25 godina otkako je Danijel Borović izborio prvi MIG21 Hrvatskoj
Vrijeme:5 min, 37 sec
Danijel BOROVIĆ 4. veljače 1992. preletio je iz Bihaća u Pulu i Hrvatskoj donio prvi borbeni avion MIG 21 (MIG Rudolfa Perišina ostao je od 25. listopada 1991. do današnjeg dana u Austriji). Istodobno dok se Borović pokušavao spustiti u Puli, supruga Snježana je s maloljetnim sinom Vanjom prolazila kroz četničke barikade po određenim dionicama, a prevozili su je ljudi od povjerenja njenog supruga i njegovih veza u Zagrebu koje su organizirale bijeg, što je također sadržaj rukopisa. Probijala se prema Splitu, Zagrebu i selu Kneginec kraj Varaždina kao krajnjem odredištu. Želja za slobodom Snježane i Danijela Borovića, kao i njegova opsesija da avionom pobjegne iz neprijateljskog okruženja i da Hrvatskoj dovede prvi vojni avion kojim će moći uništavati neprijateljske položaje, bila je veća od visokog rizika.
„…zbog problema s cisternama kerozina kasnim s poletanjem iz Bihaća. Pomislio sam da samo dragi Bog zna kako će na kraju sve ispasti. Tada još nisam bio svjestan da me u narednih sat vremena čeka pakao. Konačno, ulazim u svoj avion, MIG 21. Pokrećem mlazni motor. U drugom avionu leti kapetan 1. klase Mile Vasiljević. Znao sam da se nakon uzleta što prije moram spustiti na malu visinu iznad terena, kako me radar s Plješivice ne bi mogao identificirati. Dodavanjem snage motora povećao sam brzinu na 1.100 kilometara na sat. Zauzimam kurs prema zapadu pazeći da ne zakačim neki planiski vrh. Postajem svjestan da nemam šanse proći Likom i spustiti se niz prijevoj Vratnik prema Senju te dalje prema Puli. Oblaci su potpuno prekrili cijelo područje. Ispod donje baze bila je jaka sumaglica tako da je pri velikim brzinama nemoguće na vrijeme uočiti niže planinske vrhove. Imao sam tek nekoliko sekundi za donošenje odluke o novoj ruti leta.
Situacija je, međutim, bila teška, sa zemlje nisam mogao očekivati nikakvu pomoć, jer zemaljska navigacijska oprema nije bila u funkciji, dok MIG-ovi 21 nisu bili opremljeni nikakvim nezavisnim navigacijskim sredstvom. Jedan GPS bi mi sada bio dobro došao, pomislio sam. Isključio sam i radio vezu. U slušalicama je zavladala potpuna tišina. Pogledom uporno prolazim kroz poklopac kabine: gledam lijevo, desno, gore i dolje. Ništa ne vidim, ni gdje je more, ni gdje je kopno. Zbog jake sumaglice i spuštanja mraka nisam mogao razaznati gdje prestaje more, a počinje kopno. Pokušavam pronaći neki prepoznatljivi orijentir, no nikako ne mogu pronaći put do pulske sletne staze. Tražio sam prepoznatljiva svjetla riječkog zaljeva koji je inače uočljiv izdaleka.
Letim već tri minute prema tom kursu i ne vidim Rijeku. Pa gdje je taj grad? Sve oko mene u potpunom je mraku. Što ako ću se morati katapultirati iz ispravnog aviona? Što ako pritom avion padne na neku kuću? Pitanja se nižu jedno za drugim. Istodobno mjerač goriva pokazuje da ga je sve manje. Imam, dakle, sve manje vremena za pronalaženje piste za slijetanje, možda još desetak minuta. Spuštam visinu leta do nekih 300 metara, pretpostavljajući da sam već preletio otok Cres i njegov najviši vrh. Uporno pokušavam uočiti svjetla ili obrise nekakvih naselja. Okrećem glavu, gledam lijevo-desno, ali ništa! Znači, ipak mi slijedi katapultiranje! Napetost raste svake sekunde. Iznenada, u dijeliću sekunde, učinilo mi se da sam negdje daleko ispred sebe vidio nekakav bljesak. Napražem oči i gledam u to. Svake sekunde, u kojoj avionom prelazim 250 metara, bljesak se pretvara u isprekidano svijetlo. Odjednom, kroz jaku sumaglicu, ispred i ispod putanje leta uočavam jedva vidljive žute pruge. Zaključujem da su to ona svijetla kamiona o kojima je bilo riječi da će mi osvijetliti stazu za slijetanje. Sigurno je da se kamionska svijetla nikako ne mogu mjeriti s pravim reflektorima za osvjetljenje piste, no ovo što sam vidio stvarno je bilo ispod svih mojih očekivanja. No ipak je i to bolje od katapultiranja od kojeg su me dijelile samo minute. Znam da ta svijetla više ne smijem izgubiti iz vida. Smanjujem brzinu leta na 500 kilometara na sat. Stalno pogledavam na tlo i pratim položaj svjetala, spuštam kotače, održavam brzinu u prilazu do 420 kilometara na sat. Kratko prije samog ulaska u zamišljeni pravac slijetanja uključujem avionske reflektore za slijetanje.
U sekundi sam se našao okružen silnim svijetlom. Sumaglica je bila toliko jaka da se od svjetala reflektora ispod krila stvorio svjetlosni aureol oko aviona. Gotovo se ništa nije vidjelo. Izgledalo je kao da s avionom putujem u nekakvoj ogromnoj svijetlećoj kugli. Uvlačim reflektore natrag i odlučujem sletjeti samo uz pomoć svjetala sa zemlje. Vjerujem u svoje dugogodišnje pilotsko iskustvo. Ono će mi trebati više od svega. Najteže će biti procijeniti visinu ravnanja na slijetanju. Cijela faza od početka ravnjanja aviona pa do trenutka dodira traje 15 sekundi. Obzirom na ogromnu brzinu u prilazu svi elementi se moraju poklapati. Oblijeva me hladan znoj. Približavam se zemlji brzinom od 340 kilometara na sat, a da ni ne znam gdje je početak piste. Svijetla koja sam maloprije vidio sve mi se više približavaju. Prelijećem ih. Odjednom nastupi mrak! Vidim samo jedno maleno svijetlo u daljini. Izravnavam avion u položaj za slijetanje prema samo jednom elementu – vlastitom osjećaju. Smanjujem snagu motora i brzinu na 300 kilometara. Prolaze sekunde, osjetim kako i dalje jurim kroz mrak, ali više nema propadanja aviona na dolje. Nisam niti osjetio trenutak dodira s pistom, potpuno smanjujem snagu motora.
Uvlačim zakrilca i počinjem intenzivno kočiti. Ne znam uopće na kojem sam dijelu piste sletio, ne znam ni koliko je do kraja piste. Od silne napetosti, lijeva noga počinje mi skakati po pedali! Pritiskujem je rukom iznad koljena, govorim sam sebi da je gotovo, no noga poskakuje, kao da nije moja. S malom brzinom rulanja dolazim do onog famoznog svjetla.
Tek tada ugledam svoje »svjetlo života«! Bio je to običan, bijeli golf! Njegov mi je vozač gašenjem i paljem svijetala davao znakove. Dečki sa zemlje stavljaju ljestve na avion. Otvaram poklopac kabine i spuštam se. Grle me, ljube, čestitaju na briljantno obavljenom slijetanju po nemogućim uvjetima. Naknadno, nakon sedam mjeseci, saznao sam kakve sam sreće imao te noći. Tog dana na aerodromu je ostala manja skupina ljudi osposobljenih za prihvat aviona koji će sletjeti. Po primljenom pozivu, morali su svijetlima kamiona, raspoređenih u pretpolju ispred sletne staze, osvjetliti dio staze. No dogodilo se nešto nepredviđeno i zamalo tragično. Kako je akcija pripremana u maksimalnoj tajnosti, zaboravilo se o njoj obavjestiti dežurnog časnika baze. Pa kad se moj avion pojavio iz pravca istočne obale u niskom letu prema pisti, on je uključio sirenu za uzbunu misleći da JNA napada aerodrom! Vozači kamiona koji su bili raspoređeni s obje strane piste čekali su znak da uključe svjetla, no kad su čuli znak uzbune pobjegli su! Srećom da vozači kamiona koji su bili raspoređeni u prilazu prema pisti nisu čuli znak uzbune pa su ostali na svojim mjestima. Zahvaljujući tome nekako sam uspio locirati položaj sletne staze i privesti let kraju… „
Hrvatsko nebo
