Konačno dostojanstvo poslije 76 godina

 Pokop žrtava srpskih ustanika u Boričevcu (1.dio)

Drskost podmetanja lažne povijesti počela se poslije obrambenog Domovinskog rata širiti među inim i kroz proslave lažnog antifašističkog ustanka na dan 27. srpnja u Srbu. Među mnogim povijesnim izokrenutim činjenicama zločina to se zorno ogleda i u Boričevcu. Ipak, poslije 76 godina osvanula je prava istina u dostojanstvenom pokopu hrvatskih žrtava.

U ime protivljenja vrijeđanja i krivotvorenja istine te zbog traženja pravedne zadovoljštine za nevine hrvatske žrtve, uz mnoge druge domoljubne udruge pristigle u Boričevac, stiglo je i Društvo za obilježavanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća Varaždin – Čakovec, Udruga Hrvatski domobran Varaždin – Čakovec i Udruga MACELJ 1945. iz Zagreba i Đurmanca. U četvrtak 27. srpnja organiziralo se hodočašće u Boričevac na sprovodni obred i pokop žrtava koje su stradale na samom početku Drugog svjetskog rata. Toga dana, konačno su dostojno pokopane 24 civilne žrtve, djece i starijih, roda Ivezića pobijenih u „danima ustanka 1941. godine“. Pokop se održao povrh crkve Blažene Djevice Marije u Boričevcu. Žrtve su pokopane poslije 76 godina od počinjenja prestrašnog zločina od strane srbo-četničkih zločinaca nad Hrvatima koji su sa svojih vjekovnih ognjišta u tom Lapačkom kraju tijekom Drugog svjetskog rata sistematski genocidno istrijebljeni. Zbog čega? Pogrebni govori koji su jučer održani bili su najbolji odgovor na razloge tog zločina. Svi do jednoga ukazali su na srpske ustanike, palikuće, pljačkaše i ubojice. Ubojstva staraca i djece ukazuju na bezdušne krvnike, koje neki danas slave i časte kao antifašističke ustanike. Sramno da sramnije ne može biti, za sve one koji su se ikada okupljali u Srbu, izvoru zločina, veličanju tih zločina te pljuvanju po istinitoj genezi zločina i zločinaca.

tekst: Ivan Jaklin i Damir Borovčak

Boričevac

Boričevac je naselje u Ličko–senjskoj županiji. Nalazi se u ličkom Pounju, odnosno istočnom dijelu Like, u općini Donji Lapac. Boričevac je smješten neposredno uz granicu s Bosnom i Hercegovinom. Najbliže susjedno selo je Gornji Lapac, dok je općinsko središte, Donji Lapac, udaljeno nekoliko kilometara na zapadu. Sjeverno je i manji zaseok Mišljenovac. Najbliže naselje u susjednoj Bosni je Kulen Vakuf.

Povijest

Od polovice XIII. stoljeća postojala je utvrda starohrvatskoga roda Boričevića iz plemena Lapčana. Na sjevernom dijelu župe Boričevići su sagradili utvrdu koja je bila osnovom za naselje Boričevac. Lapačka je župa pripadala kninskoj biskupiji, a svi ondašnji stanovnici lapačke župe bili su katolici i Hrvati. Pod tursku vlast pao je nekoliko godina nakon pada obližnje Ostrovice koja je pala 1521. godine. Lapački kraj je pod tursku vlast pao nekoliko godina poslije, 1527., iste godine kada i Krbava i istočni i južni dio Like. Čitavo ličko Pounje priključeno je Hrvatskoj 1791. g. mirom u Svištovu zbog čega je muslimansko stanovništvo prešlo u Bosnu i s njima dio pravoslavaca. Glavnina pravoslavaca je ostala. Na napuštene muslimanske posjede došli su pravoslavci s područja od Bruvna do Zrmanje. Boričevac su naselili Hrvati Bunjevci iz lovinačkog kraja te je on postao najveće naselje s većinskim hrvatskim stanovništvom u ličkom Pounju. Područje Brotnje naselila je hrvatska katolička obitelj Ivezića od Štikade. Oslobođeni kraj pripojen je udruženim biskupijama senjskoj i modruškoj. Izgrađena je katolička crkva Rođenja Blažene Djevice Marije 1801., a 1807. osnovana je rimokatolička župa. Novoosnovanoj katoličkoj župi (1801.) Boričevcu pripali su i svi ostali katolici koji su bili raspršeni u manjim skupinama po lapačkom kraju, a najbrojniji su od tih bili Ivezići u Brotnji. U vremenima poslije katolicima se broj povećao u svim većim naseljima. Boričevačka je župa imala privremenu drvenu crkvicu, a 1807. zidanu crkvu. Turci su 1809. spalili cijelo selo i crkvu. Hrvati su ubrzo ponovo obnovili crkvu (1844.) i naselje, pučka škola osnovana je 1875. godine. Boričevac u to vrijeme postaje važno križište s carskom ispostavom i karantenom i bilo je najveće naselje s većinskim hrvatskim stanovništvom u ličkom Pounju s oko 1500 stanovnika prije Drugog svjetskog rata, a prema nekim izvorima oko 2300 stanovnika, odnosno 2000 stanovnika, s manjim okolnim selima. Na popisu 1931. godine je od 8% hrvatskog stanovništva kotara, 72% je bilo u Boričevcu. Do pred Drugi svjetski rat, u Boričevcu je živjelo 119 domaćinstava, sve Hrvati uz dvije srpske obitelji, a u bližem i daljem susjedstvu živjeli su i radili i Hrvati i Srbi, boričevačku su osnovnu školu pohađala hrvatska i srpska djeca iz mjesta i okružja. U selu je još bila crkva, tri trgovine i nekoliko gostionica. Uži boričevački kraj imao je 10% mješovitih brakova, susjedna sela još i više. Glavne su gospodarske grane Boričevljanima bile ratarstvo, stočarstvo, kirijanje s kolima i konjima te pečalbarenje u zidarstvu i inin djelatnostima, uglavnom u susjedstvu. U Boričevačku osnovnu školu zajedno su išla hrvatska i srpska djeca iz okolnih sela. Stoka je zajedno napasana, zajedno su polja obrađivana i sajmeni poslovi obavljani.

Razaranje sela i zločini nad Boričevljanima

Po uspostavi NDH, Srbi iz Lapačkog kraja su podigli pobunu, te su Hrvati iz Boričevca u noći između 1. i 2. kolovoza 1941. godine bili prisiljeni pobjeći u Kulen Vakuf, a 2. kolovoza srpski pobunjenici ušli su u Boričevac, razorili ga, do temelja uništili i pobili preostalo stanovništvo te počinili zločine i u ostalim mjestima u okolici: Brotinja, Poljica, Mišljenovac, Donji i Gornji Lapac. Četnici su 27. srpnja u Brotinju bacili u jamu 38 Hrvata, prezimenom Ivezići. Najmlađi (Jakov) imao je 2, a najstariji (Luka) 82 godine. Za taj zločin nitko nije odgovarao. Dio Srba nosio je četnička obilježja (kokarde), a dio partizanska obilježja (crvene petokrake). Srbi su 6. rujna 1941. napali i Kulen Vakuf te pobili više stotina Hrvata i Muslimana iz Boričevaca. Srpski pobunjenici su 1941. zapalili katoličku crkvu. Boričevljani su ubijeni i proganjani, a djecu su im bacali u Dabine jame. Ime sela Boričevca praktično je nestalo sa zemljovida. Preživjeli Boričevljani izbjegli su u bjelovarski kraj. Ustanici protiv hrvatske države Boričevljanima su poslali poruku da će svi završiti kao Hrvati Ivezići iz obližnjeg Brotnja, ako ne napuste mjesto. Iz te veće skupine Hrvata u Ivezićima 38 su “ustanici” bacili u jamu. Zbog prijetnje koja nije bila prazna, boričevački župnik Vladimir Stuparić je uz pratnju oružnika, poveo narod prema Bosni. Egzodus boričevačkih Hrvata obuhvatio je glavninu mjesnih Hrvata. Egzodus je krenuo i kolona je krenula 1. kolovoza i nastavila se narednog dana. Većina se našla na putu bez povratka. “Osloboditelji” su uskoro ušli u mjesto i preostale Hrvate pobili ili žive spalili u kućama. Egzodus boričevačkih Hrvata nije prošao mirno. Rujna 1941. dosta tih Hrvata poginulo je kod Kulen Vakufa u jednom četničko-partizanskom naletu preko bosanske granice.

Ni stari spomenici na starom groblju u Boričevcu nisu ostali pošteđeni

Izostanak obnove

Poslije Drugog svjetskog rata, Hrvatima nije bio dopušten povratak u razoreni Boričevac, a samo mjesto je izbrisano iz popisa naselja SR Hrvatske. Najviše Boričevljana naselilo se u Bjelovar. Zatiranje tragova ovog hrvatskog naselja išlo je dotle da su neka dvorišta i kuće u potpunosti uklonjeni, od nekih nisu ostali niti temelji. Boričevljanima nisu vraćene ni te ruševine niti zemljišne čestice gdje su nekad bile građevine, a na povratak imovine Boričevljani čekaju još i nakon 25 godina od osamostaljenja Republike Hrvatske. U Boričevcu je nastala stočarska farma koja je u međuvremenu zapuštena, a 2002. godine ponovno obnovljena i proizvodnja djetelinskih travnih smjesa. Boričevac je bio jedan od niza ličkih i krbavskih katoličkih župa koje su u Drugome svjetskom ratu i još više poslije rata, jugokomunisti i velikosrbi su ubijanjem uništili, zločine i postojanje Hrvata prešutili, te stvorili privid kod neupućenih da tamo Hrvata nikad nije ni bilo.

Boričevac poslije 1991. godine

Nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja“ u kolovozu 1995. godine, Boričevac, kao i cijela Lika oslobođeni su od velikosrpskog režima kojeg su na velikom dijelu Hrvatske uspostavili pobunjeni lokalni Srbi potpomognuti političkom vlasti iz Beograda. Na blagdan zaštitnice župe, Male Gospe, 8. rujna. 1996. godine u Boričevcu se, nakon 55 godina izgnanstva, okupilo preko 500 Boričevljana. Nakon mise pred razorenom crkvom, održana je osnivačka sjednica Zavičajnog društva s odlukom o obnovi crkve. Za obnovu crkve Vlada Republike Hrvatske odvojila je 1.400.000 kuna. Obnova je počela 2007. godine i još uvijek traje. Nakon dugogodišnjeg traganja za zemljišnjim knjigama, one su tek 2010. godine pronađene, a time će se omogućiti zaštita prava vlasništva od nezakonitog prisvajanja, odnosno zaštita posjeda, te planska obnova sela. Ne smijemo zaboraviti da nam je sveta obveza očuvati ovaj znamen hrvatske prisutnosti na ovim stoljetnim prostorima, gdje „od stoljeća sedmog“ žive Hrvati.

tekst: Ivan Jaklin

Propovijed biskupa Mile Bogovića u Boričevcu 27. srpnja 2017.

Kada sam se 1996. za blagdan Male Gospe, prvi put nakon Oluje, spremao za odlazak u Boričevac, doista sam se mučio u sebi što reći Boričevljanima; kako se uklopiti u njihova razmišljanja u susretu sa svojim mjestom nakon svega onoga što se dogodilo od 1941. do 1996.? Nije susret s Boričevljanima kao susret s drugima, nije susret s njima u Boričevcu jednak susretu s drugima u njihovim rodnim mjestima. Njihova kalvarija bila je tolika da sam se na neki način i sam osjećao krivim pred njima jer su bili godinama progonjeni kao divlje zvijeri od nemila do nedraga. Došli su u nadi da će se prestati slaviti puška koje ja presudila nevinoj njihovoj braći. (Nisu, dakako, mislili na pušku kao predmet, nego na sve ona što ona simbolizira!)

Tada smo slavili misu na improviziranoj pozornici. Gledao sam ta lica koja su kao reflektori profinjenom radošću ispunjavali prostor kraj crkve. Nijedan pogled nije bio svagdašnji, pa i u koracima je bila posebna živost. Nada je ispunjavala njihove duše. I mene je dohvatila ta nada te sam se ohrabrio bez straha stati kao svećenik pred taj narod.

Prošla je od tada 21 godina. Crkva u Boričevcu pokrivena je uz pomoć hrvatske države. Sada i Boričevljani imaju državu koja ih više ne progoni i ne proskribira, nego im pomaže. Ona je zemne ostatke brotnjanskih žrtava izvadila iz jame poniženja na Dabinom vrhu i donijela u crkvu njihova krštenja, otkuda će ih u svečanom sprovodu pokopati na mjestu gdje su pokopani i njihovi najmiliji. Tako će nakon što je tim žrtvama bilo oduzeto i pogaženo svako dostojanstvo, uključujući i pravo na pokop, dobiti nakon 76 godina javno poštovanje i priznanje od svoje države i od svoga naroda.

Drago mi je da smo i crkvu u kojoj su kršteni, a koja je stradala u vrijeme njihova stradanja, bar toliko uspjeli pripremiti da ona danas može primiti pod svoj krov njihove zemne ostatke i nas.

Bio sam prisutan na ekshumaciji brotnjanskih žrtava 6. svibnja 2014. iz jazbine u Dabinom vrhu u koju su živi bačeni članovi roda Ivezića iz Brotnje. Niti ih je tko sudio, niti ih je imao za što suditi. Pa ipak su tako okrutno ubijani. Bilo je dovoljno da su Hrvati i katolici pa da ih se makne između živih. Istina je da su neki od sljedbenika „prve puške“ osudili to ubojstvo. No, nije li to ubojstvo samo logična posljedica onoga što je davno bilo pripremano Hrvatima i katolicima, što je bio glavni zadatak ustanika i puške koja se i danas slavi? Nedavno netko reče da bi tada ubili i Boga da je sišao s neba i rekao da je Hrvat.

Njihov ispraćaj događa se na dan „prve puške“ kojoj se odavalo, a neki to i danas čine, poštovanje kao nekoj svetinji. Ne trebamo svi o istim događajima misliti na isti način. Ne želimo nikome osporavati da na tu pušku gleda kao na oslobodilačku, ali doista je krajnje vrijeme da smijemo, pače da smo dužni govoriti i o njezinoj zločinačkoj strani. Njezini zločinački pucnjevi počeli su ovdje a poslije su odjekivali dugo dugo po našim prostorima: oni su se čuli u Beiburgu i Križnim putovima, Jazovkama i drugim jamama i jazbinama, u novije vrijeme u Domovinskom ratu a posebno u Vukovaru. Zato danas imamo bar pravo tražiti da se prestane hvaliti zločinačka narav te puške, da se javno osudi njezin zločinački učinak.

Ti pucnji nisu jako dugo dopuštali da se čuju glasovi žrtava Boričevca, glas trogodišnjeg Jure Ivezića, glas 82-godišnjeg guslara Luke, i mnogih drugih iz Brotnje i Boričevca. Dosta nam je kulta ičije puške, pogotovo one iz Srba, jer smo njezin pucanj dobro čuli i zapamtili i u vrijeme Domovinskog rata.

Slušao sam ovih dana snimku razgovora s jednom Boričevljankom koja je kao djevojčica bježala 1941. iz svog mjesta. Pričala je što je sve preživjela upravo zato što je iz Boričevca. Ali ni na njezinu licu ni u njezinim riječima nisu se osjećali tragovi mržnje; velika patnja kao da je pročistila i još više oplemenila njezinu dušu i njezine osjećaje. Ona je prolazeći kroz klance jadikovke naučila najljepši govor: govor ljubavi i praštanja. Mi smo pozvani postići da taj govor krene odavde, otkuda je krenula „prva puška“. Ljudi oplemenjeni životnom patnjom i progonstvom ne osuđuju ni narode ni pojedince; oni osuđuju zlo gdje god ono bilo. Takvih je ljudi izgradila i tragedija Boričevca.

Veliki papa Ivan Pavao II. rekao je da komunizam ima krivu antropologiju, tj. krivi nazor na čovjeka. Po tom se nazoru u određenim okolnostima nekim ljudima može oduzeti svako ljudsko dostojanstvo. Tada oni prestaju biti ljudi sa svojim pravima, oni postaju uši, gnjide i štakori koje treba tamaniti. Mi se s time ne možemo složiti jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i nitko nema pravo oduzeti mu dostojanstvo koje mu je Bog dao. Ljudima kojih se sjećamo i za koje ovdje molimo bilo je oduzeto svako ljudsko dostojanstvo – oduzet im je život i pravo na grob. Drago mi je da smo upravo nedaleko od ovoga mjesta tom istinskom velikanu Crkve i svijeta podigli crkvu – u Donjem Lapcu. Maglu i dim koju je stvorila prva puška neka vjetar odese u nepovrat, da se dekontaminira ovaj prostor za mirni suživot ljudi. Nadahnućem istoga pape vodili smo se i kod gradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.

Nevine žrtve dovezli smo do oltara na kojem se spominje i slavi nevina žrtva Isusa Krista. Takvo je okupljanje Crkve od časa Kristove pobjede nad smrću, od njegova uskrsnuća, i tako će biti do kraja svijeta i vijeka. S ovoga mjesta ne treba upućivati poruku bilo kojoj naciji, nego kršćansku poruku koja vrijedi za sve nacije. U Kristovu duhu trebamo i mi pokazivati da smo slabi po laži i nasilju, pa i onda kada nama netko laže i vrši nasilje nad nama. To je mučenička Crkva kojoj pripadaju i brotnjanske žrtve, koje oplakujemo ali kojima se i ponosimo.

Nadamo se da će ovaj pokop u narodu i u njegovim predstavnicima probuditi svijest i otvoriti poglede na brojne jame ili masovna grobišta po Hrvatskoj pa sve do onih u Hudoj jami, Kočevskom rogu, Teznu i drugima u kojima poniženi i odbačeni čekaju da ih se u onoj masi kostiju prepozna kao pojedinačne osobe a ne tek kao ostatak ljudskih tijela te da ih se ljudski i kršćanski pokopa.

Današnje evanđelje predstavlja pobjednika Isusa s njegovim glavnim odličjima. To su rane podnesene za spas ljudi. Govor patnje i rana podnesenih za drugoga, najuvjerljiviji je i najočitiji znak ljubavi. Apostoli su i svojim ranama naviještali spasenje ljudi i svijeta – svi su mučenički završili.

U ovome svijetu bilo je moćnih carstava i kraljevstava, velikih ustanova i bogatih društava, ali sve je to propalo. Mnogima su lađe potonule, a Isusova „lađa“ i danas plovi.

U svijetu se nitko ne treba bojati Kristovih učenika i Crkve, a ni oni se ne trebaju nikoga bojati jer su „opredijeljeni“ za pobjedu, jer su na strani onoga koji je pobijedio svijet.

Pitamo se zašto je papa Franjo već na početku svoga pontifikata proglasio jubilarnu godinu milosrđa? Bez sumnje zato što vjeruje u spasonosnost rana Isusovih. Govor patnje i rana podnesenih za drugoga, najuvjerljiviji je i najočitiji znak ljubavi.

I nakon što se Isus pojavio kao pobjednik, nije pozvao apostole da krenu kako bi ga osvetili, šalje ih da praštaju: Kome oprostite grijehe bit će im oprošteni. Žrtvovao sam se za spasenje sviju, a ne za osudu ljudi.

Mučeništvo ne samo da je učvrstilo kršćansku zajednicu nego su tu vijest slali i drugima zajednicama i tako se po žrtvi širila crkvena zajednica – nastala je evanđeoska globalizacija. Ona je, dakle, počela pobjedom nevine žrtve ovoga svijeta – Isusa Krista.

Veliki ljubitelj svih ljudi i svakoga čovjeka, Ivan Pavao II. pozvao je da u borbi za budućnost svijeta uključimo te evanđeoske graditelje zajedništva, mučenike i nevine žrtve.

Mi smo ga poslušali i podigli takvim graditeljima hrvatskog zajedništva veliki hram na Udbini, CHM, da bude stalni poticaj evanđeoske Hrvatske. Povezati naša stratišta i mučilišta. To zajedništvo ne hrani se mržnjom prema nikome. Crkva u Hrvata ne traži da se svi zločini II. svjetskog rata kazne i procesuiraju; ona želi da se krene na spašavanje a ne na osuđivanje; da se diže cijena žrtvi, a ne mučiteljima, ranama a ne onima koji su ih nanijeli. Na Udbini su spomen ploče sa svih naših stratišta. Ondje je mjesto i za brotnjanske žrtve.

Crkva u Hrvata želi da se sva naša stratišta povežu Hrvatskim križnim putem koji bi počeo u Bleiburgu, pa preko Vukovara došao na Krbavsko polje do CHM. To je spomenik svim hrvatskim ranama zadobivenim u nastojanju da na ovim prostorima bude ljudima bolje i da oni budu bolji. Ondje predlažemo izgradnju Svehrvatskog groba kamo bi dospjeli zemni ostaci svih hrvatskih žrtava, iz Hudih jama, Jazovki, i drugih stratišta i grobišta, za koje se ne može prepoznati kojem groblju na hrvatskom prostoru pripadaju. Na tom mjestu, podno CHM, bila bi im javno priznato poštovanje i dostojanstvo koje im je bilo oduzeto i pogaženo. Svaka biskupija mogla bi imati na tom križnom putu svoje mjesto godišnjeg okupljanja.

Molimo se Bogu da nestane kulta oružja, da se širi kult nevinih žrtava ma gdje se nalazile i otkud dolazile. Kult žrtve nas povezuje, a kult svake puške – i prve i druge i svih ostalih, samo nas razdvaja. Gajiti nasilje ne smije se ni u ime otadžbine ni u ime domovine, ni u ime naroda ili ideologije, ni u ime vjere ili nevjere. U središtu kršćanskog okupljanja uvijek je žrtva nevinog jaganjaca Isusa Krista kao što je to i danas ovdje u crkvi Male Gospe u Boričevcu.

hkv.hr/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo