Hrvatsko nebo i Marija Dubravac : Sretan Vam blagdan Svetog Jeronima

Jeronime, sveti, za Hrvatsku moli,

Težak joj je križ, sred zemaljske doli.

U vrtloga žića i nepravde grube

Ojačaj junake, vrle domoljube.

SVETI JERONIM

U Stridonu, nekoć davno, u stoljeću četvrtomu,

Rodilo se dijete slavno, sretnom ocu kršćanskomu.

Bistrooki muškić krasan, Jeronim mu ime dano,

Snagom duha već opasan, čedo Bogom darovano.

Al’ narav mu brate kruta, tvrdi čelik, stanac kamen,

Bijesni lavić, zmija ljuta,  Dalmatinac, vatre plamen.

Neukrotiv, strastven, buran, ne boji se kazne nik’ve.

Neposlušan, kad oduran, usijane vrele tikve.

Ajme, zlo i naopako! Zar će biti  zločest dovijek?

‘‘U Rim s njime!’’ veli ćako, ‘‘Nek postane pravi čovjek’’.

—

Učo Donat, mudra glava, na ljutoga lava grmi:

‘‘Iz muke se rađa slava, puti do nje kliski, strmi!

Znanja nema bez nauke ni brata bez mile maje.

De utrudi Jero, ruke, u knjizi ti mudrost sva je.

Narav kazni, jezik skrati, dobrim djelom ime steci,

Šutnjom čestom dan pozlati, na patnji se grade sveci.

Marno uči, pamti, čitaj što ti piše pergamena.

K željnom cilju teži, hitaj, bud’ učitelj svih vremena.

Na čelu ti Božji znaci, rođen si za stvari velje,

Blaženi su ‘nom koraci, koj’ ne slijedi grešne želje,

Koj’ se znanjem ne pirlita, već se skromnim slugom čini;

Budi časnih ljudi svita, ponos miloj Domovini!’’

Mlad Jeronim, Dalmatinac, željan svijeta, željan znanja,

Nekadašnji bijesni klinac, Donatu se smjerno klanja.

‘‘Učitelju, hvala tebi, učenik te vijeran slijedi.

Ah, bez tebe znao ne bi’ da mi knjiga zlata vrijedi.’’

—

Dugi puti našeg Jeru odvedoše u turneju,

U Galiju i Trieru, u daleku Akvileju.

Dalmatinsko stablo mlado krasnim plodom rodi, zrije,

Moli, posti, trpi rado, snagu crpi iz Biblije.

U njoj skriven ključ života, u njoj silna mudrost leži,

Božjeg djela sva ljepota; duša Jere k Nebu teži.

Uronuvši sav u Boga, Antohiji se gubi,

Riječ jezika hebrejskoga kao jezik majke ljubi.

Taj prastari govor Krista, Dalmatincu snagu daje –

Da latinsko slovo blista za buduće naraštaje.

Ko rođeni baš Hebrejac pismo Sveto pomno štije,

Dok raspeti Galilejac blagoslove na njeg’ sije.

—

Naš Jeronim mašta, sanja, snage duha ne sustaju,

Evo novog putovanja halkidskome pustom kraju.

Kamen, pijesak, ljuta bijeda, do monaha monah posti.

Duša Vragu stana ne da – ljudske sjene – suhe kosti.

Odjeća im oštra vreća, pepeo na glavi, sivi,

Pokora im vječna sreća, mučenici, sveci živi.

Tu se vidi junak tko je, tko prezire svijeta čari,

Tu su borci vjere svoje, plemići i ubogari,

Braća Krista i monaštva, učenjaci, časni oci,

Ljubitelji siromaštva, sveti ljudi i proroci…

Tu Jeronim prošlost kaje, s čovječanstva kaznu skida,

Svega sebe Bogu daje, kroz noć mrklu plače, rida.

A kad duša bila čista te zaradi kut u raju,

Pohrlio sluga Krista antiohijskome kraju.

Kod biskupa Paulina svećeništva primi znamen,

Svjetlonoša Božjeg sina – u tminama žarki plamen.

—

Nigdje Jeri bića ravna, um predaka silan bio;

Resila ga djela slavna, voljom Božjom buj’o, zrio.

Ruže cvale, bodlja bola, u životu biva tako.

Svađa planu; gle raskola! Crkvi jao, naopako!

Jeronimu duša grca, bojak bije snagom riječi.

Ranjenoga usred srca moć Kristova tugu liječi.

U tegobi ljute muke, bijuć napad arijanski,

Pružio mu bratske ruke dobri Grgur Nazijanski.

Doziva ga Carigradu nek i tamo mudrost sije,

Perom, znanjem i kršćanstvom, nek pogane zaodije.

Na noge se Jeronime, suđena ti putovanja;

Bog  izreče tvoje ime… Eto novog žrtvovanja.

—

Po života gruboj stazi, tko bi znao kraj joj gdje je,

Naš Jeronim hrabro gazi, u peru mu blago sve je.

‘‘Carigrade, ostaj zbogom, iz Rima me Damaz viče.

Evo sluge, gle, pred tobom, vjerni Kristov nasljedniče.”

U vječnome Petra gradu dok klizilo mnogo ljeto,

Vulgata se slavna rodi – prevedeno pismo Sveto.

Remek djelo zbožnog Jere, lovor vijenac pobjednika,

Srž i temelj prave vjere, kršćanski nam ponos, dika.

—

Ko da nikad sustat neće, ko da žiću nije vijeka,

U Betlehem mudrac kreće, posao ga važan čeka.

Zbog čovječje duše spasa, gle, samostan novi gradi

Brižan pastir dobrog glasa, u njem’ moli, pjeva, radi;

Ljutog lava narav kroti kad s’ iz čvrste prene sanje,

Protiv Đavlu sveđ se roti, kad ponudi uživanje

I kad vrela krv poteče pa ga sjeti meso da je,

Jezik grešni kad mu reče: ‘‘Na svijetu ti sreća sva je.”

K savršenstvu duša teži, ka Nebu se željno penje,

Križ na srcu Jeri leži, svladavanje i trpljenje.

Kost-lubanja sveđ ga sjeća umiranja, smrti crne,

Žića je sve manja svijeća, plamičak se gasi, trne.

—

Vrijeme teklo, trošio se neumorni Hrvat sinac,

Oronuo, prignuo se, nekoć kršni Dalmatinac.

Usahnule ruke dvije, vrijedni prsti drhću, klone,

Mračna sjena oči krije, zar već zadnja zvona zvone?

Biće bi još htjelo radit, još je žara oštrog uma,

Želi čitat, pisat, gradit krasna djela svog izuma.

Duh sanjari stvari velje, srce lava kuca tiše,

Dovikuje: ‘‘Zalud želje, neka mlađi knjige piše.

Umiri se vrijedna dušo, teški su ti gle, koraci.

Bitku mnogu već si kuš’o, lađu pusti, sidro baci.

Daj kormilo zdravoj ruci, na mladima svijet ostaje.

Pripremaj se k mira luci, tamo radost vječna traje.”

—

Oj, mučno je mirovati onom tko se vrijedan rodi,

A još teže ćutit, znati, da te jad i boljka zgodi

Pa umjesto hitrog mrava postaneš tek pužić spori,

Nema više tijela zdrava, dan za danom teži, gori.

Bolan nam je Jero čitav, al’ još kamen hladni stišće,

Za trapljenje nije mlitav, oproštenje Božje išće.

Ko da raja vrijedan nije, miserere moli, reda,

Kamenom si grudi bije, živi svetac, glava sijeda.

Lude dane sveđ prekapa, pokajanja broji ista.

Vrela suza curi, kapa, kraj jaslica Boga Krista.

Ručice mu topli dahom, obraščiće dlanom grije,

Pobožnošću zbori plahom – Moj Isuse, hladno ti je.

Želiš li što, dijete drago, sred jaslica u pećini?

‘‘Ništa Jero, samo pjevaj slava Bogu na visini.”

Dugo svetac popjevao mladom Kralju Svevišnjemu,

Pjevajući i zaspao u gradiću Betlehemu.

Počinak mu vječni bio gdje Krist život započeo;

Čuj, još bruji  glasak mio ‘‘Glori’ in excelsis Deo”.

—

U stoljeću četvrtome gdje no Hrvat danas kroči,

U Stridonu prastarome knjiga pomno zapis sroči:

U kršćanskog oca domu rodio se časni sinac,

Na veselje rodu svomu, svet Jeronim, Dalmatinac.

Silna bje mu pera snaga, štovao je zakon Boga,

Ostavi nam tovar blaga – blaga neraspadljivoga.

Stranče, stani! Oteo si mnogi dragulj našeg kraja,

Ne svojataj Jeronima, taj Hrvatu dar iz raja.

—

Zaštitniče Dalmacije, učitelja, teologa,

Sveđ ponosu Kroacije, zvijezdo neba hrvatskoga,

Daj nam sinke oštrog uma, vjere svete prave ljude,

Zdravih misli i razuma, uspavanu svijest nek bude.

Neka Hrvat ljubi, cijeni porijekla si kosti mrtve,

Na srdašcu, ko na stijeni, nek upiše djeda žrtve.

A ti, majko, Hrvatice, praunuko Katarine,

Rađaj nove uzdanice, domoljube, Hrvatine.

Nek junačkim duhom dišu nek su ponos svog iskona,

Imenom se krasnim pišu časnog Jere iz Stridona.

Nauk sveca, njiva plodna, neka im se srca primi;

Postojat će gruda rodna dok postoje Jeronimi.

Marija Dubravac /Hrvatsko nebo

Sveti Jeronim

svećenik i crkveni naučitelj

(437. –  419/420.)

spomendan 30. rujna

Sveti Jeronim se rodio između god. 340. i 345. u gradu Stridonu, koji se nalazio na granici Dalmacije i Panonije. Gdje je to točno bilo, sve do danas u znanosti nije jasno; neki misle da je Stridon bio tamo negdje oko današnjega Duvna. Bio je sin kršćanskih roditelja, no krštenje je primio kasnije, u Rimu, gdje je proveo neko vrijeme, možda od 358. do 364. god., nadopunjavajući svoj studij retorike. Polazio je školu glasovitoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u dosta duboko poznavanje latinskih klasika, osobito Vergilija. Iako nije bio učitelj slavnoga Marija Viktorina, stajao je ipak pod njegovim kulturnim utjecajem. Kad se taj obratio na kršćanstvo, bila je to u Rimu senzacija prvoga reda.

Jeronim je bio veoma nadaren dečko, ali teške naravi, nediscipliniran, obijestan. Posjedovao je živahnu inteligenciju, dobro pamćenje te izvanredno osjetljiv, strastven, nepovjerljiv i ljubomoran karakter.

Na studij je, kako smo vidjeli, pošao u Rim. I tada se u njegovu životu očituju dvije težnje. S jedne strane rado zalazi u katakombe i u crkve svetih mučenika – što je dobro – a s druge strane zalazi u lakoumno i grješno društvo – što je zlo. Kod Jeronima je pobijedio dobri duh i on se uz milost izgradio u sveca.

Jeronim je napustio Rim i poduzeo putovanje u Galiju. Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje provede nekoliko godina. Tada je bio već posve oduševljen za asketski ideal. U to vrijeme već marno proučava Sveto pismo. No kako je bio teška karaktera, došlo je do sukoba i mala se zajednica raspala. Jeronim je nadvladao tu kušnju te pošao na Istok, tamo gdje je cvao pustinjački i monaški život.

Jeronimu je boravak na Istoku omogućio da u Antiohiji još više produbi svoje biblijske nauke i usavrši se u hebrejskom jeziku. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci. Tu je živio u samoći, noćnim bdjenjima, pokori i grozničavu radu. Nije mu bilo lako jer njegova prirodna nagnuća, njegov temperament stajahu u oprečnosti s takvim načinom života. I tako se u njemu razbuktala oštra borba između njegova klasično izobražena duha i kršćanski odgojene duše, između zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca.

Jedan je san, koji je upravo dramatski opisao, Jeronima dobrano potresao. On sam pripovijeda: “Za vrijeme jednoga napada groznice bio sam u duhu predveden pred sudačku stolicu Svevišnjega. Osjetio sam tako snažno svjetlo da se nisam usudio podići oči. Bio sam upitan o svojoj vjeri, a odgovorio sam da sam kršćanin. Glas je pak onoga što je sjedio na stolici odvratio da lažem, jer sam ciceronijanac, a ne kršćanin. Gdje je tvoje blago ondje ti je i srce.”

Osim tih nevolja, zatim napasti u tijelu, na Jeronima je došla još jedna nova nevolja. Arijanska prepirka i zbrka zbog antiohijskog raskola uzbudila je i monahe u pustinji te ih podijelila u dva tabora. Jeronim ironično primjećuje: “Oblačili smo se u vreće i valjali u pepelu, ali izopćivali smo biskupe.” Opasno je to kad se redovnici odviše zapale protiv biskupa, onda postaju slijepi fanatici, nepristupačni bilo kakvim razlozima. Jeronimu se to zgadilo pa više nije htio ništa znati o zamazanim, primitivnim i svadljivim monasima. Ostavio ih je i vratio se u Antiohiju. Mjesni biskup Paulin htio ga je zarediti za svećenika. Jeronim se nevoljko s time složio, ali uz uvjet da bi i dalje mogao ostati vjeran svome zvanju monaha te da bi se mogao kretati kud želi. I tada se nakon ređenja dao opet na putovanja. Od g. 380. do 381. boravio je u Carigradu radeći u bogatim gradskim bibliotekama. U tom je gradu izvršio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazijanski, koji ga je oduševio za Origena, “tog duha od mjedi”. Jeronim je u oduševljenju za Origena preveo njegovih 28 homilija. No to će oduševljenje kasnije ne samo proći, već će ga Jeronim silovito i odbaciti. Dakako, ne posve opravdano.

U međuvremenu je papa Damaz u dogovoru s carem sazvao novi sabor. Jeronim je na tom saboru bio kao pratilac svoga biskupa Paulina. A onda se sa svojim dragocjenim knjigama i rukopisima vratio opet u Rim. Papa Damaz, koji je i sam bio visoko izobražen čovjek te nadasve pjesnik, veoma je cijenio Jeronima, u mnogim ga stvarima pitao za savjet, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja, takozvane Itale. No Jeronim je stvorio novi latinski prijevod cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Tako je silno došao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu već gledali budućega papu. No to se predviđanje nije ispunilo.

Dok se Jeronim u Rimu bavio čitanjem, proučavanjem i prevođenjem Biblije, nije odbio da duhovno vodi odlične rimske dame Paulu, Marcelu i Eustohiju. U luksuznim vilama na Aventinu im je marno tumačio tekstove Svetoga pisma. “Njegova strogost – kako to piše patrolog Hamann – imala je za pobožne žene privlačnu moć, pa čak im i davala neku sigurnost.” No taj je Jeronimov apostolat, unatoč njegovoj neporočnosti, pobudio mnoge kritike te razna govorkanja i naklapanja. Svaki grad i svako selo mora imati svoje “tračeve”, materijala za ogovaranje. Jeronim je na sve to jetko odgovarao: “Manje bih govorio ženama kad bi mi muškarci o Svetome pismu postavljali više pitanja.”

Kad je umro papa Damaz Jeronim je otputovao opet na Istok. Došli su u Betlehem, gdje je Jeronim osnovao jedan muški samostan, koji je sam vodio. I sada mu još ostalo preko 30 godina plodnoga književnoga rada. Dao se na prevođenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara pojedinim knjigama. Ti su komentari veoma vrijedni zbog mnoštva povijesnih i arheoloških podataka. Njegovi pak povijesni spisi, osobito De viris illustribus (O slavnim muževima), puni su veoma dragocjenih podataka. Od Jeronima imamo 157 pisama. Pisana su jer su se sa svih strana svijeta mnogi k njemu obraćali za savjet.

Jeronim se i u svojoj betlehemskoj samoći i kabinetskom radu nije mogao svladati da se žestinom svoje vruće naravi ne uključi opet u razne polemike, svađe i prepirke. Povod je takvoj prepirci dao biskup Salamine na Cipru sv. Epifanije jednim svojim djelom koje bijaše sakupljena zbirka krivovjerja.

Zadnje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga sve više ostavljati i vid. Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borbi što ih je vodio cijeli život, 30. rujna 419. ili 420. napokon našao svoj mir u Gospodinu. Sam je o sebi u djelu De viris illustribus zapisao: “Bio je ujedno filozof, retor, gramatik i dijalektik te kao poznavalac hebrejskog, grčkog i latinskog trojezičan.” Hamann kaže da je Jeronim posjedovao tipične prednosti i slabosti literarno izobraženih ljudi. Sve do konca života vezao je uz najstrožu askezu gotovo bolesnu razdražljivost i pretjeranu osjetljivost. Naročito je bio oštar i pretjeran u svojim polemikama. Pa ipak je taj opori čovjek imao veoma osjetljivu, pa čak i nježnu dušu. To neka potvrdi i ovaj dijalog sv. Jeronima s Isusom.

Pokraj špilje Isusova rođenja u Betlehemu u jednoj pećini učeni je časni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naučitelja u svojim je staračkim danima često doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio:

“Dijete moje, kako dršćeš! Radi našeg spasenja na kako ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?”

A Isus će na to Jeronimu:

“Jeronime, ništa ne želim od tebe! “

Samo pjevaj:

“Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo više bijedan.”

Tada opet progovori Jeronim:

“Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!”

Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus:

“Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan.”

No Jeronim govori dalje:

“Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati, inače ću od muke umrijeti.”

Tada odgovori Božansko Dijete:

“Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!” “A što ćeš s tim učiniti“, uzvrati mu Jeronim sav smeten.

Dijete Isus odgovori:

“Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.”

Na to Jeronim proplaka:

“Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!”

Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao:

“Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeđen, ne može biti.”

Jeronimova ljubav prema Svetom Pismu, ljubav prema Crkvi i nepokolebljivo nastojanje oko pravovjernosti zaslužuju poštovanje. A svoje slabosti iskupio je pokorničkim životom i mnogim patnjama.

Crkva s pravom ubraja Jeronima među četvoricu velikih zapadnih svetih Otaca. Svakako je među njima on ipak najosebujnija ličnost.

Činjenica oslabljena vida u Svetog Jeronima je razlogom što je štovan kao zaštitnik od sljerpoće i ostalih bolesti očiju.

Sveci.net/http://sveci.net /Hrvatsko nebo