Hrvatski iseljenik priznao : Za ovo što smo napravili, dobili bismo pet doživotnih zatvora u Australiji

VIŠE NIJE MOGAO IZDRŽATI

Stvarno, gdi ja to živim? Gdi je istina? Kamo ja to pripadam! Bi li me stvarno trebalo kazniti za ovo u čemu sam danas sudjelovao?

Sjedim za stolom k’o da mi je pura kruh odnesla, rekla bi moja pokojna baka Apolonija. 

Srčem polako masnu vruću juhu, nabadam komadiće mesa koji su samo dva sata prije bili ona jadna zmazana, ali posve zadovoljna i topla prasica, koju smo, eto, mi, seoski krvnici, tako surovo lišili života.

Propustili ste prvi dio moje jako čitane priče o kolinju? Pročitajte ovdje! 

Sa sterea se ori Dreletovo “Kolinje”: “Prasica, ojdi na!” Čovjek tepa krmači i govori joj kak bu od nje šunka bila.

Prasica, dakako, nakon toga umire od radosti. Pokušao sam to prošle godine, kad sam prvi put čuo tu divnu pjesmu, prevesti svom susjedu Australcu i nekim čudom od onda ne govori više sa mnom. Ako se sretnemo na ulici, gleda na drugu stranu. Pojma nemam što mu je, a to je tako divna pjesma. Kolinje kao tema u zabavnoj glazbi. Toga nema ni u Americi.

Pričam ja tim svojim okrvavljenim pajdašima, okrvavljenima kao što sam sad i ja sam, da nam ne bi ginulo do pet doživotnih robija svakome da smo to napravili u mom dvorištu u Australiji.

Smiju se oni – kakva je to glupost kad se u Hrvatskoj za ubojstvo čovjeka ne dobije više od 15 godina.

Velim ja kako nije drukčije ni u Australiji jer, hvala Bogu, zasad nema još nikakvog društva za zaštitu čovjeka, ali za zaštitu životinja itekako ima, a kad ti se oni zakvače na vrat, nema ti ga više majci labavo.

Na to oni meni, uz glasan smijeh i usputne duhovite psovke, pričaju o tome kako postoji takvo društvo i u Hrvatskoj.

“Samo oni ti dojdu na kolinje čistam prijateljski, pa se ne daju doma do kasne noći sve dok se… kužite Vladek kaj hoću reć”, dovrši misao Valent s podfrknutim rukavima i dlakavim podlakticama k’o Lucifer iz jednog od krugova pakla.

Žvačući preko volje prepečeni odrezak, posmrtni dio jadne krmače koja je mislila da će izbjeći smrt ako nam umakne iz koca, razmišljam kako je ipak u redu što je smogla snage i umakla nam ispod ruku jer, ipak, umrla je slobodna pod susjedovim plotom. Nitko nije jašio na njoj dok je u agoniji smrti ispuštala svoj posljednji dah.

Kažem dečkima kako sam pun straha, uz to što mi je savjest opečena k’o u Heroda u Kristovo doba, da me netko ne cinka baš tom društvu za zaštitu životinja u Australiji jer onda će ovo biti naša posljednja krvava gozba. Nikada me više nitko od njih neće vidjeti.

Dižemo svatko po čašu tuduma i zaklinjemo se da o tome nikada nikome nećemo reći ni riječi.

Da mi olakša muke, diže se susjed Štef, pali televizor, jedan od onih koji ima ugrađen internet, otvara kao pravi znalac YouTube i objašnjava mi kako se nemam čega plašitijer, ako me i uhvate, neka im samo objasnim da je u Hrvatskoj i danas klanje dio folklora.

“Sentibigulicu, pa ne koljemo mi od jučer, dragi sused”, veli Štef malo zaplićući jezikom i otvori kratki film “Kolinje u Slavoniji”.

Jedemo mi polako i gledamo. Skupili se dečki u slavonskim nošnjama i kreću u formaciji po dvojica prema kocu.

Jedan od njih ima skriven nož u rukavu. Prasica ih vidi i od milote legne uz tarabu koca, jer uvijek su je ti divni ljudi samo hranili i češkali po trbuhu. Rasporedili se momci oko prasice, jedan je draška po trbuhu…

Sljedeća scena: iznose dečki posve mirnu krmaču u limenom koritu, polijevaju je kropom, stružu, vješaju na galge, paraju trbuh, vade crijeva, sijeku sjekirom uzduž kičme, nadijevaju kobasice, nazdravljaju rakijom životu uz vesele slavonske pjesme, kako je drvo krivo, a ja podvirivo (jer se mlada snaša popela na drvo), pa nek’ se majka kani Očenaša, jer eto’t mene i mojih pajdaša, pa kako je nastala nestašica bečara, jer što’j bečara to je Osječana i nema ih više da ih svijećom tražiš.

Tako uz pjesmu i brzo nestajanje krmače, film polako završava.

“Ima još pet-šest takvih, ‘oćeš vidjet’ sused”, pita me Štef, a ja od srca zahvalim i odem se pobljuvat u šekret iza štale, jer više nisam mogao izdržati.

“Si ti sused kojim slučajem, vegetarijanac ili ono, još gore, kak’ se ono zove – vegan, kad se tak držiš”, znatiželjan je sused Joža.

“Ko? Ja? Kaj god! Volim ja meseko ko i vi, i skoro mi je svaki dan na stolu”, pravim se važan.

“Samo, eto, ne volim sudjelovati u tom procesu, kužite? Nekak’ mi je više f’tek ako ne znam kaj se iza scene događa. Ne paše mi taj folklor. Nekak’ mi više leži kolo i dobra polka, ak’ je folklor u pitanju, razmete? Jer ipak smo mi danas, ak’ se ne varam. pri kraju 2016. godine Gospodnje i morali bismo…”

“Joooj sused dragi, kak su vas sega skvarili ti Aboriđani v Australiji. Pa kaj mislite da tam u vašim klaonicama v Australiji maze z gušjim perom po riti pajceka da bi dobili krmenadle i malo špeka, ha”, oglasila se srdito suseda Mara kojoj sam ostao u negativnoj memoriji zbog nedostatka krvavica na ovom kolinju.

“Razlika med nami je samo ta kaj ste vi, dragi sused… Kak se ono zove, Sanja, kad čovek sam sebi laže”, upita Mara 15-godišnju kćer koja leži na trosjedu i prebire po telefonu kao da se sve to nje uopće ne tiče.

Malo prije izjavila je da ona to ne bi jela ni da joj “trefterom natačeju”.

“Hipokrat, mislim”, odgovori Sanja ne podižući pogled s telefona.

“Hipokrit”, ispravim je ja i osjetim se dvostruko krivim.

“Licemjer, veli se po zagorski”, dobaci Sanja i uputi mi pogled pun mržnje. 

“Vražji emigrant, kaj je s tebe napravila ta Australija”, iščitao sam iz njezina pogleda.

Stvarno, gdi ja to živim? Gdi je istina? Kamo ja to pripadam! Bi li me stvarno trebalo kazniti za ovo u čemu sam danas sudjelovao?

Ali i što će mi veće kazne od ove što se još uvijek budim u znoju i gušenju od onoga noža, krvi i jadne krmače koja pušta svoje posljednje vriskove pod susjedovim plotom.

Tako mi i treba. Da nisam nikamo išao, danas bih i ja uživao u tom krvavom folkloru.

Vladimir Jakopanec/http://mojahrvatska.vecernji.hr/Hrvatsko nebo