrić ‘nakon ranjavanja pritajio u jamu za kreč’. Sve ovo detaljnije je opisano u jednome od feljtona u kojemu se nalazi i dio razgovora između Bože Vukušića i Luke Bajla iz Metkovića, koji je 1972. služio vojni rok u Splitu i koji je bio u kamionu koji se zaustavio u Trbusima gdje su ubijeni Vegar i Andrić.

Bajlo je Vukušiću kazao da je njegova ‘jedinica dobila uzbunu i u kamionima krenula prema Blatu na Cetini’. Kamioni su se zaustavili u Trnbusima. Nakon otprilike pola sata dobili su nalog da se iskrcaju i u koloni su čekali svanuće. Oko 5.00 sati ujutro bili su raspoređeni uokrug i tada je Bajlo vidio dva mrtva tijela. Jedno je na leđima ležao pored klačarne u dvorištu kamene kuće, a drugo pored murve, sa suprotne strane ceste, poluoslonjeno na unutarnju stranu kamenoga zidića. Oko 7.00 sati ujutro došli su liječnici iz Vojne bolnice u Splitu, nakon čega su četvorica vojnika dobili naređenja da, po dvojica, prenesu mrtva tijela do improviziranih stolova gdje je s njih skinuta odjeća i nad njima izvršena provizorna obdukcija. Bajlo i jedan njegov kolega prenosili su mrtvo tijelo koje je ležalo pored klačarne – kasnije je saznao da se radilo o Ambrozu Andriću. Ambroz je ležao na kamenoj ploči pored klačarne. Kad ga je Bajlo uhvatio za ruke i pokušao podići, kosti su se jednostavno raspukle. Tada ga je uhvatio za košulju na ramenima i podigao – kamena ploča ispod njega bila je izrešetana olovnim nabojima. Shvatio je da je netko očigledno ispalio rafal u njegova prsa dok je ležao na toj kamenoj ploči.’ Što se na kraju dogodilo s tijelima Pave Vegara i Ambroza Andrića, nije bilo poznato. Obitelji su godinama bezuspješno pokušavale doći do posmrtnih ostataka svojih najmilijih. S druge strane zanimljivo je napomenuti kako su Ante Madunić i Ivan Šegon dobili nekoliko visokih odličja i druge nagrade za sudjelovanje u likvidaciji Pave Vegara i Ambroza Andrića.

Pronađena skica pozicije na kojoj su ostavljena i zatrpana tijela

Priče o sudbini Vegara i Andrića koja je u našemu feljtonu zaustavljena u Trnbusima, nastavljena je onako kako je znala samo Udba. Prolaze godine i desetljeća, a nitko ništa ne doznaje. Bivši načelnik Policijske postaje u Kninu Miljenko Lelas kaže kako ga ovaj zločin zaintrigirao još 2005. godine kada mu je, dok je bio načelnik PP Knin, stigao poziv iz Splita da pogleda ima li u kninskim policijskim arhivima što o akciji Raduša.

‘Naravno da sam našao fasciklu s dokumentacijom o akciji. Unutra je bila kroki skica s obilježenim mjestom, nekoliko brzojavki, depeše o dizanju stanovništva s područja Općine Knin. Unutra su bile i zapovijedi, nekoliko dokumenata o kretanja ljudi na kninskome području, i uglavnom odnosile su se na to što se poduzimalo po tom pitanu. Nakon samo par sati splitske su se kolege pojavile i preuzele dokumente. Par dana poslije kolege iz Splita raspitivale su se za čovjeka koji je radio skicu. Bio je to šef krim – policije 1972. S. B., ali u potpisu skice stajao je neki vojni bezbednjak’, govori Miljenko Lelas o početcima svoga rada na ovome slučaju.

Ističe kako su ubrzo došli i do čovjeka , osobe srpske nacionalnosti P.S. koja danas živi na kninskome području, a koja je zakopavala ova dva tijela. Lelas govori kako je njih nekoliko iz policije krenulo do njega ne bi li došli do potpunijih informacija. „Kad smo mu došli i rekli što nas zanima, čovjek je ostao, nije mu bilo svejedno, samo je ponavljao: ‘Ljudi moji, to ide sa mnom u grob. Ja ni s kime nisam o tome pričao.’

Lelas ističe kako su odmah od toga kninskoga Srbina, koji je u doba dramatičnih događaja bio vozač Službe državne bezbednosti, tražili da im pokaže poziciju na kojoj je zakopao tijela, ali da im je u tom prvom razgovoru tvrdio kako je samo jednom tamo bio, kada je ostavljao i zatrpavao dva tijela u šatorskome krilu, i nikada više nakon toga. Drugi dan ponovno su se uputili do njega i odveli ga do mjesta koje je skica pokazivala. Lelas nastavlja: „On se u početku nije mogao snaći, nije se mogao orijentirati, okretao se, gledao, tvrdio kako tada nije nekih stabala… zanimljivo je kako su te 2005. vršena i neka kopanja, samo nekoliko metara dalje, ali ništa nije pronađeno, nakon čega se odustalo od daljnjega rada na tom predmetu.“

No, načelnik Lelas priznaje da nije posustajao i da se toliko angažirao oko ovoga slučaja te nije htio odustati.

Više od 12 godina čeka se na nova iskapanja

‘Meni je to ovo jako bitno. Želim da se konačno dozna istina, da se zna gdje su tijela dvojice hrvatskih boraca. Više puta sam razgovarao sa svjedokom koji ih je i zakopao, nekoliko puta smo dolazili na mjesto gdje su zakopani… objašnjavao mi je čega se sjeća, pokazivao pozicije i došli smo do zaključka kako su prošla kopanja obavljena dalje od mjesta na kojima su tijela zapravo zakopana’, govori Lelas.

Lelas kaže da mu je P.S., dakle živući svjedok, ispričao da su njih četvorica dva tijela pokupili na granici Knina i Sinja’. Dovezeni su u Land Roveru, zamotani u šatorskom krilu, zaustavili su se i Civljanima, tamo su imali namjeru baciti ih u Golubinku na Kozjaku, padala je noć… nisu mogli s autom, razmišljali su što će i onda se odlučilo kako je najbolje zakopati ih na ovom poligonu u Suhopolju, govori Lelas o iskazu svjedoka. Ističe kako je policija razgovarala i s nekoliko ljudi u Civljanima dok su bili živi. Na naš upit je li svjedok znao čijih se tijela rješavaju, Lelas ističe kako mu je rečeno da su ‘oni tada samo odrađivali svoj posao’. Za njih su feniksovci bili teroristi i njegov posao je bio da se riješi tijela koja su mu predana.’ Nisu znali o identitetu ubijenih, no iz dokumentacije u policiji se doznalo o komu je riječ.

Na jednome od brežuljaka Suhopolja, podno Dinare, ostatci su nekoliko vojnih rovova koji su služili za vježbe tadašnje JNA. Međusobno su vrlo blizu, manje od tridesetak metara. Nema dvojbe da su u jednome od njih tijela dvojice hrvatskih boraca, Andrića i Vegara. Pokopani su jedan ispod drugoga, oba su u istom šatorskom krilu. Prema Lelasovim riječima, kroki skica, koja je pronađena u dokumentima, služila im je da kod dužih manevara koji su se prije provodili na tom području ne dođe do pomicanja kostiju, zbog čega je kod skice stajao i potpis vojnoga sigurnjaka. Lelas je uvjeren, a dodatna mu je potvrda još uvijek i živući svjedok cijeloga događaja, da je to bila ta pozicija i to se nije smjelo dirati.

Nakon što su 2005. godine odrađena iskapanja i nakon što ništa nije pronađeno, Lelas nije htio odustati. Više puta se nalazio sa svjedokom razgovarao, radio nove skice, pokazana mu je pozicija gdje se nalaze tijela, da bi tijekom 2013. u vrijeme donošenja lex Perkovića cijeli slučaj pustio u službenu proceduru. Kaže da se na to odlučio jer je smatrao da je to ‘odličan trenutak da se rasvijetli sudbina dvojice hrvatskih revolucionara, ljudi koji su toliko voljeli svoju zemlju da su za nju bili spremni dati život“. Na navedenoj lokaciji izvršen je očevid te je sva dokumentacija upućena MUP-u, Dorhu te Ministarstvu hrvatskih branitelja pod čijom ingerencijom je i Povjerenstvo za istraživanje zločina u komunizmu kojemu je na čelu bio pukovnik Grujić“.

„Na sastanku na kninskoj tvrđavi 1. srpnja 2013. bio je i pukovnik Grujić. Pitao sam ga što je sa slučajem Bugojanske skupine, a on mi je kazao da mu ništa nije jasno, da mora provjeriti o čemu se radi jer nije dobio ništa o tome. Kasnije sam doznao da ovi iz MUP-a ništa nisu proslijedili Grujiću, ali je nakon 1. srpnja to učinjeno. Mjesec dana kasnije, Grujić mi je potvrdio da je dobio dokumente i da će odmah krenuti u rješavanje toga slučaja… Evo, sad je već 2017., a ništa još nije riješeno“, razočarano kaže Miljenko Lelas, naglašavajući kako se nada da će se konačno ponovno početi s otkopavanjem i rješavanjem ovoga slučaja. Govori kako postoji plan da se ponovno krene s otkopavanjem na novoj poziciji, koja je od stare udaljena samo nekoliko metara i za koju svjedok navodi da je točna, da se tijela nalaze s lijeve strane suhozida i da nisu duboko zakopana.

‘Priča je toliko precizna i uvjerljiva, nije mi jasno zbog čega se toliko čeka s njezinom realizacijom. Vidjet ćemo što će biti nakon novih otkapanja’, govori Lelas. Živući svjedok, kninski Srbin, sada već u ozbiljnim godinama, spreman je na suradnju. Njegov identitet ne otkrivamo iz više razloga, no službama je poznat. ‘Činjenica je da u ovome slučaju Državno odvjetništvo uopće kako će se nova iskapanja dogoditi ubrzo, a obitelji poginulih feniksovaca Pave Vegara i Ambroza Andrića konačno dostojno pokopati svoje najmilije.

Nije jasno što čekaju Državno odvjetništvo, ministarstvo branitelja i ostale nadležne institucije. Više od 12 godina znaju za ovaj slučaj i uopće ne reagiraju. Kome nije u interesu da se konačno sazna istina gdje leže kosti Pave Vegara i Ambroza Andrića, prvih hrvatskih revolucionara koji su željeli slobodnu Hrvatsku i dali su živote za nju. Lelas se nada žurnoj akciji, pronalaženju posmrtnih ostataka Vegara i Andrića.

Jednom kada se ova priča rasvijetli do kraja, dakle kada posmrtni ostatci budu otkopani i dostojanstveno pokopani, netko s hrvatske strane mogao bi podići spomenik tragično stradalim revolucionarima na tome brdašcu kao znak živućim i budućim hrvatskim naraštajima kako se krvlju i životima stjecala hrvatska sloboda i nezavisnost.

Andrea Černivec/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo