Franka Fani Kohn : Povodom otvaranja „Dubrovačkih ljetnih igara“

Na vrh stupa zastava vijori,
opisana notom i stihom slobode
slušajući glumca kako gromko zbori,
čiji puti sada Dubrovniku vode.

Orkestar je snažno zasvirao svima,
fontane su stare zasjajile tada
slaveć’ ono što je ponos svima.,
„Neka uđu.“…tu su ključevi od Grada.

Zbalajte, pjevajte,
svijet donesite,
mirima se ponesite,
loše odnesite,
na skaline sjedite,
Lokrum obiđite,
s Lovrijenca siđite,
u Dvoru prste zapletite,
jer
vaši su dani, ulice i skale,
tragedije, komedije, opere i šale…

A mnoga su prošla čeljad i vremena
ali „od slobode većeg blaga nema“
i jezika našeg (koliko ga ima?)
perom klesan među… ovim zidinama.

Lagan pljesak, zabrinuta lica,
tek proleti jedna tužna golubica,
traži glumce one Držićeva glasa,
dok gledaju barjak…kako se „talasa“.
Jer
Grad je svakom ipak dobro došo dom
al’ želi se zborit i skladat po svom,
pa da pljesak bude gromkiji i jači…
puče plemeniti ti si…od sveg toga jači!

Pa ću kazat svim koji nisu znali
dok su himnu tiho, uz fanfare zapjevali,
Gunduliću dodvorili:

„Ispod Srđa kamen Grade,
ćak i svemir zate znade,
pa i zvijezda s neba kliče…
Čast i slava Dubrovniče!“

Franka Fani Kohn, Zvekovica, Dubrovnik/Hrvatsko nebo