Model zarobljavanja države

Todorićev uspon počeo je u prvim godinama hrvatske samostalnosti. Već tada je pokazivao svoj gramzljivi karakter i nakanu da ucjenjuje vlast. Navodno je jednom došao k Tuđmanu i zaprijetio mu da će biti prisiljen rasprodati neke svoje tvrtke ako ne bude izglasan zakon koji je želio, ali mu je Tuđman, ne davši se impresionirati, rekao neka proda sve što je njegovo. Ono što je teško ili nikako išlo kod Tuđmana, Todoriću je s lakoćom uspijevalo nakon 2000. godine. Stvorio je lukrativnu simbiozu s novim vlastima po modelu međusobnih usluga tako što je svoje ljude slao na visoke pozicije u vlast, a iz tih vlasti prihvaćao u svoju kompaniju ljude iz tih struktura. Oni su dobivali moć, novac i utjecaj, a on zakone koje je želio, velik državni proračunski novac za poticaje, kredite, zaštitu, nagrade, pohvale, slobodu i sigurnost. Ruka ruku mije. Cijenu te oligarhije plaćali su proleteri po Todorićevim kompanijama radeći za manje od tri tisuće kuna mjesečno, dobavljači koje je on „spašavao“ prodajući im proizvode i plaćajući im robu u roku od osam mjeseci, monetarni hrvatski sustav koji je morao šutjeti i kad je vidio da Todorić uvodi bonove kao paralelno sredstvo plaćanja, dakle upada u monetarni sustav…

Iako je znao da takav model, kako je genijalno ocijenio naš suradnik dr. Slaven Letica u prošlome broju , zarobljavanja države nije mogao vječno trajati, Todorić je igrao dokle god je mogao jer je znao da će volumenom kompanije, brojem zaposlenih i brojem ovisnih kooperanata, moći državu dovesti pred zid, da spašava više od 50 tisuća radnika i rješava njegove vrtoglave gubitke, a on će se pokušati izvući koruptivnim metodama iz korumpiranoga sustava. Vjerojatno će tako na kraju i biti.

Do 2000. Todorić se uživio u ulogu domoljuba bliskoga HDZ-u. No kada je nakon 2000. zamoljen da sa samo 5.000 kn donacije pomogne održavanje skupa o prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, hladno je odbio, bez objašnjenja, jer se već priklonio „trećejanuarskoj“ nomenklaturi. Zapravo, svi su mu jeli iz ruku, i oni prije i oni poslije, praktički sve do jučer. Gomilao je svoje privatno bogatstvo, vile, dvore, čitave otoke, cijele krajeve, zrakoplove, najveći glamur i luksuz u svijetu, čime je pokazao da je ipak tipičan balkanski primitivac koji gomilanjem i prakticiranjem raspojasanoga elitističkoga stila života kompenzira neke druge hendikepe. Čak i kad je sve to legalno stečeno i normalan statusni simbol moćnika, ludistički nahuškanu javnost u balkanskoj baruštini teško bi bilo spriječiti da ne reži i traži glavu krivca „za pljačku“. A kada se u revizorskome izvješću navodi da je Todorić, uz fiktivno nabijenu vrijednost kompanije od čak 21 milijardu kuna, još sam sebi iz vlastite tvrtke posudio 650 milijuna kuna koje nije vratio, a možda čak i više, onda je logično pretpostaviti kako je nacionalni gospodarski junak ipak mislio najviše na se, ali i djelić te mase završio i u džepovima nekih političara koji su ga održavali.

Hrvatska tone, a oni, manje više svi u istome kolu, idu naprijed

Postoji navodno bilježnica s podatcima kome je sve Todorić davao novac, ali i popis onih kojima je dužan i od kojih je uzimao. Silne milijune davao je Agrokor drugim kompanijama, uz ostalo i tvrtki Ninoslava Pavića koji je bio vlasnik Europa press holdinga. Pavić je po istome načelu doveo svoju kompaniju pred zid, ostao dužan velik novac državi i drugim vjerovnicima, a onda po modelu predstečajne nagodbe predao uništenu tvrtku „dragoj“ Hrvatskoj neka se stara za dugove u iznosu od oko 600 milijuna kuna. U biti, isto ono što je i Todorić prije pola godina u iznenadnoj provali altruizma priopćio – da sve što je stjecao 30 godina daruje svojoj Hrvatskoj. Hrvatska je, kao što je poznato, Paviću oprostila dugove, a tvrtku je preuzeo moćnik Hanžeković koji će, sudeći po informacijama o poslovanju Hanza grupe, nakon nekoga vremena, slutimo, državi također vratiti financijski isisanu i iscrpljenu tvrtku da voljena država riješi ili oprosti dugove. Tako je, na žalost, kod nas: država propada, gospodarski magovi, todorići, štrokovi, pavići, tedeschi i ini uspješno se izvlače sa svojim opljačkanim bogatstvom, a sirotinja sve plaća i još služi za vježbanje pravne države. Hrvatska tone, a oni, manje više svi u istome kolu, idu naprijed.

To što je Todorić danas u Londonu ili negdje po svijetu i što su mu sinovi ondje, znači da je spremio dio blaga za budući život sebe i njih. Dok su mnogi vjerovali da ga vodi moralni naboj općega, hrvatskoga dobra, on je mislio uglavnom samo na sebe i svoju obitelj.

Ono što je tragikomično jest činjenica da je Hrvatska prepuna lažnih i zakašnjelih pravednika koji i na slučaju Agrokor nariču nad sudbinom upropaštene pravne hrvatske države. Todorić je enormna sredstva odvajao na reklamu koja je bila eufemizam za šutnju o stvarnoj naravi njegova rastućega carstva. Danas veliki „slobodarski“ mediji i „novinari godine“ gusle o nepravdi, a još jučer su s Todorićima u njihovome helikopteru nadlijetali carstvo obitelji .po Slavoniji i ostalim regijama Hrvatske te zadivljeno citirali Gazdu: „Sve ovo je moje“ ne srameći se nimalo psećega poltronstva. Novac ne briše samo ideološke i etničke razlike nego kod slabih duša ubija dostojanstvo. Već po nekome osvjedočenome obrascu konvertitstva, učas se najveći beskičmenjaci pretvaraju u predvodnike povremenih baršunastih pseudorevolucija i pokliča za uspostavom pravnom države, premda su godinama i desetljećima šutnjom pratili grandiozno razaranje iste pravne države ili čak i sami participirali u toj destrukciji.

Da, znamo da Hrvatska ni do 2000. godine nije bila cvijeće po funkcioniranju pravne države, ali nakon 2000. počeo je pravi cunami. Nakon što je Mesićeva izdaja, dakle protuzakonito dilanje državnih tajni ostalo bez posljedica i reakcija represivnih tijela, nakon što je Josipović mimo zakona izvukao svoja sredstva iz propale štedionice, a neka simbolična kršenja Ustava opravdavao riječima da se taj zakon izobičajio, te još predavao državne tajne srbijanskim veleposlaniku, nakon što je Sanader postao predsjednikom HDZ-a krađom glasova uz javno priznanje onih koji su tu pljačku za njega odradili, nakon što su neki generali u Hrvatskoj osuđeni bez ijednoga dokaza (Zagorec u slučaju dragulja, Norac za Medački džep), bilo je jasno da je odzvonilo hrvatskoj pravnoj državi i da smo postali zemlja nasilja.

„Moralni svjetionici“

Današnji zakašnjeli pravednici pozdravljali su sve te čine bezakonja i pravne destrukcije samo zato što su im politički odgovarali. Danas im politički odgovara da sudjeluju u masovnoj huškačkoj kampanji protiv Todorića, ali prođe li neokrznuto u predstojećim suđenjima, oni će mu se opet pridružiti. S takvim političkim, medijskim i inim javnim moralnim svjetionicima, s takvim institucijama, Hrvatska još dugo ne će naprijed. Još dugo će biti ono što je i sad: moralna kaljuža u kojoj nema razlike između progonjenih i progonitelja, u kojoj je normalno da koaliraju u vlasti HDZ-ovi pseudonacioalisti s notornim četnicima i provincijalnim trgovcima bez ikakve izborne potpore i da se krše zakoni radi opstanka te koalicije, u kojoj političari jedno govore a drugo rade, u kojoj oporba identitet gradi na propalome okupacijskome režimu i njegovim zločinima, u kojoj ustavni sudci postaju oni koji su jedva dobili prolaznu ocjenu iz Ustavnoga prava i koji su se javno hvalili da su ukrali državnu dokumentaciju i u kojoj traje vječna međusobna borba svih tih plutokrata, makijavelista, pseudonacionalista, lažnih kozmopolita, izdajnika, samodeklariranih idealista, isforsiranih neimara …, u kojoj odabrani mediji unaprijed dobivaju informacije o tobože tajnim istragama i o uhićenjima koja slijede, kao što su u slučaju Todorića, obaviješteni Jutarnji list, N1 i RTL, u kojoj krupne „zvijeri“ uvijek brane isti odvjetnici, Čedo Prodanović, Jadranka Sloković, Anto Nobilo… ne zato što nema drugih vrsnih odvjetnika, nego zato što je u ovoj lakrdiji od pravne i moralne države sve postavljeno tako derogira i da nam zgadi ideju i ljepotu hrvatske države koju smo upijali s majčinim mlijekom vidjevši u njoj i osobnu sreću.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo