PROLAZNOST I VJEČNOST U KLUPKU VREMENA

0
tin BenQ DC S1410

 

Odavno se nismo zaustavili u razgovoru, preskočili smo jesen i dio zime. I dok me guši sve i svašta nedostaju mi tvoje misli što grebu u dubine. I baš čudno, premda te mahom svrstavaju u tragičare, upravo tvoje riječi bude nadu, otopljavaju dušu, još je čudnije, tvoju misao traže oni s naizgled oprečnim stavovima, pa dade se iščitati; dubine su ipak slične. Dubine u potrazi za istinom. Ali svi koji traže ne nalaze, ponekad misle da su našli pa nerazumno prekinu traganje. Često smo u problemu šestice i devetke, zavisi kako si okrenuo ispisani znak. Ne znam baš kamo se uputih s ovim mislima. Veći dio života podlijegala sam emocijama i one su upravljale, uglavnom su mi uneređivale život, otkako sam im odlučila zavrnuti vratom  ili ih barem ukrotiti, nešto se lakše diše. Ali ne možeš pobjeći od sebe. Čim se nagomilaju izvanjski „podražaji“ dok nastojim zbiti osjećaje u nutarnju jamu, misli se odjednom raspu i postanu neuhvatljive, zabludim u neprihvatljivu rastresenost. Ne znam kako doskočiti tom problemu.

Tin se po običaju tajanstveno smješka i njemu su trebale godine do ravnoteže:

Univerzalnost se rasprskala u nepregled pojedinosti, a te su pojedinosti tako heterogene, krvožedne, požudne i sebične. Svaka i najmanja isključuje svaku drugu. Barem za ovo, ipak prolazno vrijeme. A svaki čovjek dolazi u takav paradoks da izgleda da se u prvom redu bori sam sa sobom, pobija sebe.

Pogledam ga iskosa, pa oprezno izustim:
Zvuči mi kao samoopravdanje, pa ipak iskreno. Ne jednom i ti si pobijao sam sebe. Dobro je kad pobijanje biva produkt novih spoznaja i rasta i prerastanja, a znaš i sam da ima  pobijanja što su poput izrasta obojene kose, nehotična isplivavanja istina.

Tin kao da vesla zrakom raširi i podigne ruke, pa ih pusti da gotovo padnu niz tijelo, a onda zavesla riječima:
Danas je teško razlikovati pravo i krivo, desno i lijevo, autentično i podmetnuto, lijepo i ružno, zdravo i abnormalno. Vrši se konverzija protivnosti oko polova jedinstva, a svi se vrtimo u začaranom krugu. Stari ideali kao da su izgubili privlačnu snagu, a novi se nisu još iskristalizirali. Možda iz straha da ne bi suviše sličili na stare ozloglašene. I to se zove kriza kulture, Evrope, Zapada – dotično svjetski krah – dotično razdor između kulture i civilizacije itd. Sve su te definicije nemoćne da izraze onaj veliki jaz koji je pred nama pukao.

Kružili smo parkom pred crkvom svetog Franje u Imotskom, baš smo se okrenuli put zapada i pogled mi je počivao na udaljenoj panorami Krivodola dok sam govorila:
Ne samo da je jaz pukao pred nama, nego i u nama. Najradije bih se popela na  Šeminovac i neartikulirano arlaukala dok se u meni napokon nešto ne artikulira. I sam si na Điradi pod Šeminovcem vikao i čekao odjek jeke, ni nazočnost drugih nije remetila tvoju zvukovnu predstavu. Ponekad jeka – odgovor prirode na naše jauke, donese nešto friškog ozona u zamoreni mozak.

Uh, kako se iznenadio i nasmijao, pri tom ne upitavši otkud znam za njegove noćne performanse po Krivodolu, samo se nadovezao čak pomalo podrugljivo i to na svoj račun:
Ljudi idealiste, ljudi poštenih namjera, ali zdravog shvaćanja, trebalo je da saberu duh i da se pojave s maskom vedrine i riječju mudrosti, a ne s povikom strastvenoga gnjeva i grčevitih kaprisa. No onda je svako brutalno očitovanje temperamenta više inponovalo nego izgradnja ma kojega filozofskoga sistema. Bili smo bliže voljenoj prirodi, podatnoj na draženje, i izgleda da sam naložio vatru za pjesnički Inferno. Međutim, ne opća, ali dosta popularna tajna misao bila je: čjem huže,tjem lušče (što gore, to bolje).

Sad je na meni bio red za iznenađivanje, veselo, smijući se rečem:
Tine tko bi rekao da si posezao za ovom mišlju,  često sam se tako tješila, uglavnom gledajući na buduće dobrobiti nebeskog kraljevstva. Odavno se ne tješim. Jedno je kada je meni gore, a drugo kada je oko mene sve gore i gore.
Evo ulovim se zadnjih dana u iščekivanju. Iščekujem ali ne znam točno što. Zabuljena u život očekujem i iščekujem neko lijepo i poticajno iznenađenje. Neko dobro na prepad. Samo, ono ne dolazi dok iščekuješ, to dobro na prepad, tek kada zaboraviš čekati. Napetost je neprijatelj pozitivnih razvoja situacije. Raspoznajem u svojoj čežnji više zemaljsko – duhovnog nego li čisto duhovnog. Čisto duhovno je nedostatno za život na zemlji. Ima dana kada je teško pristati na opstanak ovdje, u zemaljskom životu, teško je ne pitati se čemu, zašto, koja je svrha.

Sada me pomalo prijekorno ali i s razumijevanjem pogleda:
Mnogi ljudi, veliki, uplivni i moćni pitaju se: ko sam i šta sam, što značim i što hoću? Razularene gomile terorišu birane pojedince pod izlikom da su od njih tiranisane…
Stari Kumiri uklonjeni su s oltara. A tražitelji novoga reda, iz ljubavi za red sam, nadviruju se nad rubom opasne provalije. A podržavači staroga rasula, i oni se pozivaju na jedan poredak koji je doduše postojao, ali je netragom iščeznuo. U tim nedoumicama, svi smo žrtva autosugestija i hipnoza. Borimo se protiv imaginarnih neprijatelja, dok u nama kipte zlurade strasti, a oko sebe škiljamo na svoju sjenu kao na fantastične avetinje.
Mi doduše nikome ne sporimo dobru volju ni raspoloženje: htjenje za dobrom i čak časne namjere. Ali pojedinac dolazi do sudbonosnog uvjerenja o svojoj nemoći koja ga ruši u tragičan očaj – ili mu uliva podstreke za očajan borbeni heroizam s malim rezultatima.

U to zazvoniše zvona, zovu na misu. Uđosmo. On pomalo, pomalo… potresen. Pravim se da ne primjećujem. Gleda uokolo, valjda uspoređuje sadašnji i nekadašnji izgled crkve ili očekuje da će fra Ćiro izviriti iza kojeg stupa… uglavnom razgovor smo nastavili po završetku mise. Nastavih kao da nismo ni prekinuli:
Mislila sam da se mogu isključiti, ograditi, obraniti od izvanjskih zbivanja, društvenih, domaćih, svjetskih, međutim to je tek na kratko, privremeno moguće. Novi sudari s okružujućim stvarnostima nakon te privremenosti još su traumatičniji. Večeras sam ušla u misu s tim pitanjem:“Je li stvarno bolje ako je gore?“ I dok sam stajala za ambonom čitajući psalam bila mi je posve jasna nevažnost boljeg i goreg, premda je bolje uglavnom udobnije. U cijeloj meni, kao jako zvono, odzvanjala su dva slova – TO. „To“ ja tražim: da živim u domu Gospodnjem, „To“ s naglaskom na „živim“ u nebeskom Jeruzalemu. Ako se „to“ ne ostvari posve je svejedno je li bolje ili gore, jer zašto onda uopće jesam ako u biti nisam?

Tinov komentar na sve ovo kao da nije bio upućen meni, kao da ga je uputio na svoju adresu:
Čudan je udes ljudi da se s najnovijim vraćamo najstarijemu, da se s najzamršenijom teorijom vraćamo elementarnom… nagon prosvjeduje protiv nestabilnosti. Vidljivi znak da je zadovoljena teža nalazi se u vertikali.

Dok smo se spuštali niz groblje gledala sam čemprese prisjetivši se opet koliko ih volim, volim ih gledati, osobito noću dok  iz mraka streme k nebu. Večeras sam onaj čvrsti „to“ smjestila na vrške čempresa, „to ja tražim“. A čempresi su poput okomitih snajpera ispucavali u nebo moju molitvu, i opet sam se našla u vertikali.

Tin kao da slijedi moje misli, poluglasno izrecitira kiticu 127. Psalma:
Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i dom njegov gledam.

Pitam se, jesu li čempresi zajedno s mojom, ispucali i njegovu molitvu „to ja tražim“, a sve mi se čini da jesu…
Vesna Ujević/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara