Aktualna vlada prihvatila je i proletersku jezičnu politiku Kundaka

Upravni odbor Hrvatskoga kulturnog vijeća 18. veljače 2016. objavio je potrebu ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika koje je bilo bezrazložno ukinuto 8. svibnja 2012. godine odlukom tadašnjega ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića. U priopćenju HKV-a, osim ostaloga, ističe se: „Pozivamo novu Vladu da u najskorije vrijeme obrati pozornost na potrebu ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, kako bi što prije bila sanirana šteta koju je prošla vlast učinila i na području jezikoslovlja“ (link ovdje > Priopćenje HKV-a: O potrebi ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika). Umjesto imenovanja Vijeća pristupilo se uključivanju (inkluziviranju) jezične politike šeste najlošije vlade na svijetu u politiku inkluzivne vlade.

Vratite Vijeće za normu

Nije Hrvatsko kulturno vijeće jedino upozoravalo. U otvorenom pismu časopisa „Jezik“, objavljenoga prigodom obilježavanja 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, isto se pozivalo na potrebu ponovne uspostave Vijeća i donošenja jezičnoga zakona o pravnoj službenoj zaštiti hrvatskoga jezika kakav postoji u većini europskih država (link ovdje > Deklaracija o hrvatskom jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti).

Bivši je ministar znanosti i obrazovanja Pavao Barišić komentirajući tzv. Deklaraciju o zajedničkom jeziku, rekao sljedeće: „Kao ministar zalagat ću se za obnovu rada Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, koje je, predvođeno hrvatskim jezikoslovcem akademikom Radoslavom Katičićem, od 2005. do 2012. vodilo sustavnu i stručnu skrb za hrvatski standardni jezik. Sastavljeno od predstavnika svih hrvatskih ustanova koje se bave hrvatskim jezikom, Vijeće je promicalo kulturu hrvatskoga standardnog jezika u pisanoj i govornoj komunikaciji te vodilo skrb o mjestu i ulozi hrvatskoga standardnog jezika s obzirom na proces integracije Republike Hrvatske u Europsku uniju“ ( link ovdje > Barišić u kontri: Oživjet ću Vijeće za normu hrvatskog jezika!).

Još prije Društvo hrvatskih književnika na svojoj godišnjoj skupštini održanoj u lipnju 2012. izrazilo je zabrinutost društvenim položajem hrvatskoga jezika i ukidanjem Vijeća za normu. Razred za filološke znanosti HAZU-a prigodom odluke o ukidanju Vijeća dao je u istom mjesecu lipnju 2012. izjavu u kojoj je „izrekao žaljenje što je Vijeće za normu ukinuto odlukom bez dijaloga i obrazloženja pa bi najrazumnije bilo opozvati odluku i popraviti štetu“.

Reakcija proleterske samovolje

Umjesto potpore i pomoći potrebne za uspostavu Vijeća na Bariševićevu i ostale najave i upozorbe uslijedila je odrješita i izrazito negativna reakcija na Vijeće, koje nije ni uspostavljeno. Ponajprije onih koji su ukinuli ili bili zai nteresirani za ukidanje Vijeća političkom samovoljom i oktroiranje novoga pravopisa (link ovdje > Barišić vraća Vijeće koje je željelo da se piše ‘ne ću’; Željko Jovanović: Političko vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika obična je demagogija).

Novinarka JuL-a u svom članku pamti Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika koje se sastojalo od poznatih akademika, doktora znanosti i profesora samo “po kontroverznim prijedlozima izmjena pravopisa”. Najupečatljiviji zaključak Vijeća za nju je rastavljeno pisanje niječnica ne ću. Zašto baš pisanje ne ću, a ne primjerice pisanje riječi tipa podatci, zadatci…? Jutarnji u pisanju tih riječi, naime, ni danas ne poštuje preporuku bivšega Vijeća za normu, ali niti preporuku Institutova pravopisa. Zanimljivo je također kako novinarka navodi samo riječi tadašnjega predsjednika Vijeća Radoslava Katičića „da je očekivao gašenje i od HDZ-ove Vlade“, a riječi akademika o nasilnom gašenju Vijeća od strane SDP-a ne spominje.

Evo što je tada rekao akademik Katičić: „Stavovi koje je Vijeće zastupalo mnogima su bili problem. A takva situacija, da se razumijemo, nije od jučer. Duh hrvatskoga jezika koji smo zagovarali očito im nije odgovarao, bio im je smetnja, pa su nas onda i raspustili“ (link ovdje > Akademik Katičić: Ugasili su nas jer im smeta duh hrvatskog jezika).

Kundak argumentacija

Prema tvrdnji bivšega ministra Jovanovića drugo Vijeće je utemeljeno politički i nezakonito, tj. „ni na jednom zakonskom aktu“. Tako o zakonitosti govori čovjek kojemu je Ustavni sud više puta rušio njegove nezakonite odluke i zakone. Ispada tada također da Ministarstvo s njim na čelu radilo mimo zakona. Ako bismo krenuli putem Jovanovićeva stajališta onda dolazimo do zaključka: Vijeće je imenovano politički, a ukinuto je nepolitički!? Valjda su se doktori znanosti u tom Vijeću bavili „politikom“, a ne jezikom, pa je zbog toga trebalo srušiti njihovu „političku“ djelatnost. I potom uspostaviti proleterski pristup jeziku, jezikoslovlju, pravopisanju…

Jovanović je ranije odluku o ukidanju Vijeća pojašnjavao drukčije. Naime, da je tako odlučilo zato što smatra da se „jezikom na stručnoj i znanstvenoj razini trebaju baviti znanstveni instituti i visokoškolske ustanove (primjerice Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), koje je za to osnovala država koja ih i financira“. (link ovdje > Jovanović uzvraća Karamarku: ‘Vi ste najobičniji politikant i demagog!‘). Prema Jovanoviću, pojedincima je Vijeće „služio za osobnu promociju i zaradu na raznim izdanjima pravopisa“.

Bilo bi lijepo saznati na koji su način ostvarivali “osobnu promociju“ i tko je konkretno zarađivao na različitim izdanjima pravopisa, budući da autori Hrvatskoga pravopisa S. Babić, S. Ham i M. Moguš nisu bili članovi toga Vijeća. Jovanović je dodatno pojašnjavao insinuirajući: „Vijeće za normu u kojem je glavnu riječ vodila npr. Sandra Ham bilo je od strane politike imenovano tijelo, a politika ne smije arbitrirati ni u jednom stručnom i znanstvenom pitanju, posebno kad je u pitanju norma i pravopis hrvatskog jezika“. (link ovdje > Željko Jovanović: Političko vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika obična je demagogija). Jovanović ne zna. ili stvara dojam o tome da ne zna, ili se drži logike zloglasnoga Kundaka, kako Sanda Ham nije ni bila članicom toga, ukinutoga, Vijeća.

Neznanje i nepoznavanje stanja stvari često dovodi do strašnih bedarija. Tako npr. odluka o ukidanju Vijeća dostavljena je i Tomislavu Ladanu, koji je, istina, bio član Vijeća, ali naravno ne poslije svoje smrti u rujnu 2008. godine. Treba se, uz to, podsjetiti u kakvom je političkom ozračju i kojom metodom došao novi, proleterski, pravopis uz pomoć sada pokojnoga Slavka Goldsteina ondašnjega savjetnika za kulturu Zorana Milanovića, šefa šeste najlošije vlade na svijetu.

Ukidanje Vijeća da se što prije progura proleterski pravopis

Zaboravlja se da je proleterski obračun s hrvatskim jezikom počeo nezakonitom promjenom naziva ministarstava, neobrazloženim ukidanjem Vijeća za normu i dolaskom dekretom nametnutoga Institutova pravopisa, kojega su svi nakladnici bili prisiljeni koristiti iako još nije bio ni izišao iz tiska.

Bivši ministar, i ne samo on nego i drugi činovnici proleterskoga pristupa jeziku, Vijeću zamjeraju što se rijetko sastajalo. Sjednice stručnih vijeća, međutim, sazivaju se ovisno o potrebi, a ne prema procjeni komesara proleterskih brigada. Svako normalno stručno vijeće ne saziva sjednice zbog toga da ispuni udarničku normu.

Jovanović je u svojemu mandatu pokušao i djelomično uspio monopolizirati razvitak standardnoga hrvatskoga jezika u sklopu samo jedne ustanove, zanemarujući druge ustanove, druga mišljenja, koja u pluralnome društvu valja također poštovati i uzeti u obzir. Ako treba raditi „bez političkih direktiva“, zašto je sam poslao nakladnicima vlastitu direktivu? Ili misli da njegova proleterska direktiva o pravopisu nije politička direktiva? Što se pak Vijeća tiče, ono je ukinuto s razlogom, da se što brže progura proleterski pravopis („kakvoga narod želi“ – S. Goldstein), a to ne bi bilo moguće uz postojeće Vijeće na čelu s akademikom R. Katičićem.

Gdje je nestao najavljeni Institutov zakon o jeziku?

Poslije Jovanovića štafetu proletera u jezikoslovlju preuzima Ravnatelj IHJJ-a tvrdnjom kako rad Vijeća „nije donio očekivane rezultate, niti je uspio riješiti probleme jezika: hrvatski jezik nije zakonski zaštićen, za postojanja Vijeća smanjena je satnica hrvatskog jezika u obrazovnom sustavu, a na nekim pravopisnim knjigama dopisivalo se ‘Usklađeno sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika’, a to nije odgovaralo istini. Na sve te pojave Vijeće nije reagiralo“. Institut tijekom Jovanovićeva mandata, međutim, ni na što nije reagirao kad je u pitanju nasrtanje na hrvatski jezik, ali je promptno reagirao na pitanja koja se izravno tiču rada njegova ravnatelja. Može li se onda reći kako je ravnateljev rad hrvatski jezik „zakonski zaštitio“ i da je uz pomoć Instituta i ravnateljeva rada povećana satnica hrvatskoga jezika? Tvrdnja ne bi izdržala načelo istinitosti.

Institut je, k tomu, 2013. najavio kako će pokrenuti donošenje zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Nije poznato tko u Institutu, evo već četiri godine, piše taj jezični zakon i što je u tom pogledu učinjeno na razini ravnatelja i na razini Instituta – do kojega su članka prijedloga zakona stigli. Naime, „Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u lipnju ove godine najavio je da će pokrenuti donošenje zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika jer je u javnosti nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da se to učini ostalo nedorečeno treba li nam uopće zakon, što bi on obuhvaćao i kakav bi on trebao biti, napominje Jozić“. (link ovdje > Jezikoslovci podržavaju zakon o jeziku, mediji se svrstali protiv). Gdje je zakon o kojemu je zborio ravnatelj, gdje je ta obećana „zakonska zaštita“, koju nije riješilo Vijeće, pa je, navodno, zbog toga ukinuto? Ako ga nema, treba li istom logikom ukinuti onda i Ravnatelja?

Monopol u akciji

Ravnatelj Instituta tvrdi kako su objavili “jedinstveni ‘Hrvatski pravopis’, koji se već tri godine primjenjuje u obrazovnom sustavu“. Institutov pravopis, istini za volju, ima odobrenje samo za osnovnu i srednju školu, a u obrazovni sustav ulaze ne samo osnovnoškolci i srednjoškolci već i studenti. Je li netko nadzire studenta kojim/čijim pravopisom piše, primjerice, diplomski rad? U posljednje vrijeme, dakle, Institut pokušava monopolizirati hrvatski jezik, preuzeti sve što god je moguće u svoje ruke, zaboravljajući kako već odavno većina pismenih ljudi rabi hrvatski jezik, a ne s trenutkom nametanja „jedinstvenoga“ pravopisa. Može li tzv. jedinstveni pravopis (osim JuL-a), ignorirati npr. i Agencija za odgoj i obrazovanje, koja na svojim službenim mrežnim stranicama i dokumentima koristi Matičin pravopis?

Evo tipičnoga paradigmatičnog navoda u službi monopoliziranja: „- Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje jasno je pokazao kako se rješavaju aktualna pitanja hrvatskoga jezika. Objavili smo jedinstveni ‘Hrvatski pravopis’, koji se već tri godine primjenjuje u obrazovnom sustavu, rješavamo goruće probleme poput pretjerane anglizacije, dajemo jezične savjete. U Institutu se radi na bazi hrvatskog strukovnog nazivlja, a odnedavno i na besplatnom mrežnom rječniku hrvatskoga jezika, s planovima da do kraja godine objavimo i javno dostupnu gramatiku hrvatskoga jezika na internetu. To je, prema mojem mišljenju, način na koji se rješavaju problemi hrvatskoga jezika, a mislim da s pravom očekujem da nas u tom našem radu podupru i u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, što sve više dolazi do izražaja, pa sam zato vrlo optimističan – kaže Željko Jozić“. Spada li, dakle, u način rješavanja problema i ponovna uspostava, proleterskom samovoljom kundak politike, ukinutoga Vijeća?

Nitko, prije i danas, u jezikoslovnoj zajednici ništa ne radi glede aktualnih i drugih pitanja hrvatskoga jezika osim Instituta otkad mu je na čelu aktualni ravnatelj? Stvara se dojam kako Hrvatska nije imala i nema ni pravopisa, ni gramatike, ni rječnika, ma, niti interneta sve do proleterskoga nasrtaja na jezik započetoga drugim SDP-ovim nasilnim ukidanjem Vijeća i uspostavom monopola nad jezikom i jezikoslovljem.

Inkluzivirani zasjeli na jezik, obitelj i obrazovanje

Ministri se u međuvremenu smjenjuju. Jedan ministar stvara, drugi ruši, treći obećava, a četvrti šuti. Nije da se i danas pod inkluziviranom ministricom Divjak ništa ne radi. Radi se, naime, na tome da se Vijeće ne obnovi. Ali i ovo: Na sjednici održanoj u lipnju 2017. godine Vlada je donijela Odluku o imenovanju Vijeća za učenje i poučavanja hrvatskoga kao drugoga, stranog i nasljednoj jezika (link ovdje > Održana prva sjednica Vijeća za učenje i poučavanje hrvatskoga kao drugoga, stranog i nasljednog jezika). Dobili smo novo Vijeće za hrvatski kao drugi jezik, a ukinuto je Vijeće za hrvatski kao prvi jezik! Fenomenalni je to doseg proleterske jezične politike u razdoblju od šeste najlošije vlade na svijetu do najbolje inkluzivne vlade u „regionu“ koji je obuhvatila sarajevska Deklaracija o zajedničkom jeziku.

Vlada je dakle prepustila inkluziviranim čimbenicima bez demokratskoga legitimiteta pitanja iz područja jezikoslovlja. Ne samo to, već je bez glasa protiv prihvatila i kundak politiku s ukidanjem Vijeća i proletersko nametanje pravopisa, kojega je ozbiljna struka spremila u koš. Na isti način inkluzivirana vlada prepustila i pitanje kurikulne reforme, a izgleda i pitanja vezana uz obitelj u ralje rodne ideologije Instanbulske deklaracije.

Tako smo dobili trokut čije stranice su jezik – obitelj – obrazovanje uz pomoć kojega se crta geometrija budućnosti približavanja hrvatskoga jezika „zajedničkom jeziku“, približavanja obitelji rodnoj izopačenosti i približavanja obrazovnoga standarda kriterijima za proizvodnju idiota. I na tim temeljnim područjima važnima za opstanak i budućnost, svjedočimo dubinskome rastakanju države i nacije. Ako je i u ime političke stabilnosti – previše je. Ako je pak i „u okviru europskih okvira“ – neizdrživo je! I zahtijeva hitnu reakciju demokratskih snaga hrvatskoga naroda.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo