Brisani prostor -Podlistak : SVETAC I ZLOČINAC (1)

 Ogled o sudaru zagrebačkoga nadbiskupa i jugoslavenskoga maršala (1937. – 2017.)

Jugoslavenstvo je Hrvatsku uvelo u dva totalitarizma

Iako su od 1102. Hrvati živjeli bez punine nacionalne države sve do međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992., zadržali su nacionalnu svijest i katoličku vjeru, premda su kontinuirano gubili teritorije. Zahvaljujući identitetskim temeljima znali su prepoznati dobro od zla, junake od izdajica, nacionalne idealiste od nadnacionalnih ideologa. No, brzo su zaboravljali i olako praštali čak i kad oprost od njih nije tražen. Hrvatski se identitet stoljećima gradio na europskim temeljima grčke kulture, rimskoga prava i kršćanske uljudbe.

Dok budemo imali domaćih izdajica…

Stigavši do 20. stoljeća i raspada Austro-Ugarske Hrvati su se po prvi put susreli s iskustvom zajedničkoga života s drukčijom civilizacijom od zapadne. Ušli su u zajednicu sa Srbijom ne znajući gotovo ništa o njezinome mentalitetu i sustavu vrijednosti. Bila je to dalekosežna pogrješka. U nju su Hrvate uveli panslavisti i jugoslavenski nacionalisti. Otad do danas možemo pratiti njihov rad i transformacije od jugoslavenskih idealista preko velikosrpskih slugu i totalitarnih komunista do liberalnih fašista. Još u 19. stoljeću otac Domovine, Ante Starčević, došao je do istine: „Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinaca gospodara. Izdajica ćemo imati dok se narod ne osvijesti“.

Hrvatsko nezadovoljstvo odnosima u Austro-Ugarskoj iskoristila je jugoslavenska izdajnička struja, unatoč tomu što je još 1902. u Srpskom književnom glasniku, potom i u Srbobranu u programskom članku Nikole Stojadinovića (Srbi i Hrvati) „Do istrage naše ili vaše“ najavljeno istrjebljenje Hrvata. Narav srpskoga političkoga bića i srbijanske politike početkom šezdesetih godina 20. stoljeća sublimirao je akademik „Srpske akademije nauka i umjetnosti“ Dobrica Ćosić u svom djelu Deobe: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga… Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno… U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina“.

Od 1. prosinca 1918. Hrvati nastoje izaći van iz Jugoslavije! Uspjet će im tek krajem 20. stoljeća pod vodstvom dr. Franje Tuđmana… Prema rezultatima istraživanja objavljenima 2017. čak se 66,3 posto Hrvata u vrijeme Jugoslavije nije osjećalo Jugoslavenima, dok se tijekom Jugoslavije 29,1 posto osjećalo i Hrvatima i Jugoslavenima. Jugoslavenima se danas osjeća 2,8 posto hrvatskih državljana. Istodobno, 31,8 posto građana Srbije i danas se osjeća Jugoslavenima.

Od Čerine do 3. siječnja 2000.

Dokle je sezala zanesenost jugoslavenskom idejom oslikava navod hrvatskoga književnika Vladimira Čerine iz godine 1914.: „Ako u Zagrebu ima 80.000 stanovnika, 50.000 njih bi trebalo povesti na klaonicu, 5.000 njih da odnese Sava, 5.000 da potopi kakav nerazmišljeno silovit dažd, a sa velikom masom od preostalih dvadeset hiljada trebalo bi u kakav moralni i nacionalni (jugoslavenski) purgatorij… Ovom gradu cinika treba silom dati dušu i mozak onoga grada heroja, koji se zove Beograd“.

Ovdje se moramo prisjetiti riječi dr. Ante Starčevića: „Uz samostalnost i neovisnost naroda, u rješavanju domaćih i izvanjskih pitanja, može biti različnih mnijenja, stranaka; no kad se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda“. Ulaskom u novu državnu zajednicu 1918. započinje povijest srpsko-hrvatskih sukoba. Dotad su dva naroda živjela jedan pored drugoga bez većih napetosti. Dijelila ih je rijeka Drina, granica Istoka i Zapada.

Jugoslavenski naboj kakav je artikulirao orjunaš Čerina protegnuo se do današnjih dana. Premda rabi sofisticiraniju retoriku cilj mu je – nametnuti silom dušu i mozak Beograda uz pomoć sustava laži, obmana, mitova i mašte kakve spominju velikosrpska vrela. Jugoslavenska struja u Hrvatskoj nije nestala u obnovljenoj komunističkoj Jugoslaviji, pa i kasnije raspadom Jugoslavije. Okupio ju je devedesetih godina prošloga stoljeća i izdašno financirao svjetski mešetar George Soros. Njezini kraci dočekali su povratni komunistički val 3. siječnja 2000. Otad je jugoslavenski orijentirana manjina na proračunskim sredstvima moderne hrvatske države uporno radeći protiv nje, osobito na kulturalnom planu i u novije doba na području civilnoga društva.

Službena Hrvatska posljednjih više od stotinu godina nije uspjela u borbi protiv vlastitih izdajica. Hranila ih je i pazila. Davala im unosne sinekure. Branila od opravdane kritike. Privilegirala ih je u svakom pogledu. Zašto je tomu tako, nitko još nije dao odgovor, ali se ukorijenila konstatacija književnika Antuna Gustava Matoša – „Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda“. Hrvatski narod izdajstva je strpljivo podnosio i zaboravljao. I plaćao „jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor“. Od Čerine prije 100 godina do Šerbedžije, Hribara i Frljića naših dana. U novije doba modelu jugoslavenske kulturne hegemonije suprotstavio se ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović i zbog toga doživio neviđenu hajku.

Stepinac: Europi vratiti dušu

Prvi dio 20. stoljeća Hrvatska je stenjala pod srpskom čizmom monarhističke Jugoslavije. Nadbiskup Alojzije Stepinac o tom je razdoblju kazao: „Manje je krvi bilo proliveno za stotinu godina austrougarske vladavine, nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara“. Kraljevina Jugoslavija poslije ubojstva Radića otvoreno tijekom tridesetih godina zagovara nacionalsocijalističku politiku i fašistički režim. Beogradska cenzura Katoličkoj crkvi u Hrvata onemogućava kritičko pisanje o negativnim pojavama u Europi kao što je rasizam i progon Židova. Već 5. listopada 1940. Kraljevina Jugoslavije uredbom zabranjuje rad židovskih trgovina prehrambenim proizvodima. Bilo je to pola godine prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

Uoči Drugoga svjetskoga rata zagrebački je Nadbiskup godine 1939. na radio Zagrebu poručio: „Evropska kultura može ozdraviti samo pod jednim uvjetom, da joj se vrati duša, da joj se vrati Isus Krist Bog!“. Je li europska kultura u međuvremenu ozdravila teško je reći u okolnostima Europske unije, koja se odrekla kršćanskih korijena, a čini se i grčke kulture i rimskoga prava, uvodeći umjesto njih surogate: Multikulturalizam, konzumerizam i normativizam. Hrvati su politiku razgradnje nacionalnoga identiteta kombiniranu s fizičkim desetkovanjem biološke supstance iskusili već ranije dolaskom na vlast Josipa Broza Tita i njegove Partije.

Hrvati pod nametnutom kolektivnom krivnjom

Tijekom Drugoga svjetskoga rata Hrvatska je proglasila vlastitu državu. Nadbiskup Stepinac pozdravio je uspostavu hrvatske države. No, s ustaškim režimom i poglavnikom Antom Pavelićem bio je u trajnoj napetosti. I dok se o ustaškom režimu u NDH neprestano govori i pritom svrstava nadbiskupa Stepinca kao njegov sastavni dio, gotovo je nepoznato što se istodobno događalo u Srbiji. U njoj vlast preuzima Milan Nedić. Uz punu potporu Srpske pravoslavne crkve u „duhu svetosavskog pravoslavlja“, Srbija se s Nedićem opredjeljuje za nacističku politiku Adolfa Hitlera, tražeći u njoj mogućnost provedbe plana o uspostavi Velike Srbije. SPC tijesno surađuje i prima priznanja fašističkoga pokreta Zbor na čelu s Dimitrijem Ljotićem. Sveti arhijerejski Sinod SPC usvojio je 24. srpnja 1941. Memorandum u kojemu traži njemačku intervenciju zbog terora nad srpskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Memorandum je predan izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi. U njemu piše da „hrvatski narod u cjelini treba snositi odgovornost za ustaško nasilje“. Od toga stajališta, koje postalo velikosrpskim načelom, SPC nikad nije odustala, kao niti Srbija. Treba li i srpski narod u cjelini snositi odgovornost za izuzetno uspješne rezultate Nedićeve Srbije u uništenju Židova?

Na kraju Drugoga svjetskoga rata na hrvatskoj političkoj pozornici nema nikoga osim Brozove Partije – ideološkoga legla komunista, jugoslavena i velikosrba. Iz monarhističke Jugoslavije Tito preuzima velikosrpski odnos prema Hrvatima i Katoličkoj crkvi, a od Staljina komunistički model višenacionalne države i totalitarni način vladanja. Uz pomoć tih alata Tito je u Jugoslaviji Hrvatsku držao pod svojom ulaštenom maršalskom čizmom. Iz monarhističke Jugoslavije Tito nije preuzeo granice Banovine Hrvatske. Naprotiv, teritorijalno je osakatio Hrvatsku i biološki desetkovao hrvatski narod, kako bi onemogućio bilo kakvu pomisao na samostalnu hrvatsku državu.

Ideološka zadrtost: Tito živi vječno

Oči politički dezorijentiranih Hrvata, željnih slobode u vlastitoj državi, bile su uprte u nadbiskupa Stepinca. S pravom, jer je on tijekom velikosrpskoga, Pavelićeva i Titova režima govorio dok su drugi šutjeli, prosvjedovao dok su drugi mačekovski saginjali glavu, spašavao živote dok su Titovi komunisti čekali naputke Moskve i Staljina. O njegovoj poziciji u to doba povjesnik akademik Franjo Tuđman je kazao: „Nasuprot i Mačeku i Paveliću i Titu imamo ličnost Alojzija Stepinca, prvog čovjeka Crkve u Hrvata, hrvatskog muža koji je bio za hrvatsku državu, za uspostavu i održanje hrvatske države bez ideoloških ograničenja, i u tome je veličina i povijesna zasluga Stepinca. Po tome se može govoriti o Stepinčevoj Crkvi, Crkvi koja je bila sa svojim narodom, koja je željela samostalnost hrvatske države“.

Dok je na terenu provodio masovne likvidacije u svibnju 1945., koje je osobno zapovjedio i nadzirao, u Zagrebu je došlo do susreta maršala Tita sa zagrebačkim nadbiskupom. Od tada do danas oni postaju ključni likovi nacionalne povijesti preko kojih se od 1945. do današnjih dana lomila hrvatska suvremenost i budućnost. Iako je od međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske prošlo dvadeset i pet godina, Tito za ideološki zadrtu manjinu komunista, velikosrba i jugoslavena, koja nikad nije željela samostalnu hrvatsku državu, predstavlja nedodirljivo božanstvo. Njemu i postumno izražavaju vjernost parolama „Mi smo Titovi, Tito je naš“, „Bilo je časno živjeti s Titom“, „Tito živi vječno“, „I poslije Tita – Tito“. Stepinac je pak proglašen blaženim mučenikom po svetom papi Ivanu Pavlu II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., a uskoro će biti proglašen i svecem.

(Nastavlja se)

Nenad Piskač