Novinarstvo i pisanje danas

Veliki je paradoks današnje tehnološke kulture, da ona sredstva u kojima čovjek bježi od vlastite prolaznosti, zapravo samo ubrzavaju njegovu prolaznost! Stoga možemo reći i ovako: pisanje i čitanje je usporava i daje nam vremena da mislimo i o vječnosti!

Nekad je dnevno novinarstvo značilo istinsku strast. Tko nije iskusio njegovu privlačnu smrtonosnost, ne zna što znači živjeti i pisati za jedan dan, da bi sutra krenulo sve iznova. Uvijek sam volio dnevne novine. Kažem volio, jer danas ih gotovo više nema u onom tradicionalnom smislu. Novinarski posao se drastično promijenio. Iako sam se prilagodio virtualnom svemiru koji se proširio brzinom svjetlosti, ponekad me užasava činjenica da se život napisanoga u dnevnom novinarstvu sa 24 sata sveo ne samo na jedan sat nego doslovce na minute, koliko se smjenjuju objave na novinskim portalima. Nije stvar ni u brzini, tko god je radio u dnevnoj novini, brzina mu nije problem.

Problem je danas u površnosti. U trijumfu banalnoga na novinskim stranicama u utrci za klikovima i čitateljima. Izgubila se granica između onoga što je nekad bilo žuto, tabloidno novinarstvo i ozbiljno-analitičko. No osim sadržajnog i vrjednosnog pomaka u fluidno, postoji i nešto što me muči, i što bih nazvao pitanjem smisla pisanja u virtualnoj eri. Tekst napisan u virtualnom prostoru ponekad se piscu čini uzaludnim. Nekad si znao da napisano ipak ostaje u nekim arhivima, da je otiskano, ali u virtualnom svijetu nestaje u kakofoniji glasova i golemim naplavinama virtualnog smeća. Pisanje i prolaznost danas su sinonimi. Dok pišeš, svjestan si da napisano već nestaje nakon sat vremena izgurano u nekakvom rotatoru nekim stotim sadržajem. Tekst se može naći na Googleu, ali to nije to. Živio je u svom mediju samo sat vremena. Ozbiljni članci izmjenjuju se s vijestima o grudnjacima i gaćicama starleta.

I kad su u drevnim vremenima pisali na svitcima, filozofi i pisci imali su osjećaj da pišu nešto trajno. Danas je takvo što beznadno – virtualni svijet pojačava osjećaj prolaznosti. Zapanjujuća je spoznaja da je nekada napisano književno ili filozofsko djelo, dakle u vremenima kad je pismenih bilo neusporedivo manje, imalo više utjecaja na stavove epohe, duha vremena ili negdašnjih elita, nego što ga može imati danas u vrijeme kad je protok informacija brži od mogućnosti čovjeka da ih uopće razabere i apsorbira – jer u zasićenosti raznolikim sadržajima puno je teže doći do onog bitnog i vrijednog. Prevladava banalno i senzacionalno. No čak i u senzacionalnom danas nema ničeg senzacionalnog.

Pisanje u virtualnom prostoru je kao pisanje po eteru. Pohranjeni smo u binomima, negdje u svemiru svega i svačega što se svake minute progresivno gomila – jedino beskraj svemira može progutati sav taj naš otpad nepročišćenih i neproduhovljenih riječi i misli. Ljudi budućnosti koji budu htjeli doći do starih mudrosti, morat će biti poput speleologa duha, arheologa misli, koji kopaju po virtualnim bibliotekama i tragaju za mudrim i važnim djelima zatrpanima pod naslagama bezvrjednog smeća. Jer koga je briga već za sat vremena a kamoli će biti za sto godina kakvu je haljinu neka filmska zvijezda nosila na crvenom tepihu i je li nekoj opskurnoj pop pjevačici ispala bradavica na primanju nagrade, jesu li joj se vidjele gaćice, nosi li ih uopće i tako dalje. Koga će za sto, dvjesto godina biti briga za sve te celebrityje, i što će uopće iza naših naraštaja ostati vrijedno a da ne bude zakopano, zanemareno i zaboravljeno pod bilijunima takvih trivijalnih sadržaja?

Želim vjerovati da pisanje još uvijek ima smisla jer nemam izbora. Onaj kome je pisanje usud, a ne razbibriga, ili samo posao, onaj kome je pisanje dio njegove osobnosti, mora vjerovati da nije sve tako beznadno, i da će uvijek biti ljudi koji čitaju i razumiju, i koji će u knjigama, mislima, idejama nalaziti istinsko blago koje tvori baštinu čovječanstva – jer da nije duhovne i kulturne baštine, imali bi i toljage i točkove, i vatru i oružje, imali bi možda i mobitele i kompjutore ali je pitanje bi li imali i ovo zrno mudrosti, vjere i duha koje nam je dano da bi urodilo dobrim plodovima. Veliki je paradoks današnje tehnološke kulture, da ona sredstva u kojima čovjek bježi od vlastite prolaznosti, zapravo samo ubrzavaju njegovu prolaznost! Stoga možemo reći i ovako: pisanje i čitanje je usporava i daje nam vremena da mislimo i o vječnosti!

Zoran Vukman/Izvan struje/HKV/http://www.zoranvukman.com//Hrvatsko nebo