OTKRIVENA MRAČNA TAJNA Ovako su mučili ljude na Golom otoku

Mihailović priču započinje s dobivanjem jednog pisma 1998. godine, koje mu je otkrilo nešto za čim je tragao 20 godina.

Kako ističe, njemu je doktor Nikola Nikolić iz Zagreba još prije toga rekao “da nisu policajci sami izmislili sva ona čuda na Golom otoku, već da tu znanost ima uprljane ruke”.

”Ovo pismo samo mi je potvrdilo da se tu radi o nečemu mnogo zlokobnijem”, kaže u intervjuu Mihailović.

“Vrlo zanimljivo pismo o načinima mučenja uputio mi je profesor sveučilišta u Sidneyu Aleksandar Pavković 16. rujna 1998. godine. Njegov pokojni otac Ante Pavković je zbog sudjelovanja u partizanskom pokretu imao dobar status u režimu. Jednog trenutka 1948. ili 1949. godine dr. Pavković je zajedno sa svojim profesorom Vladimirom Vujićem, koji je bio predsjednik Srpskog liječničkog društva, pozvan na neki sastanak u Centralnom komitetu Jugoslavije. Tamo su ih dočekali Aleksandar Ranković i Milovan Đilas.

Đilas je razgovor započeo time kako Sovjeti na javnim procesima uspijevaju od svojih optuženika dobiti razna priznanja, a da oni to ne uspijevaju. Da li oni znaju, pitao je član Politbiroa psihijatre, neke posebne metode za dobivanje takvih priznanja, efikasnije od uobičajne torture, koja izgleda, nije davala željene rezultate. Zbunjeni psihijatri su odgovorili da oni nešto takvo ne znaju i da za slične metode nisu čuli. Onda su im rukovodioci rekli da će uz bogate dnevnice dobiti putne naloge za putovanja u inozemstvo, gdje su trebali od poznatih znanstvenika i stručnjaka potražiti odgovore na ova pitanja. Nakon povratka profesor Vujić i Pavković su o putovanju referirali u Centralnom Komitetu, gdje su ih opet dočekali Ranković i Đilas.

Psihijatri su podnijeli izvještaj da su u inozemstvu saznali da Sovjeti onakva priznanja najverojatnije dobijaju nakon što nad okrivljenima primjene torturu nespavanjem koja mora trajati najmanje deset dana. Đilas je tada postavio pitanje: A da li bi oni mogli, “za Centralni komitet” napraviti eksperiment s nespavanjem nad desetak “posebno tvrdih komunista”, koji bi im za tu svrhu bili izabrani? To je bilo previše za Rankovića koji je prijekorno rekao: “Ali Đido, mi to ne radimo”!

Po izlasku iz Centralnog komiteta profesor Vujić rekao je Pavkoviću: “Ovo su ludi ljudi, oni nas stvarno mogu natjerati raditi svakojake eksperimente. Zato ćemo mi sad ovako. Pronaći ću neki izgovor da vas isključimo iz Srpskog liječničkog društva. I ako mene zatim budu natjerali da im ipak radim eksperimente, odgovoriti ću da sam star čovjek i da se više takvih zadataka ne mogu prihvatiti, te da biste za takve poduhvate jedino bili sposobni vi, ali da ste, nažalost, nepouzdani, zbog čega smo vas morali isključiti iz Srpskog liječničkog društva. A kad to prođe, čim se ukaže prilika, poslaću vas na neko studijsko putovanje u inozemstvo. I vi tada – bježite!”

Kako bilo, već u proljeće 1951. godine mučenje nespavanjem u beogradskoj Glavnjači uveliko se provodilo, a neki sumnjaju da je tako bilo i na Golom otoku.

U jednom od pisama koje su Mihailović i sin dr. Ante Pavkovića razmjenili stoji i sljedeće zapažanje sina poznatog psihijatra.

“Psihijatri su zadatak dobro obavili jer nije bilo nikakve tajne: većina vodećih stručnjaka im je rekla da se sistematskim ukidanjem sna od najviše deset dana kod većine ljudi gubi osjećaj osobnog identiteta i kontrole nad postupcima i da se pod takvim uslovima može dobiti sve. Nije im bila potrebna ni terapija niti lijekovi ni posebna aparatura. Moj otac se jako interesirao za Đilasa, kupio je i pročitao sva njegova djela objavljena na engleskom jeziku. Na osnovu svog iskustva i pročitanih djela, njegova dijagnoza je bila – paranoja koja potiče iz potisnute homoseksualnosti. Zaključak o homoseksualnosti je donio na osnovu nekih dijelova memoara Đilasa gdje on navodno piše da je kao dijete sjedio kod nekog starijeg u krilu i da je to zapamtio kao nešto šokantno. Drugo, Đilasov sadizam i mazohizam, koji je on pokazivao u svojoj fiksaciji za torturu su, smatrao je otac, poznati simptomi potisnute homoseksualnosti”, prenosi Jutarnji. hr.