Marija Dubravac : DVADESET PRVI VIJEK

DVADESET PRVI VIJEK

Na putu suzne doli jurnjava, beznađe, plač,

Napetost, glad, bolest, nepravda, rat i mač –

Mržnja, očaj, psovka… Dvadeset prvi vijek…

Teče munjevito života ljudskog tijek.

Vuče milijune u ludih čeznuća vir

Trpa u grobove ljubav, dobrotu i mir.

I sve je manje puta, a sve je veći strah,

Bliži se kazna kruta – ljudskoga roda krah.

Čuj, trublje nebesko već javlja sudnji dan;

O Bože, kuda bježat kad brat je bratu stran?

Sodoma i Gomora preuze čitav svijet,

Bože, tko će nas spasit, sav ljudski rod je klet.

Stani de, putniče, osluhni tek na čas,

S Kalvarije dopire nečiji bolan glas:

– Čovječe, prijatelju, ja sam Spasitelj tvoj,

Dođi i obriši s lica mi krvav znoj.

Izbroji moje rane i trnja ubod ljut,

Dođi, osjeti svog Boga križni put.

Teško je drvo križa, trnje me bode tol,

No ja ću trpjet rado da spasim Suznu dol.

Na putu moje muke krvavi piše trag:

”Što Krist otkupi krvlju, ne može uzeti Vrag”.

Nek vijek teče i juri, al’ svijet će biti moj

Stog uzmi brate križ, oslonac i štit svoj

I kroči putem hrabro nek ti se divi svak

I diži visoko križ, vječne pobjede znak.

Dođi i ćuti ljubav ranjenog srca mog,

Na kraju Suzne doli čeka te Isus-Bog.”

Marija Dubravac, Brisbane/Hrvatsko nebo