Jean-Michel Nicolier 01 . 07 . 1966. – 20/21 . 11 . 1991.
Vrijeme:3 min, 7 sec
Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj 1966. godine. Imao je dva brata; Pierrea i Paula. U Vesoulu je završio osnovnu i srednju školu. Nicolier je gledao Domovinski rat na televiziji u Francuskoj te je odlučio otputovati u Hrvatsku. Rekao je majci:
“Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.”
U srpnju 1991., vlakom je došao u Zagreb potpuno sam. Tamo se pridružio hrvatskim obrambenim snagama. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo, a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.
Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine pristupio je redovima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese. S njima je kasnije, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema hrvatskim braniteljima, dragovoljno otišao braniti Vukovar.
Bio je mlad i neiskusan ratnik, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi, te je do kraja ostao u Vukovaru. Jean-Michel se borio na vukovarskom Sajmištu gdje je ranjen 9. studenoga, te je morao ostati u bolnici. Nakon pada Vukovara i ulaska Jugoslavenske narodne armije u Opću bolnicu Vukovar, unatoč potpisanom sporazumu s hrvatskom stranom kako neće ulaziti u bolnicu, Nicolier je odveden zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine pogubljen na Ovčari.[3] Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a nakon čega je Spasoje Petković zvani “Štuka” polumrtvoga Nicoliera izvukao iz mučionice logora na Ovčari i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati prije smrti, u kratkome intervjuu francuskim reporterima je rekao:
“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”
Priznanja i spomen
2006. godine, 15. studenoga Jean-Michelu Nicolieru posmrtno je dodijeljena Spomen plaketa “Vukovar 1991”, koju je u ime obitelji hrvatskog dragovoljca preuzeo konzul veleposlanstva Republike Francuske u Hrvatskoj, Rodolphe Le Dref.
2011. godine, 17. studenoga Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović posmrtno je odlikovao Jean-Michela Nicoliera Redom Nikole Šubića Zrinskog za iznimnu hrabrost i junaštvo koju je iskazao u obrani Vukovara. Odličje je preuzela njegova majka Lyliane Fournier.[10]
Pješački most “Jean Michel Nicolier” s spomen pločom
2011. godine, 17. studenoga Jean-Michelu Nicolieru posmrtno je dodijeljena Počast županije, priznanje Vukovarsko-srijemske županije za ljubav, odanost i hrabrost u Domovinskom ratu.
2012. godine objavljen je povijesni roman hrvatske književnice Nevenke Nekić Jean ili miris smrti, o životu i sudbini Jean-Michela Nicoliera te tragičnom dobu rata u Vukovaru i Hrvatskoj. Nakladnik je Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika.
2014. godine, 18. rujna središnji pješački most u Vukovaru dobio je ime po Jean-Michelu Nicolieru, sukladno odluci Gradskoga vijeća.
2015. godine, 3. svibnja, na dan Grada Vukovara, uz most “Jean-Michel Nicolier”, postavljeno je njegovo spomen-poprsje, rad akademskoga kipara Lovre Jakšića.
2016. godine, 17. veljače u Zagrebu je održana svečana premijera dokumentarnog filma redatelja Branka Ištvančića, Sve je bio dobar san, o životu Jean-Michela Nicoliera
Hr.wikipedia.org/ https://hr.wikipedia.org/Hrvatsko nebo
