“Brisani prostor”Izborni sustav je okupiran i potrebit akcije oslobođenja

Od Crvenkape do Tina: Pitanje svih pitanja izborni je sustav

U nas čovjek mora postati svjetskim prvakom ne bi li uopće mogao doći u medije glavne struje i vjerodostojno ukazati na truli sustav. Do jučer gotovo anonimni gimnastičar, student Tin Srbić od kojega je popularniji jugoslavenski projekt zvan Severina, postao je svjetskim prvakom na preči uzdajući se u svoje snage i pomoć Božju. Uspjeh je to u rangu najvećih dosadašnjih športskih pobjeda Ivaniševića, Hrgovića, Ivice i Janice, braće Sinković, Sandre Perković, Blanke Vlašić i Sare Kolak… Da momak nije iz prkosne i talentima bogate Dubrave, vjerojatno za njega nikad ne bismo čuli. Utopio bi se u hrvatskoj kaljuži pod nadzorom sustava, kao i mnogi dosad.

Tek sad, kad imamo svjetskoga prvaka, vidimo kakva je gimnastička infrastruktura u Zagrebu. Nikakva. Hrvatski sokol Tin Srbić trenira u dvorani staroj stoljeće i pol u uvjetima prispodobivim 19. stoljeću. Tin je na Svjetskom prvenstvu bio i za takav Sokolski dom spreman, kak sam veli „na sve ili ništa“. U sustavu nedostaje dvorana, nema sprava, ali ima športskih funkcionara i športskih saveza koliko hoćeš, sustav postoji, guta i nekakve novčiće, ali je nefukcionalan. Čini se da je u postojećemu političkome režimu zadaća naših sustava onemogućiti otkrivanje talenata,a one koji se unatoč svemu istaknu, srezati ih prije negoli previsoko polete, ili, ako je moguće prodati ih u roblje. I promovirati prosječnost i hrvatski minimalizam. Tin Srbić je, međutim, svjetska senzacija, poput Hrvatske, kad je, unatoč svemu, ušla u zajednicu slobodnih država. Stoga ga više nije moguće zaobići. S druge strane, ne možemo svi postati svjetskim prvacima kako bismo ukazali na šuplji sustav, pokvareni režim i nepravedni poredak, koji se temelji i obnavlja uz pomoć izbornoga sustava.

Sustavi u službi zatiranja i prosječnosti

Hrvatska nogometna reprezentacija prebogata talentiranim i dokazanim igračima bori se ne bi li preskočila prvi prag kvalifikacija. Kad igra doma, kao da ima drvene noge, a po snazi talenata u rangu su onoga naraštaja koji je 1998. osvojio treće mjesto na Svjetskom prvenstvu. I tako je još od onoga trenutka kad im je sustav na travnjaku u Splitu servirao kukasti križ, i Joa Šimunića osudio zbog navijačkoga pokliča „za dom“. Bolje igraju na gostujućim terenima. Doma igračima ne ide, jer znaju da se protiv sustava podmetanja ne mogu boriti na travnjaku. Kao i Tin na preči u dvorani. Kao i hrvatski branitelji u miru. Prava borba za temeljnu infrastrukturu na kojoj počiva državna zajednica odvija se negdje drugdje. Mjesta odlučivanja, međutim, u postojećem su poretku nedodirljiva, poput naredbodavca i crtača kukastoga križa.

A može sve biti bolje. Kad su Šurbek i Stipančić harali stolnoteniskim svijetom i bili jedini Europljani za europski dom spremni suprotstaviti se superiornim Kinezima, bio sam klinac taman pred sakramentom Prve pričesti. Poslije svjetskoga prvenstva u Kalkuti (1975., u paru osvojili su drugo mjesto!) nije u Dubravi bilo nijednoga klinca koji nije želi postati Šurbek ili Stipančić. Kupio sam u Nami „drvenjaka“ i otišao u dvoranu (Cerska 1, trener Zlatko Novaković). Usput Stari mi je doma napravio stol za stolni tenis, bila je to atrakcija za cijeli kvart, pa mu se ovim tekstom javno, makar s osjetnim zakašnjenjem zahvaljujem… Za godinu dana treninga na otvorenom prvenstvu Dubrave osvojio sam sedmo mjesto. I kad se rasadnik stolnoteniskih talenata u Dubravi razvio, sustav je rekao – stop!

Klub je ukinut odlukom drugova funkcionara uz obrazloženje da dvorana postaje disko klub, nema mjesta za stolove, mrežice, loptice i ono najvažnije – talente. Istodobno, Beograd je gradio dvorane ko lud, ali talent, rad i rezultate Šurbeka i Stipančića nikad nisu dosegnuli. Bio je to klasični stolnoteniski genocid, stradali su muški i ženski pionirski, omladinski i seniorski sastavi Dubrave zajedno s više desetaka limača. Plesati (po tuđim notama) nisam htio, sve do danas! Što je bilo kasnije, nije sad važno, no, nakratko sam završio u Vjesniku, europskom prvaku, trenirajući na drugom kraju Zagreba zajedno sa svojim uzorima Šurbekom i Stipančićem. Dubrava se od toga genocida u stolnoteniskom pogledu nikad nije oporavila! Hoću reći, malo je potrebno da se snovi pretvore u stvarnost. I da potezom pera sustav i najbolja rješenja može usrati. I da je sustav u nas ostao nepromijenjen od 1975. I da ga treba mijenjati iz korijena.

Od Crvenkape do Tina s okupiranim izbornim sustavom

Dvadeset godina kasnije (1995.) dogodila se Oluja i nadali smo se promjeni nefukcionalnih sustava. No, da bi do nje došlo morao je Željko Manjkas Crvenkapa, mladić iz Dubrave star koliko i Tin danas, otići braniti Vukovar od jugokomunističke i velikosrpske agresije. Otišao je pod hosovim geslom „za dom spremni“ i poginuo s njim na odori i s crvenom vojničkom kapom na glavi. Svojom pogibijom za dom Crvenkapa je zapravo, među ostalim junaštvima, spremno deustašizirao stari hrvatski pozdrav. Kao što je veliki Franjo deustašizirao kunu za koju su mali razgraditelji raspoređeni u sustave spremni prodati oca i mater, osobito ako im curi iz državne pipe.

Sustav uspostavljen na Crvenkapinoj krvi i hranjen deustašiziranom kunom te okrijepljen izostankom lustracije i osokoljen abolicijom četnika, pritisnut odozdo (Dubrava je prema broju stanovnika, naime, grad veći od Zadra!), odlučio je u Dubravi Crvenkapi podići spomenik, ali bez „za dom spremni“. To je isto kao kad bi država Pupovcu za opskurne Novosti isplate izdašnih iznosa isplaćivala u jugoslavenskim dinarima – što bi svaki domoljub odmah potpisao. Sustav je, dakle, još jugokomunistički i velikosrpski indoktriniran i ne priznaje Domovinski rat kao temelj hrvatske države. Kad bi ga uistinu priznao kao temelj, bista Ive Lole Ribara ne bi bila postavljena u Zagrebu godine 2017., a bista Željka Manjkasa Crvenkape već bi bila ne samo u Dubravi nego i u udžbenicima.

Kako bi jugokomunistička i velikosrpska manjina u Hrvatskoj mogla opstati i djelovati, umjesto poraženih im – Partije, Udbe i JNA – potreban joj je izborni sustav prilagođen njihovu razmnožavanju i antifašizam kao kohezivna zamjena za propalu komunističku ideologiju. I tak, Hrvati misle kako „imamo Hrvatsku“, dok uljezi znaju da je Hrvatska njihov plijen sve dok imaju izborni sustav u svojim rukama. Vrijeme je da hrvatski narod oslobodi od okupacije i nametnuti, nakaradni i nepravedni izborni sustav.

Okupacija izbornoga sustava dogodila se prema jugokomunističkoj totalitarnoj strategiji borbe protiv „hrvatskoga nacionalizma“ i velikosrpskoj taktici I. Garašanina „kamen po kamen“. Nijedan sustav u državi ne će profunkcionirati u smjeru općega dobra sve dok narod ne promijeni postojeći izborni sustav. To je danas jasno svakome mislećem Hrvatu. Hrvatice su to, međutim, shvatile prije Hrvata. Dokaz je Željka Markić i njezin prethodni referendum, nasuprot, recimo, Šeksa ili Đapića.

Sustav podupire podobnike, podobnici podupiru sustav

Režim, međutim, ipak funkcionira, kad se odluči za podobnoga favorita za čije interese je prethodno očistio palubu. Nitko još nije izračunao s koliko je državnih poticaja i usvojenih zakona s pripadajućim rupama podupirao Agrokor Ivice Todorića u razdoblju od Crvenkape do Tina. No, i laiku je jasno kako je riječ o enormnim iznosima i ustupcima. Riječ je o dvosmjernom izvoru financiranja. Državni novci odu Agrokoru, agrokorizirani novci vrate se politinteresnim družbama raspoređenim po mjestima važnim za funkcioniranje sustava. Riječ je o dogovornoj ekonomiji usavršenoj i prilagođenoj „tranziciji“. Posljedice znamo, Todorić nije postao svjetskim prvakom, niti će mu itko podizati spomen ploče. Ali, bi on mogao podići spomenik izbornome sustavu! Ta, ima 14 milijarda razloga.

Od cijeloga toga vrtoglavoga iznosa upumpavanoga u moderni kolhoz-sovhoz, ne znam koliko se prelilo u, primjerice, kulturu i šport, ali znam da nije bogznakaj. Zašto baš u kulturu i šport? Zato što smo na kulturi i športskim uspjesima opstali! Zato što su to sektori u kojima se zrcali duša naroda i njegovi dosezi mjerljivi u svjetskim relacijama. Kad kulturnom čovjeku iz svijeta kažete – Marulić i Šurbek, odmah zna da je riječ o hrvatskome narodu. Ili,– Stepinac i Modrić. No, kad im spomenete Ivu Lolu Ribara i Tita, za prvoga nikad nisu čuli, a za drugoga znaju kako je riječ o jugoslavenskome diktatoru i zločincu.

Hrvatska je jedna nedjeljiva izborna jedinica, ili je nema

U zaključku bi se moglo spomenuti kako Crvenkapi i Tinu, dečkima za sve ili ništa spremnima, uzor sigurno nije bio I.L. Ribar, kao recimo zagrebačkom gradonačelniku Bandiću, stručnjaku za područje „ništa me ne smije iznenaditi“. Taj Titov sekretar Saveza komunističke omladine Jugoslavije neka počiva u miru i u muzeju. Mjesto javnosti ima samo u okolnostima Socijalističke republike Hrvatske. Bista po bista mogli bismo se nazbilj pronači u njoj.

Hrvatska stvarnost, međutim, počiva na Crvenkapinoj žrtvi i Tinovim leđima, osoba koje su se pouzdale u vlastite snage i pomoć Božju i na taj način ostvarile svoje snove. Da bi njihove vrjednote iz mraka aktualnoga tranzicijskoga sustava došle do punine izražaja moramo od deset izbornih jedinca, skrojenih prema načelu – podijeli pa vladaj, napraviti jednu u kojoj će svaki glas svih hrvatskih državljana s pravom glasa imati istu vrijednost. S promijenjenim izbornim sustavom mogli bismo napokon izaći iz „tranzicije“ komunista u kapitaliste i posljedičnih odnosa. S deset izbornih jedinica, izdvojenim izvandomovinstvom i povlaštenim manjinama, Hrvatska je zapravo skrojena kako bi nestala u magli povijesnih bespuća.

Sada glas I. L. Ribara vrijedi više ili jednako od Crvenkapinoga i Tinova. To je pak demokratski, ljudski, civilizacijski, europski, svjetski i hrvatski nepodnošljivo, kao što se može vidjeti iz katastrofalnih posljedica s kojima smo kao država i nacija suočeni. Štel sam reći da sam glede izbornoga zakonodavstva za referendum spreman. Ali, ne za bilo kakav. Kompromisi me ne zanimaju, minimalizam još manje, a zamke najavljenom referendumu već se naziru. No, o tome drugi put.

Nenad Piskač

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo