Frljić je praktički, prije svega, političar sui generis, jer njegova pojavnost i izričaj uvijek imaju društveno političke konotacije, pored toga što je politički i financiran, i u tom smislu njegove predstave su njegov društveno politički izričaj, a kazalište i kazališna umjetnost samo su medij tog izričaja.

Isto to rade i Šprajc, Danijela Trbović, Mile Kekin i drugi politički angažirani umjetnici, novinari, aktivisti civilnoga društva i drugi manjinci, kroz njima dostupan medij, a svima im je cilj kroz kontroverznost, kako bi privukli veću pažnju, čime misle da dobivaju na značaju i snazi, doslovno uvrnuto provocirati okolinu vrijeđajući ju skrivajući se iza sloboda, umjetnosti, satire itd., a sve zbog svoje frustriranosti svijetom koji ih okružuje, a koji nije onakav kakav oni misle da je jedini ispravan i kakav bi po njima trebao biti.

I to je njihova identifikacija, ona je izgrađena na drugima, na suprotnostima od drugih, oni nemaju ništa svoje, originalno, oni se svim silama trude pokazati da nisu kao okolina i to čine na način da svoju različitost od te okoline grade suprostavljajući joj se na radikalan, žućni način što ih vodi u krajnosti, čime naglašavaju koliko je ta različitost njih i njihove okoline velika, a bitno im je da je velika, jer oni svoju okolinu mrze, što pak proizlazi iz različitih osobnih frustracija i kompleksa.

U demokraciji je čak i sve to dozvoljeno i ne treba se čuditi ovakvim stvarima – bolesnika uvijek ima, i oduvijek je tako bilo, ali je zato bitno i reći da je u toj demokraciji dozvoljeno mijenjati i vlast, ministre i politike koje financiraju obijesne moralne eskapade, kakva je Frljićeva frustracija sazdana u stanovitoj kazališnoj predstavi.

 

Tomislav Bandov  FB/Hrvatsko nebo 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.