Daran Bašić -Tri stava o zločinima komunista i lustraciji : Bezuvjetno osuditi i provesti lustraciju , “trezveno analizirati i konsezusom osuditi ” gurnuti pod tepih kao “lov na vještice “
Vrijeme:19 min, 30 sec
“Hrvatska mora naći konsenzus po pitanju totalitarnih režima – jasno osuditi ustaški režim tijekom kojeg su počinjeni brojni zločini , ali i trezveno analizirati sve ono što se događalo nakon 1945. godine”, rekao je Plenković.
“Do kraja veljače izaći ćemo s referendnim okvirom i članovima povjerenstva. Interes je velik, ali s obzirom da su to sve razgovori, očekujte da ćemo izvijestiti na vrijeme”, kazao je Plenković na današnjoj press konfrenciji o 100 dana ove Vlade
Autoru ovih redaka iz izrečenoga je posve jasno o čemu Plenković treba postići konsezus. O osudi komunističkih zločina koji su se dogodili u miru nakon prestanka sukoba i koji su se događali čitavo vrijeme postojanja SFRJ jer je sam jasno osudio zločine od 1941 -1945 . Samo autoru ovih redaka nije jasno s kim to predsjednik Vlade treba postići konsezus o osudi komunističkih zločina. Sa SDP-om možda koji i danas slavi zločinca Tita i opravdava njegove zločine ili pak sa čelnikom MOST-a, prirodnim saveznikom u obnašanju vlasti, Božom Petrov koji ne zna ni “… kakav je smisao u tome da se ljudima koji danas imaju 30 ili 40 godina spominje što su im radili očevi ili djedovi, tko je bio u ustašama ili partizanima? “
Pojednostavljeno rečeno o komunističkim zločinima ćemo tražiti konsezus nakon trezvenog analiziranja a sve laži i manipuliranja brojkama ustaških zločina ostaju iste.
ZA JASENOVAC I USTAŠKE ZLOČINE NAM NIJE POTREBNA TREZVENA ANALIZA .
A što je pučem unutar stranke HDZ-a smijenjeni predsjednik te stranke Tomislav Karamarko govorio o komunističkim zločinima uvjerite se sami i čitajući ali i gledajući video prilog :
Izlaganje Tomislava Karamarka na okruglom stolu o zločinima totalitarističkih režima | HDZ 2014
„Hvala vam lijepo, ali morat ću se malo vratit iz ovog lirskog ugođaja u historiografiju, i sve ono u što nas je dovelo u situaciju, rekao bih, „dirigirane ideološke magle“ u kojoj se danas nalazimo. Već je rečeno, dragi prijatelji, da je, kao iskaz pijeteta prema žrtvama svih totalitanih režima, Europski parlament proglasio upravo ovaj dan (23. kolovoza), Danom sjećanja na žrtve tih režima.
I nacizam, i fašizam, i komunizam iza sebe su ostavili, doista možemo reći, stotine milijuna mrtvih, desetke tisuća razorenih i spaljenih gradova, i sela. I, kao što reče profesor Banac, ni taj datum nije slučajno izabran. Upravo na današnji dan prije 75 godina, dva najbrutalnija sustava u povijesti XX. st, nacional-socijalizam i komunizam, tj. njihovi predstavnici, Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR potpisali su pakt o prijateljstvu i nenapadanju kojim su dogovorili podjelu interesnih zona na istoku Europe.
I sasvim su dobro surađivali u komadanju Poljske, Rumunjske i drugih država, sve do 1941. godine, kada su se ta dva zla međusobno sukobila. Svaka ljudska žrtva zaslužuje poštovanje i pijetet, naravno, bez obzira na njezinu nacionalnu, rasnu, vjersku pripadnost ili ideološki svjetonazor. To je opće civilizacijski i europski standard koji smo naprosto dužni poštivati. Danas smo se dužni zapitati jesu te europske i civilizacijske etičke norme zaživjele u Hrvatskoj. Govorili smo o tome, i zaključili da nažalost nisu. Dok se otvoreno govori o zločinima i žrtvama nacional-socijalizma i fašizma, službena vlast u Republici Hrvatskoj na žalost i dalje prešućuje, i nastoji umanjiti razmjere komunističkih zločina. Iako su na web stranicama Hrvatskog sabora u vezi donošenja odluke o obilježavnju ovog spomendana, među ostalim se i navodi: – Hrvatska se pridružila većini zemalja članica EU u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i jegova očuvanja kako bi sledeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije uvažavanja temeljnih prava. U Hrvatskoj se i dalje sustavno nastoji prešućivati razmjere komunističkih zločina počinjeni tijekom drugog svjetskog rata i poraća, kao i zločine koji su počinjeni tijekom 65 godina vladavine jugoslavenskog komunizma. Uporno se komunizam i komunistička ideologija nastoje preimenovati u antifašizam, i antifašistički pokret, čime se komunističkog revolucionara Josipa Broza povijesnim krivotvorinama pokušava od suradnika sovjetskog NKVD-a i Kominterne pretvoriti u svojevrsnog zapadnjačkog antifašistu, poput, recimo francuskog generala De Gaullea. Ti pokušaji su vrijeđanje i podcjenjivanje istinskog i demokratskog antifašizma. Sasvim je izvjesno, a brojni historiografski podaci to i potvrđuju, da je Titov KPJ bio sastavni dio jednog totalitarnog komunističkog sustava, koji nasilnim metodama, zločinima ogromnih razmjera i na potpuno istoj matrici uspostavljao svoju vlast na podrućju od Vladivostoka do Trsta. Što su svojim životima na našim prostorima platili na stotine tisuća a na cjelokupnom području desecima milijuna ljudi.
Jugoslavenska inačica komunizma koji danas i u Hrvatskoj neki nazivaju “socijalizmom s ljudskim licem” u nečem je prednjačio – bila je znatno brutalnija i krvoločnija prema svećenicima npr, od svih ostalih totalitarnih režima. Različite oružane formacije koje su djelovale pod političkim pokroviteljstvom KPJ i druga J. B. Tita pogubile su prema službenim podacima crkve u Hrvata ukupno 515 katoličkih svećenika.
Usporedbe radi u susjednoj Sloveniji je u razdoblju komunizma ubijeno 220, u poljskoj, koliko je Poljska veća od Hrvatske, 177, u Češkoj 20, u Slovačkoj 14, a u Mađarskoj 10 katoličkih svećenika.
Čak i Albanija odnosno i režim Envera Hođe je bio blaži od Titova režima i ubio je „samo“ 67 svećenika. Prema nekim istraživanjima u Španjolskoj se u vrijeme građanskog rata 1936 i 1937 godine komunisti su pogubili preko 7.000 crkvenih osoba. Dok se broj crkvenih lica stradalih u Sovjetskom savezu za vrijeme Lenjina i Staljina procjenjuje na oko 40.000 pravoslavnih svećenika i drugih crkvenih osoba. Komunističko boljševičke čistke, likvidacije bez suda i osude tu na obližnjoj taksi a i drugim mjestima Hrvatske, Blaiburga i mnogobrojni križni putovi smrti obilježeni tisućama masovnih grobnica od Triglava do Đevđelije, ubojstva svećenika kao i poslijeratne likvidacije i montirani procesi, nisu nasljeđe demokratskog zapadnjačkog antifašizma kojem mi svi pripadamo.
Kako se današnja Hrvatska postkomkunistička vlast odnosi prema negativnom nasljeđu komunizma?
Na žalost tako da je jedna od prvih odluka bila ukidanje ureda za istraživanje komunističkih zločina. A ukinuli su kao što reće moj prijatelj Zvonimir Čićak i pokroviteljstvo na Bleiburgu. Očito da im cilj nije istraživanje nego prikrivanje masovnih komunističkih zločina. To se očitovalo i prošlogodišnjim sramotnim izglašavanjem spomenutog „Lex Perković“, kojim su nastojali spriječiti izvođenje pred lice pravde osumnjičenih za najteža kaznena djela državnog terorizma.
To je potrebno napomenuti, Jugoslavija je provodila državni terorizam u odnosu na Hrvatske ljude i inozemstvo. Sve to naštetilo je državi Hrvatskoj i to u prvoj godini pristupanja EU. Tim su činom dokazali da im je interes njihove partije i prikrivanje njenog zločinačkog karaktera iznad interesa Hrvatskog naroda i Hrvatske države za koju je živote dalo preko 15.000 Hrvatskih domoljuba.
Sjetite se samo kako su ti isti koji se danas svim silama upiru i trude da ne dođe do istraga i procesa o zločinima iz drugog svjetskog rata i poraća, zagovarali da se vojno redarstvena Oluja i legitimna obrana hrvatskog naroda proglase zločinačkim pothvatom.
Analizirajući različitosti kriterija dolazi se do zaključka o ne samo različitom odnosu prema žrtvama, nego isti oni koji žrtve komunizma prešućuju,pokušavaju u javnosti udomaćiti tezu da je Republika Hrvatska nastala na zločinu.
Sedam desetljeća nakon završetka 2. Sv. rata Hrvatska država još uvijek nema uređen popis žrtava komunizma, stoga moram ovdje pozdraviti i izraziti svoju podršku zajedničkoj akciji Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BIH vođene preko komisije za Hrvatske materologije zahvaljujući kojoj ćemo u skorijoj budućnosti imati poimeničan popis svih žrtava komunizma. Okončanjem tog procesa koji će podržati i buduća Hrvatska vlast na čelu s HDZ-om, biti će stvoreni temelji za podvlačenje crte ispod ove teme koja nagriza današnje Hrvatsko društvo.
Na temelju tog poimeničnog popisa povjesničari će morati reći svoje. Naravno nećemo se uzbuđivati zato što će neki to pokušati prikazati revizijom povijesti, zato jer znamo da je to u biti revizija partijskih podvala i ništa drugo.
Megazločini Bleiburga i Križni putovi obilježeni stotinama masovnih grobnica diljem Hrvatske, Slovenije i BIH, kao i likvidacija političkih neistomišljenika u zemlji i inozemstvu, za sada su prošli nekažnjeno.
J.Broz Tito, osoba koja ima najvišu političku odgovornost za spomenute zločine, danas se u hrvatskoj otvoreno veliča, a vladajuća stranka ponaša se kao pravna sljednica Brozovog KPJ. Zvijezda petokraka pod čijim su simbolom nastale tisuće masovnih grobnica ali i razaran Vukovar i Škabrnja i Dubrovnik i Gospić i cijela naša Hrvatska štuje se u nekim krugovima kao božanstvo.
Istovremeno o žrtvama stradalim u ime komunizma stidljivo se ili nikako ne govori niti im se pokušava dati nikakva zadovoljština čak ni moralna. Svaki pokušaj koji u duhu preporuke vijeća Europe i rezolucije 14/81 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnog komunističkog režima, pokušava se proglasiti povijesnim revizionizmom i nepotrebnim vraćanjem u prošlost.
Tako govore povijesni revizionisti koji svoje političke pozicije brane zahvaljujući tim krivotvorinama dogmarske komunističke historiografije. Zašto? Zato jer bi se objektivnim pristupom utvrdila istina i pala bi pozlata sa zločinačkih komunističkih idola, a prašina zaborava bi nepovratno prekrila neke biste, neka imena, neke kultove, koje naprosto ne želimo ukloniti sa naših ulica i trgova, iz školskih udžbenika iz kojih uče naša djeca i jednostavno iz naših života.
Danas je u Hrvatskoj stvoreno ozračje da je o jugoslavenskom komunizmu IN govoriti isključivo kao o “socijalizmu s ljudskim licem”. Dok se Jugoslaviju u vanjsko političkom smislu nastoji prikazati isključivo kao nesvrstanu miroljubivu zemlju iako je u bipolarnoj podjeli svijeta s vanjsko političkog aspekta taj potez bio potpuno beznačajan, dok se o čelniku Jugoslavenskog komunizma, Titu, ne govori kao o jednom od deset največih zločinaca 20 stoljeca, nego kao o svjetskom državniku, bonvivanu. Playboju, nekom sasvim simpatičnom tipu.
Ovo što se u Hrvatskoj događa klasična je podvala i zamjena teza, jer kako drugačije možemo protumačiti tezu da su Tito i komunisti postavili temelje na kojima je bilo moguće postaviti današnju samostalnu RH i da bez antifašizma ne bi bilo moderna Hrvatske.
Da gospodo, demokratski antifašizam kao civilizacijski sustav vrijednosti svi prihvaćaju.
Međutim, komunističke, boljševičke čistke i skoro 1000 do sada poznatih masovnih grobnica i 515 ubijenih katoličkih svećenika sigurno nisu nasljeđe demokratskog antifašizma. Usprkos vasim nastojanjima povijesna istina utemeljena na činjenicama biti će poznata. A činjenica je da je komunistička Jugoslavija nastala na masovnim zločinima da je bila nedemokratska, jednopartijska, totalitarna država u kojoj su na najgrublji način kršena ljudska prava i slobode i u kojoj je diktatorskim ovlastima vladao J. B. Tito na isti način na koji je u Sovjetskom savezu vladao njegov dugogodišnji mentor Staljin. Moramo znati da Staljin ima puno manje ulica i trgova nego što ima J.B.Tito.
Hrvatski neokomunisti nikakvim veličanjem zvijezde petokrake pod čijim su simbolom razarani Vukovar, Dubrovnik i drugi naši gradovi, očuvanjem Titovih bista i slično, neće uspjeti prikriti stvarnu narav Jugoslavenskog komunizma.
Civilizirani demokratski svijet kojem pripadamo i kojem smo povijesno oduvijek pripadali odbacuje te simbole u ropotranicu povijesti. Bezuspješni pokušaji pojedinaca koji se grčevito i uporno trude braniti neobranjivo, nisu ništa drugo nego neargumentirani i loše artikulirani pokušaji kojima se nastoji kupiti bolja prošlost i obraniti unaprijed izgubljene ideološke pozicije.
Stoga, podsjetimo se načina na koji su se bivše komunističke države odnosile i odnose prema razdoblju svoje komunističke prošlosti. Pribaltičke države na primjer, i Poljska, provele su lustraciju i onemogućile djelovanje pojedinaca i skupina stasalih pod nadzorom tamošnjih komunističkih odgajatelja. Niti u Njemačkoj ni jedan sudac, niti jedan agent bivše istočno Njemačke tajne policije koji je sudjelovao u čistkama, represiji, progonu ili montiranim sudskim procesima ne može obnašati bilo koju javnu dužnost.
Prema tome dragi prijatelji da zaključim pred nama je još puno borbe, borbe za istinu. Potvrđivanje pune povijesne istine moramo napraviti zbog pravilnog vrednovanja događaja iz naše prošlosti, a još više zbog naše budućnosti.
Jedino ćemo tako prevladati i ove podjele, a one su realne unutar Hrvatskog nacionalnog bića i korpusa, te zakoračiti u prosperitetniju i sretniju Hrvatsku budućnost.
Tomislavu Karamarku nije trebao nikakav konsezus da bi posve jasno osudio komunističke zločine no je posve jasno poručio da je
..” pred nama je još puno borbe, borbe za istinu. Potvrđivanje pune povijesne istine moramo napraviti zbog pravilnog vrednovanja događaja iz naše prošlosti, a još više zbog naše budućnosti.
Jedino ćemo tako prevladati i ove podjele, a one su realne unutar Hrvatskog nacionalnog bića i korpusa, te zakoračiti u prosperitetniju i sretniju Hrvatsku budućnost…..”
No tu i nije kraj posve različitih stavova novoga vođe HDZ-a Andreja Plenkovića i unutarstranačkim pučem smijenjenoga Tomislava Karamarka . Isti Tomislav Karamarko je jasno i nedvosmisleno najavio lustraciju ali tako što će lustraciju provesti prvo u stranci u kojoj je tada čelnik bio HDZ-u ..
Tomislav Karamarko: Lustraciju ću prvo provesti u HDZ-u
Pokušava li Udba još jednom odrediti ishod hrvatskih izbora? Je li sve dio otvorene sezone lova na čelnika oporbe koji su, ne birajući sredstva, otvorili vladajući? Ili je pak sve samo obračun između nekadašnjih suradnika te prirodna reakcija na navodno najavljen progon političkih neistomišljenika? To su samo neka od ključnih pitanja koja ovih dana zabavljaju hrvatsku javnost, nakon što je Josip Manolić, nekadašnji visokorangirani dužnosnik Ozne i Udbe, ali i bivši premijer neovisne Hrvatske, optužio Tomislava Karamarka da je 80-ih godina bio doušnik Udbe. Manolić je svoj čudnovato zakašnjeli potez objasnio strahom od uvođenja lustracije, no, kako se sada da naslutiti, rezultat bi mogao biti da bi Karamarko mogao dobiti još širu podršku za suočavanje nacije s totalitarnom prošlošću. Jer, pitaju se sad mnogi, ako su bivši udbaši i dalje tako vitalni i moćni da mogu na ovakav način intervenirati, onda to možda znači da pitanje lustracije ni 25 godina nakon pada komunizma ipak nije posve pasé? No prvo pitanje bi ipak trebalo biti – a o čemu zapravo govorimo kad danas izgovaramo riječ lustracija? Podrazumijevamo li uopće pod tim istu stvar? Je li stvarno HDZ pod tim najavio čistku svih nepoželjnih, kako tvrde u vladajućoj koaliciji? Postoji li neki oblik lustracije koji bi i SDP-u mogao biti prihvatljiv – ili čak poželjan? Pitanje upućeno tim strankama donijelo je neke neočekivane odgovore.
Cilj nije progon nego istina
Dramatski zaokret prije svega nudi onaj koji je upravo na meti najžešćeg udara – Tomislav Karamarko, koji kreće za Hrvatsku neuobičajenim putem – od vlastite stranke.
– HDZ-u nije cilj nikakva osveta ili obračun s političkim neistomišljenicima, nego uvođenje europskih demokratskih standarda u europsku hrvatsku. Kriterijima za bavljenje politikom na nižim, srednjim i višim razinama faktički će ih najprije implementirati u vlastitoj stranci. I to se ne odnosi samo na one iz bivšeg sustava nego i na sve one s pravomoćnim presudama zbog korupcije i zloporabe položaja – otkriva Karamarko u odgovoru za Večernji list na pitanje o lustraciji, pozivajući i sve ostale stranke da krenu istim putem. Što bi to točno značilo? Zasad kaže tek da se kriteriji na temelju kojih bi se provela takva unutarnja lustracija u ovom trenutku upravo bruse unutar koordinacije koalicije koju je okupio, iz čega bi se dalo zaključiti da takva pravila neće vrijediti samo za HDZ. Kako bi to funkcioniralo, može se donekle da naslutiti iz riječi Božidara Kalmete i Josipe Rimac, koji su već najavili da bi s podizanjem pravomoćnih optužnica svoje mandate staviti na raspolaganje stranci. A stranka ih u tom slučaju onda neće kandidirati za neke nove državne funkcije.
Karamarko objašnjava da lustraciju ne zamišlja kao proganjanje neistomišljenika niti bi pravosudni obračun trebao biti cilj. Svjestan je da je za lustraciju koja bi išla za kažnjavanjem odgovornih za nezakonito i nedemokratsko ponašanje u bivšem sustavu uglavnom prekasno. Cilj, kaže, nije pravosudni progon, već objava istine. Vjerojatno po uzoru na Njemačku, koja je nakon ujedinjenja sudila suradnicima Stasija, za koje su postojali dokazi, ali i odmah pomilovala veliku većinu onih koji nisu počinili zločine. No i danas Njemačka troši stotine milijuna eura kako bi rekonstruirala poharane arhive i prije svega doznala ono što je dužna sama sebi – istinu.
– Zalažem se u prvom redu za promjenu društvene klime temeljem provođenja najviših europskih demokratskih standarda. Osobe koje bi bile podložne klasičnoj lustraciji, u onom smislu u kojem se ona prije deset, dvadeset ili trideset godina obavljala u danas razvijenim demokracijama nakon pada komunizma, nemaju nekih izgleda operativno se baviti realnom politikom, što zbog svojih godina, što zbog činjenice da su već do sada upropastili svoje političke karijere – kaže Karamarko ističući da svejedno treba otvoreno progovoriti o djelovanju tadašnje tajne policije, navodeći usput primjer registra branitelja, koji je objavljen zato da prokaže lažne branitelje.
– Ovo društvo od prokazivanja udbaša nema nikakve koristi, ali ima koristi od prokazivanja njihovih laži jer pripadnici bivših službi, kada se s nekim žele obračunati, proglašavaju ga udbašem. Kao, tko bi drugi znao tko je udbaš ako ne oni koji su sami bili udbaši? To u pravilu čine pred izbore i prema onoj političkoj opciji koja bi i nakon 25 godina mogla ugroziti njihove pozicije. I sam sam žrtva takvog procesa – objašnjava Karamarko dodajući da „oni” to tako rade već 30-ak godina, još od druge polovice 80-ih, kad se pokušavaju približavati strukturama koje su se zalagale za neovisnu Hrvatsku.
– Riječ lustracija – dodao je Karamarko – i u prijevodu znači svojevrsno rasvjetljavanje odnosno osvjetljavanje istine o totalitarizmima. S naglaskom da se to onda odnosi i na komunistički totalitarizam, a ne samo na nacizam, kako to u praksi već desetljećima pokušava nametnuti hrvatska ljevica.
Što pak o toj i takvoj lustraciji misle dvije vodeće stranke vladajuće koalicije? Pitali smo isto tako i SDP i HNS bi li prihvatili oblik lustracije koji bi značio da svaka politička stranka već i samostalno, bez obzira na (ne)postojanje odgovarajućeg zakona, može onemogućiti da na stranačkim funkcijama budu njeni članovi koji su obavljali određene dužnosti u nedemokratskim sustavima, oni koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, oni koji su osuđeni za korupciju kao i oni protiv kojih je podignuta pravomoćna optužnica te da takve osobe ne predlažu za funkcije državnih dužnosnika, ili neki drugi prema njihovom mišljenju? Je li za SDP i HNS i danas prihvatljiv neki oblik lustracije i koji?
– Što se tiče lustracije o kojoj danas govori predsjednik HDZ-a, o tome nemamo potrebe govoriti jer je sve što je potrebno već je rekao Europski sud za ljudska prava – glasio je šturi odgovor iz odnosa s javnošću SDP-a, gdje očito nisu prepoznali novi moment. No treba imati razumijevanja, šef se u tom trenutku bavio dalekoistočnom diplomacijom i valja vjerovati da bi on bio znatno rječitiji da je upit doista stigao do njega ili da smo mu stavili „krušku pod njušku”. Bit će svakako još prilike čuti što Zoran Milanović misli o novoj Karamarkovoj inicijativi.
Iz HNS-ovog ureda za odnose s javnošću stigao nam je mnogo suvisliji odgovor. U toj stranci smatraju da jedina funkcija lustracije „25 godina poslije jednostranačkog režima i 16 godina poslije Tuđmanove autokracije” može biti – politička osveta.
– Lustracija o kojoj govorite stvar je nečije prosudbe pa se nameće pitanje tko je taj koji određuje i odlučuje o lustraciji i o čijoj se konkretno prosudbi radi? O prosudbi jedne strane koja će odlučiti za svoje neprijatelje ili konkurente da ih treba lustrirati – pitaju u HNS-u. Što se tiče lustracije unutar stranke, smatraju da je ona nemoguća.
– Ako tijela, odnosno institucije stranke procijene da netko iz nekog razloga ne treba biti u redovima stranke, može ga se isključiti, ali smatramo da se ne može temeljem prosudbe pojedinca određivati tko može ili ne može biti član stranke – kažu u HNS-u iako se pitanje nije odnosilo na isključenje, već na nenominiranje na ključne dužnosti. To bi, između ostaloga, značilo da SDP ne bi čiste savjesti mogao na posljednjim izborima podržati Željka Sabu ili HNS Andru Vlahušića, koji je izabran dok se tinta na pravomoćnoj sudskoj presudi još nije bila ni osušila. U HNS-u u odgovoru koji su nam poslali tek podsjećaju da je obveza svakog pojedinca ponašati se u skladu sa zakonima i poštivati njihove odredbe, a da su jedino pravosudna tijela ta koja donose odluke o nečijoj eventualnoj krivnji.
– Stoga je HNS protiv lustracije, kako protiv lustracije u društvu, tako i protiv lustracije u stranci, a razlog je što je lustracija uvijek instrument izbacivanja i diskvalificiranja političkih konkurenata – zaključuju u HNS-u, očito zasad nespremni pomesti ispred vlastitog praga. No njihov odgovor, gledano u cjelini, donosi i poantu o kojoj valja itekako razmisliti: ako će o nečijoj odgovornosti odlučivati stranačka tijela na temelju internih kriterija, pogreške i zloporabe su itekako moguće.
Podijeljeni i znanstvenici
– Okosnica svake lustracije trebao bi biti Zakon o lustraciji koji bi trebao biti donesen konsenzusom jer bez njega bi se provodile nove nepravde, a u paketu s njim mora se odvijati proces suočavanja s prošlošću – ističe Anđelko Milardović, predsjednik Instituta za europske globalizacijske studije, koji je još prije 10 godina organizirao znanstvenu konferenciju na tu temu, okupivši, kako kaže, međunarodni think tank. Prema njegovim riječima, da bi se uspostavilo stabilno demokratsko društvo, nužno je problemu pristupiti na više razina. Uz pravosudnu, tu je suočavanje s prošlošću – i to uz pomoć „znanstveno objektivizirane istine”
– Problem je u tome što je i znanstvena zajednica također podijeljena po ideološkoj osnovi i, dok se ona ne osvijesti, to nije moguće – domeće Milardović. Treća razina koja se mora uspostaviti jest kultura sjećanja, koja između ostalog uključuje razvijeni ritual kolektivne svijesti i poštovanje povijesnih spomenika, u čemu hrvatsko društvo iznimno zaostaje. Naravno, u trenutku dok se sukob između dviju glavnu suprotstavljenih opcija tek bliži kulminaciji, a sve daje naslutiti da se tijekom ove kampanje neće birati sredstva kako bi se izazvale trajne podjele koje će u bližoj budućnosti onemogućiti bilo kakav konsenzus o bilo čemu, koliko god se iluzorno činilo, može biti odlična ideja da jedna ključna stranka, i to jedna od onih koja ima realne izglede za osvajanje vlasti, pokuša poći od vlastitog primjera pa da se tako možda u jednom trenutku povede i šira javna rasprava pod povećalom javnosti koja bi nas mogla dovesti – barem na sporedni puteljak prema željenom cilju.
Večernji list/Ivan Hrstić/https://www.vecernji.hr
Danas na čelu HDZ-a ali i države imamo Andreja Plenkovića koji zagovara “trezvenu analizu i konsezus “ u osudi komunističkih zločina i jasnu osudu ustaških bez trezvene analize i predsjednika Sabora Božu Petrova kojemu nije ni jasno čemu spominjanje što su nečiji očevi i djedovi radili a lustracija bi mu bila “lov na vještice ”
INTERVJU Božo Petrov: Ne vidim kako bi to lustracija pozitivno utjecala na budućnost
Nije potrebno otvarati lov na vještice i takav način obračunavanja s prošlošću neće donijeti nikome dobro. Ako će se to gurati kao ideja, morao bih čuti kakav bi oblik lustracije netko htio provesti
Dvadesetak dana prije izbora Božo Petrov je u razgovoru za naš list tvrdio da će njegov Most osvojiti petnaestak mandata na izborima, te da ni SDP ni HDZ neće moći formirati Vladu bez Mosta, ali je bio uvjeren da će te dvije velike stranke prije izabrati zajedničku koaliciju nego pristati na reforme. Veliku koaliciju pokušao je složiti sam Petrov, a taj je proces obilovao neviđenim preokretim koji su se događali gotovo dnevno. Rezultat je dogovor Mosta i HDZ-a koji bi svoju Vladu, na čelu s nestranačkim Tihomirom Oreškovićem, trebali potvrditi u petak u Saboru.
Može li se dogoditi još jedan obrat u pregovorima o sastavljanju Vlade?
– Ako smo u razgovore ušli ozbiljno i odgovorno, takvo se nešto ne bi trebalo dogoditi. S naše strane se to sigurno neće potencirati.
Sada bi i posljednjem domoljubnom skeptiku moralo biti jasno poradi čega je u stvari smijenjen Tomislav Karamarko. Poradi nepostojećeg i to “mogućeg sukoba interesa” sigurno nije, ta partijska ćelija SDP-a zvana Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa predvođeno Dalijom Orešković bila je samo instrument kojim će prikriti i opravdati prave razloge smjene a to su prije svega osuda komunističkih zločina, lustracija obračun sa korupcijom i zloporabom položaja.
Daran Bašić/Hrvatsko nebo
Zaljubljenici u Božicu Petrova ne uzimaju mu ništa za zlo, pa ni Cvitana, ni SOA-u,ni Grizlyja, ni kućicu, ni Orepića, ni Šprlju, ni—
Zaljubljenici u Plenkovića ne uzimaju za zlo ni koaliciju sa MOST-om a Karamarku u osve drugim okolnostima jesu
Misliš li na mene..? Pljunki nije moj favorit…
Mislim kako će on bez obzira što mi nije naročito simpatičan, odraditi onaj gospodarski dio posla fer i pošteno, pa čak i riješiti puno toga što je neriješeno u svim ministarstvima. Vlada je u tom smjeru sasvim solidna (oni prije su bili ne katastrofa, nego tragedija, potop, štetočine, neznalice i lijenčine). Ostaje pitanje konkretne ideologije. Tu će podbaciti, i već je. Unaprijed. I to je to.
Ne dijelim Tvoj optimizam.
Ministrica gospodarstva (ujedno i potpredsjednica Vlade) je još jedna karikatura na tome mjestu, nakon Panenića.
Bojim se da ona ne će dovesti niti investiciju za jednu piceriju, a kamoli nešto krupnije.
“Mainstream” je mazanje očiju.
Na moju veliku žalost!
Da Te citiram: ništa se jos promijenilo nije!
Pogledaj upis o “strateškome partneru”.
Znaš da mi nije simpatičan, posebice oko ove antifa dirigirane pomirbene politike, ali ne bih udarala ipak di još ne možemo vidjeti rezultate…dovoljno ga klepamo samim nadimkom ‘Plenky’ 😉
Nadimak (kratica od imena) ne boli.
Problem se da se ništa ne mijenja.
U MORH-u nestane ključni plan. Tko odlazi? Jedan naš! Tko ostaje? Jedan njihov (onaj što je skrivio?)!
Onaj tko hoće dobro Hrvatskoj najprije mora temeljito pomesti kukulele parazite. Tu nema alternative.
Odlazi onaj koji ima savjesti, i ja bih na njegovu mjestu a ne prljala ruke i moral opskurnim likovima kojima bih bila okružena., ako mog šefa nije za to briga. Ni šeficu povremeno. I MORH i OS i tajne službe traže dogovornu politiku, a takve politike nema. Tko je za to kriv ako ne IDEOLOŠKA stajališta oba sukreatora te i takve politike. Amen. Zlo mi je od svega. Bez biologije ili metle s domestosom, ovdje ne će biti mira.
Ne naravno da ne mislim na tebe 🙂
Ne zaboravi Suhozlatni smrtni grijeh: “strateškog partnera”!
Možemo žaliti za propuštenom prilikom . Jednostavno nije smio popustiti kod Crnoja , to je bio početak kraja.
U sridu!
Da su njega obranili, ne bi Karakarko pao!