Jure Šimić u Rijeci: BJELOVAR U DOMOVINSKOM RATU

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:4 min, 39 sec

Knjigu BJELOVAR U DOMOVINSKOM RATU predstavit će prof. dr. Josip Jurčević u Državnom arhivu Rijeka, 3. travnja 2017. u 19:00h.

Posebno velika proizvodnja kaosa odnosi se na najsloženije i najvažnije razdoblje, 1990-1991. godine. Odnosno, tijekom vremena sve je više krivotvorenja i manipulacija svih vrsta, te se činjenice, interpretacije, uloge i značenja prilagođavaju različitim aktualnim političkim, grupnim ili pojedinačnim interesima. Tom začaranom krugu prijevara i zabluda, zbog različitih motiva se priključuju institucije, stručnjaci i nestručnjaci. Njihov jedini problem je u tome što je još uvijek živ veliki broj aktera događanja iz 1990-ih godina, koji – uglavnom usmeno svjedočeći – povremeno izražavaju svoje nezadovoljstvo.

Pritom je Jure Šimić krajnje korektan, pa u knjizi u cijelosti objavljuje napade i optužbe koje su protiv navoda u knjigama i protiv njega osobno iznošene od organizacija i osoba kojima se nije svidio sadržaj njegovih knjiga.

„Zbog istine i generacija koje nas nasljeđuju pozivam vas da sjednemo zajedno za stol i analiziramo gdje je tko bio u koji dan, sat ili bilo koje vrijeme Domovinskog rata u Bjelovaru i da analiziramo knjigu, ljude i događaje“.

Nadajmo se da će ovaj poziv Jure Šimića naići na razumijevanje hrvatskih branitelja i svih dobronamjernih ljudi te da će se napokon utvrditi i zaživjeti istina s bjelovarskog i drugih hrvatskih područja. Jer, samo će nas istina osloboditi.

(Iz predgovora prof. dr. sc. Josipa Jurčevića: Poziv na suočavanje s istinom)

 

  • U jednodnevnom ratu 29. rujna JNA je topničkom i minobacačkom vatrom razarala Bjelovar i 16 je Bjelovarčana ipoginulo. Najviše ljudi poginulo je u pokušajima osvajanja skladišta streljiva u šumi Bedenik, koje je oficir JNA minirao. U tom suludom činu aktivirajući više od 100 tona eksploziva i sam je poginuo. –  Jure Šimić. 

 


Rođen sam u katoličkoj, hrvatskoj, seljačkoj obitelji 2. kolovoza 1952. god. u selu Galečić, općina Tomislavgrad, od oca Ante Šimića, zvanog Jurukić (po ocu Juri) i majke Terezije Šimić, rođene Krišto, iz Zagoričana, općina Livno.

U obitelji sam drugo dijete, jer prije mene je rođena sestra Mare, a poslije su rođeni još brat Mate, zatim sestre bliznake Ana i Ljuba, koje umiru u prvoj godini života. Zadnji se rodio brat Milan. Obiteljski odgoj i katolički svjetonazor, što sam ga primio od roditelja i fratara, presudni su čimbenici u formiranju moje osobnosti kao i rodna mi hercegbosanska gruda, koja je u svoj svojoj punini odisala katoličkom vjerom i hrvatstvom (vječnom težnjom hrvatskog čovjeka za svojom nezavisnom hrvatskom državom), dvije su najveće i nezamjenjive svetinje svakog hrabrog čovjeka mog rodnog kraja. Godine mog ranog djetinjstva obilježila je materijalna bijeda kao i kod većine mojih vršnjaka.

Jugokomunistički vlastodršci nisu ni pokušavali poboljšati naš materijalni položaj, već su uz to zatirali sve hrvatske svetinje, katoličku vjeru i sve ostalo što je hrvatsko. Jugokomunističkim vlastodršcima posebno je smetala katolička vjera i isticanje hrvatstva, pa su sustavno i osmišljeno radili i protiv jednog i protiv drugog.

Našavši se u materijalnoj bijedi i nacionalnoj i vjerskoj neslobodi hrvatski čovjek je morao napuštati rodnu hercegbosansku grudu tražeći svoju slobodu i opstojnost u zemljama Zapadne Europe i širom svijeta. Takva sudbina zadesila je i mog oca Antu, koji trbuhom za kruhom odlazi u Austriju. Obitelj uskoro doživljava materijalni preporod očevim radom u Austriji pa sam mogao, završivši osnovnu školu u Šujici 1967. god., otići u Zagreb u gimnaziju. VI. zagrebačku gimnaziju (Gornjogradsku gimnaziju) završio sam 1971. godine. U Zagrebu sam tih gimnazijskih godina, a osobito 1971., godine buđenja hrvatske nacionalne svijesti, godine Hrvatskog proljeća, doživio potvrdu vjere i nacionalnih osjećaja što sam ih sa sobom donio iz rodnog kraja.

 

Jure ŠimićZagreb sam zavolio zbog bogate hrvatske povijesti, zbog njegovih boema, beskućnika, zbog povijesnih i kulturnih zdanja, jednom riječju zbog Zagreba sama, Zagreba simbola Hrvatske, simbola hrvatske opstojnosti.

 

Iste, burne 1971. god. upisao sam se na Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kad sam završio studij, diplomirao, nerado sam morao napustiti Zagreb. Prvo sam 1979. god. otišao raditi u Veterinarsku stanicu Bjelovar, a poslije u veterinarskim ambulantama u Zrinskom Topolovcu, Novoj Rači i Rovišću. Rušenje komunističkog poretka, pojavu demokracije u Hrvatskoj i raspad tzv. Jugoslavije dočekujem raširenih ruku i aktivno se uključujem u demokratske procese. Prihvaćam program HDZ-a i postajem njezinim članom i osnivam s grupom istomišljenika 9. studenog 1989. god. Općinski odbor HDZ-a za općinu Bjelovar, čiji sam predsjednik. Općinski odbor HDZ-a Bjelovar je prvi osnovani odbor HDZ-a u Republici Hrvatskoj. Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. god. i izborne pobjede HDZ-a postajem predsjednik Izvršnog vijeća Općine Bjelovar i u nametnutom Domovinskom ratu od predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana imenovan sam predsjednikom Regionalnog kriznog štaba za Bilogorsko-podravsku regiju te predsjednikom Kriznog štaba Općine Bjelovar.

 

Zajedno s članovima Regionalnog i Općinskog kriznog štaba nastojim organizirati obranu Bjelovara od srbokomunističke tzv. JNA, ustrojavamo Hrvatsku policiju i Hrvatsku vojsku u Bjelovaru. Uspjeli smo osloboditi Bjelovar od tzv. JNA i s ponosom ističem da smo joj upravo mi 29. rujna 1991. g. slomili kičmu te smatram da je taj dan prekretnica Domovinskog rata u korist Republike Hrvatske.

 

Čim mi je istekao mandat predsjednika Izvršnog vijeća SO Bjelovar 1993. god., vratio sam se uz puno razumijevanja kolega veterinara u Veterinarsku stanicu Bjelovar na poslove ovlaštenog veterinarskog inspektora. Upisao sam 1994. g. postdiplomski studij na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Oženjen sam suprugom Danicom, rođenom Zubčić, katolkinjom i Hrvaticom i otac sam dvoje djece, Ante i Marije.

 

Zajedno sa svojom obitelji vraćam se u Zagreb 1996. g. Zagreb je grad mladosti, sad ga volim još većim žarom od onog mladenačkog iz gimnazijskih i studentskih dana, vraćam se u Zagreb, jer mi je sad još ljepši i još draži, jer konačno je hrvatski.

 

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.