Jugo-opravica Aleksandra Vučića

Nekadašnji nadareni šahist, potom perspektivni i u ratu stasali Šešeljev četnik, a danas moćni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovno je promijenio ruho. Umjesto dotrajalog velikosrpskog obukao je novo jugoslavensko ruho. A kada se stare velikosrpske ambicije presvuku u jugoslavensko ruho, znak je to da počinje operacija srpske političke ekspanzije.

Četništvo, naime, služi iznad svega za unutarnju srpsku mobilizaciju i podizanje borbenog duha, dok se za izlazak na vanjsku pozornicu mora preko njega navući neka prihvatljivija jugo-opravica. Ovisno o okolnostima ta se srpska ekspanzija zaogrnuta jugoslavenskim ruhom provodila i ratnim i mirnodopskim političkim sredstvima, uvijek vodeći računa o međunarodnim okolnostima i uvijek pod moćnom zaštitom neke od velikih sila.

Nakon Prvog svjetskog rata provedena je preko političkog projekta prve Jugoslavije. Pred kraj i nakon okončanja Drugog svjetskog rata provedena je ratno-političkim projektom jugoslavenskog bratstva u komunističkoj revoluciji. U Domovinskom ratu su je pokušali provesti projektom bratske obrane Jugoslavije. Ali im se brutalnost obila o glavu, ponajprije zahvaljujući strateškoj dubini predsjednika Tuđmana, želji hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom i snazi hrvatskih vojski – HV-a i HVO-a. No danas, kada srpski predsjednik Vučić ponovo oblači jugo-ruho, s pozicije širokogrudnog balkanskog pomiritelja Istoka i Zapada, Hrvatska nema odgovor jednake strateške dubine. Tek reagira, i to na razini verbalnog rata.

Irinejev doprinos

U prilog novom jugoslavenskom ruhu srpske politike svjedoče i riječi srpskog patrijarha Irineja na ustoličenju novog dalmatinskog episkopa Nikodina Kosanovića, koji je izgovorio na prvi pogled prijekorne riječi svome narodu “I u našem narodu mržnja nije prestala. Osvete se pripremaju i nagoviještaju pa Bože budi sa mnom da se one nikada ne realiziraju“. Patrijarh time stavlja SPC na Vučićevu ravan, pomiritelja među ekstremima.

U prilog istome ruhu progovorio je na istome događaju i neformalni glasnogovornik Vučićevih ideja Aleksandar Vulin, koji je naoko pomirljivo kazao „kako u građanskom ratu ima onoliko istina koliko ima strana“. U novome jugoslavenskom ruhu službena Vučićeva Srbija preuzima ulogu JNA iz 1991. samo (zasad) drugim sredstvima.

I zato nije slučajno da je upravo ove jeseni, otkrivanjem spomenika u prisutnosti vrha srpske države, izrazito naglašena herojska uloga majora JNA Milana Tepića. I nije slučajno da je Aleksandar Vučić na otvaranju tvornice u Rumi u javni prostor Srbije ponovo uveo umirovljenog generala, nama poznatijeg kao majora Veselina Šljivančanina. Major Tepić i major Šljivančanin upravo su paradigma te nove Vučićeve jugoslavenske sinteze.

Major Tepić, Srbin iz Bosanske Dubice, 29. rujna 1991. svjesno je eksplozivom odlučio ubiti sebe kako bi raznio skladište streljiva JNA u predgrađu Bjelovara, ne želeći ga predati Hrvatskoj vojsci. U namjeri da raznese cijeli skladišni kompleks, odnosno još četiri skladišta i prouzroči eksploziju opasnu za cijeli Bjelovar, svojim su ga tijelima spriječila četiri hrvatska vojnika, pripadnika ZNG-a. Oni su zapravo spasili Bjelovar od monstruma koji je krenuo uništiti grad.

Znate li kako se oni danas zovu u Hrvatskoj? Zovu se – četiri hrvatska branitelja.

Šljivančanin i “narodni heroj” Tepić

Na dan kada je major Šljivančanin sa svojim suradnicima, „bezbednjacima“ JNA započeo pripreme za egzekuciju ranjenika i pacijenata iz Vukovarske bolnice, 19. studenoga 1991. godine, tadašnje prosrpsko Predsjedništvo SFRJ je majora Tepića proglasilo narodnim herojem. Po njemu se već godinama u Srbiji nazivaju ulice, vojarne…

Znate li kakva je krivnja majora Šljivančanina za egzekuciju na Ovčari prema presudi Haaškog suda? Nikakva. Čak štoviše, suci su zaključili da je on poslao autobuse s ranjenicima i pacijentima iz Vukovarske bolnice na Ovčaru u namjeri da ih – spasi. To ruglo od presude dogodilo se zahvaljujući iznimnom trudu i radu države Srbije, a osobito KOS-ove strukture s ciljem da odmaknu sudsku krivnju od Jugoslavije, JNA i KOS-a. A znate li što je pritom učinila hrvatska država? Ništa.

U isto vrijeme kada je JNA sravnila sa zemljom Vukovar, kad Šljivančanin „spašava“ na Ovčari, kad Tepić postaje heroj u Beogradu, a Izetbegović poručuje da to nije njegov rat, Hrvati iz BiH se organiziraju u Herceg-Bosnu, kao branu takvoj jugoslavenskoj sintezi. Na rođendan bivše Jugoslavije 29. studenoga ove godine, žalbeno vijeće Haaškog suda će presuditi je li ta odluka bila udruženi zločinački pothvat hrvatskog predsjednika Tuđmana i svih hrvatskih političkih i vojnih aktera u BiH. Ma kakva bila presuda, poligon za novi balkanski preustroj otvorit će se u BiH.

Vučić u taj rasplet ulazi u JNA oklopnjaku, kao nasljednik od zločina amnestirane, idilične jugoslavenske sinteze, koji ima zadatak prevenirati obnovu fašizma u Hrvatskoj, a koji je u BiH faktor razuma i brana islamskoj radikalizaciji. I na tome skuplja međunarodnu potporu.

A kako u taj proces ulazi Hrvatska? Ponajviše kao pjevačica domoljubnih pjesama. Ali i kao država čija je institucionalna pamet još uvijek u onom starom oklopnjaku JNA. Oko kojeg povremeno lete guske u magli.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo