Marija Dubravac : Srce od zlata

Vrijeme:6 min, 54 sec

 

 

Devetnaest godina nosila sam na duši golemu bol. Ljudski rječnik ne može ju izreći. Čovjek mora doživjeti sličnu patnju da razumije onoga koga je ta bol nemilosrdno kažnjavala od samog rođenja. Moji roditelji imadoše četiri djevojčice lijepe poput anđela. Radi slaboga zdravlja mama ne htjede više roditi. Kad slučajno ponovno zatrudnje, nadajući se sinu, unatoč šećernoj bolesti i srčanim komplikacijama donijela je do vremena mene, plod utrobe svoje. Ugledavši svijet godine 1967., u Stuttgartu (Njemačka) ja, Marija, »obdarih« roditelje posebno tatu, teškim razočaranjem – početkom propasti naše obitelji. Umjesto sina rodila se curica, »ružno pače« tako ružno da nad njim zaplaka čak i rođena mati. Uze dugo vremena dok ju bolničarke uvjeriše da je to ružno pače njezino i da se ne radi o zabuni. Malo po malo mati me prigrli k sebi vjerujući da ću se nekim Božjim čudom pretvoriti u ljepoticu kakve bijahu moje sestre, ili ću im makar biti slična. Ostanem li kakvu me Bog stvori, voljeti će me jer njezina sam. Tek što me donesoše iz bolnice, otac obasu mamu groznim pitanjima i primjedbama:

»Nevjernice! S kime si stvorila tu nakazu? To ni u kojem slučaju nije moje! Je li itko ružan u našim obiteljima? Pogledaj je. Na koga sliči? I majmunče je zgodnije od nje. Na jabuci rodi jabuka. Na kruški, kruška. Od lijepog oca i majke rađaju se lijepa djeca. A to da bude moje? Nikada! Prevarila si se. Nisam ja veslo sisao! Ne dolazi susjed Manfred k nama uzalud. Ružan je ko i ona. Ako misliš ostati sa mnom, daj je njemu ili je nosi svojoj materi u domovinu, inače doživjeti ćeš svašta!«

Sva mamina zaklinjanja ostadoše bez uspjeha. Sedam godina kuća je grmila svađom. Otac se propi odlazeći tuđim ženama. Uzalud je mati pokušavala spasiti brak otac nas napusti zauvijek preselivši nekoj Švabici. Još uvijek pamtim strašne riječi upućene prije polaska mojim sestrama:

»Vi dođite tati kad god hoćete, ali tu nakazu, to ružno pače, ne vodite mi pred oči! Ona je kriva svemu!«

Iako toga časa željeh umrijeti zbog poniženja, ipak, kad je pošao, osim mene nitko drugi nije za njim plakao. Molila sam:

»Dragi Bože, ostavi tatu s nama makar me nikada ne volio.«

Jadna mama skrhana bolešću klečala je pred Gospinim kipom moleći krunicu. Na pitanje zašto toliko moli, reče mi:

»Molim Majku Božju da tvojemu ocu prosvjetli pamet i da me uzdrži na životu makar dotle dok sve ne dobijete kruh u ruke.«

1978., pred moj jedanaesti rođendan, stiže vijest da je mamin svekar u Bosni na smrt bolestan. Želi posljednji puta vidjeti svoju djecu i unuke od kojih pojedine uopće ne pozna. Prije odlaska u Njemačku mama je pet godina živjela u svekrovoj kući. Svi je poštivahu. Slala im je čestitke za blagdane i onda kad nas otac napusti. Ne mogavši mu odbiti želju, mati se pripremala za polazak. Čuvši da krećemo u Bosnu, otac poruči mami neka se ne usudi voditi mene, jer ružno kopile nema mjesta u njegovoj poštenoj obitelji. Znajući da nije kriva ni Bogu ni ljudima, mati me uprkos ocu ipak povede. Taj dan kad prvi puta vidjeh djeda Miću, bijaše mi najsretniji u mojemu kratkom životu. Ležeći na samrtnoj postelji djed se upadno zagledao u me, a zatim raširenih ruku i uplakanih očiju blago reče:

»Milo djedovo zlato, pa ti si mojega roda krv. Ti si pravcata moja pokojna sestra Jela koju pokopasmo u njenoj devetoj godini, 1924. Jao, jao, što poradi moj sin!«

Djed se tada obratio ukućanima:

»Poručite odmah mojemu bratu Šimi i nevi Anđi, nek i oni vide ovo čudo neviđeno. Mislit će da je naša Jela uskrsnula.«

Moram skratiti cijelu pripovijest. Mnogo čega ostati će neispričano i zakopano u mojoj duši vječno. Premda ljudi dokazaše da su živi svjedoci majčinoga poštenja, a ja da sam zakonita očeva kći, otac se nije vratio svojoj obitelji. Imao je bezbroj žena radeći samo za njih.

1986., baš kao po maminoj želji, kad moje sestre bijahu već udane, a ja završih za bolničarku, mama preminu od srca. Prije toga ispričala mi je tužnu istinu svoje sudbine, kojoj po očevom mišljenju skrivih ja. Također, reče mi da samo Bog i Gospa znadu koliko je molila i postila kako bi pravda jednoga dana pobijedila. Hvala Bogu i pobijedila je. Kratko nakon mamine sahrane radeći u bolnici na odjeljenju za karcinomske bolesti, kolegica mi reče:

»Došao je novi pacijent. Ima rak grla i tvoje prezime. Poznaješ li ga?«

Nikada neću zaboraviti izraz lica spomenutoga pacijenta kad se oči u oči srete sa rođenom kćeri, sa »nakazom«, koju ne vidje od sahrane djeda Miće, 1978., godine. Od bijesa i uzbuđenosti umalo ne poludjeh. Milijun groznih stvari htjedoh mu reći no osim suza ni riječ nisam mogla izustiti. On je šutio također stiskajući usne i šake. Čas kasnije na smrt blijed, provališe iz njega prigušeni krici, uz molbu:

»Marija… Dijete moje… Oprosti mi, oprosti.«

Poživio je još šest mjeseci. Od svih žena s kojima je nekada bludno griješio imajući i dvoje vanbračne djece, nitko ga nije posjećivao. Čak ni moje rođene sestre ne htjedoše s njime imati vezu. Jedina koja je kraj njega u zadnjim danima života satima sjedila čitajući mu Sveto pismo i priznajući ga ljudskim bićem i svojim ocem, bila je njegova nakaza – ružno pače, koje se nije pretvorilo u labuda ni u ljepoticu kakve bijahu ostale njegove kćeri. Mjesec dana prije smrti oduze mu se govor potpuno. Napisao mi je riječi:

»Marija, moj dio zemlje u Bosni darujem samo tebi. Hvala za nezasluženu ljubav. Nije te Bog nagradio vanjskom ljepotom, ali dade ti nešto ljepše i vrijednije – dao ti je srce od zlata. Kud sreće da sam to shvatio prije mnogo godina.«

Guših se suzama. Mišljah, jadni moj nesretni oče, zar će komad ništavne zemlje oprati tvoje smrtne grijehe radi kojih moja mati podnese neizreciva poniženja legavši u zemlju prije reda? Zar ću ikada zaboraviti tužno djetinjstvo kad si moje sestre mazio i grlio dajući im čokoladu, dok sam ja priželjkivala samo jedan tvoj osmijeh skrivajući se pred tobom kao protjerano pseto? Veličao si na sva usta njihovu ljepotu, a ni jedna te nije voljela kao tvoja ružna Marija. Bezbroj puta oplakah pitajući što sam ti uradila?

Od tada pa sve do zadnjeg izdisaja držao je moju ruku na svojem voštanom obrazu kojega sam kao mala curica htjela dotaknuti i reći mu:

»Tata, mili tata, dozvoli mi da te poljubim samo jednom.«

Kvaseći suzama moj dlan nije mogao izustiti ništa. Razumjeh sve. Vrele suze pokajnika brisane rukom njegove kćeri – nakaze, bijahu i ostadoše mi dragocjeni biseri i prelijepa uspomena, naknada za devetnaest izgubljenih godina u kojima se pored živoga oca osjećah nesretno siroče. Sad konačno bio je samo moj. Nisam ga morala s drugima dijeliti. Molitve pokojne mame urodile su bogatim rodom.

Prije smrti jer ga rak pojede do kostiju, a zbog mnogih lijekova, otac je odvratno zaudarao iz usta. Ponekad sam jedva izdržala uz njegov krevet. Došavši kući sa sahrane u pola jedan popodne, u mojemu stanu nastade isti odvratni smrad kakav iskusih mnogo puta sjedeći pored oca u bolnici. Za čas smrada nesta. Uznemirih se znajući da taj znak dolazi s onoga svijeta. Molila sam za očevu dušu mnogo. Vrativši se na posao otišla sam u istu sobu gdje je bolovao i umro. Soba bijaše prazna. Razmišljajući o sudbini mojoj i očevoj, osjetih na oba obraza dodir nečijih prstiju. Premrla sam od straha. U naredna tri mjeseca dva puta noću i jednom opet po danu netko mi je doticao obraze ne govoreći ništa. Začudo više se nisam bojala. Nakon svakog toga dodira ispunjala me je neobična radost. Ipak, shvaćajući da mrtvi trebaju počivati u miru Božjem poslala sam u domovinu novac za očeve »Zlatne Mise«. Nisam dobila od njega nikakvoga znaka. Sve skupa javio mi se je pet puta, a zašto, zbilja ne znam. Možda mu savjest ni gore ne da mira.

Dotičući mi obraze, možda htjede reći:

»Kćeri, kratko te voljeh na zemlji, ali volim te sada iz Neba.«

Tata, pokoj ti vječni. Rana mojega srca konačno je zacijelila jer si mene, nakazu, ipak priznao svojom. Čuvati ću u sjećanju tvoje pokajničke suze i komad papira, s riječima:

»Nije te Bog nagradio vanjskom ljepotom, no dao ti je nešto ljepše i vrijednije – dao ti je srce od zlata.«

 

Iz knjige ”Znaci i Milosti s Neba”

 

Marija Dubravac Brisbane/Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)